Djelatnici privatne tvrtke dolaze u ured jedne gradske službe (nije Zagreb) radi dogovora o provedbi projekta. Nalaze pet osoba u tom uredu: jedna je igrala igrice na računalu, druga čitala novine, treća dubokim snom pravednika spavala na prozorskom ‘štoku’...
Ostalih je dvoje zaposlenika radilo, s time da je jedan vukao za sve ostale. I kako bar ovome koji spava dati otkaz? Teško. Poznato je što se dogodi takvu radniku u privatnom sektoru. Neki su ministri došavši na funkciju pokušali u svojim resorima napraviti promjene, ali neuspješno.
“To je koloplet odnosa sindikata prema neradnicima i kršiteljima radne etike, službeničkih sudova i običnih sudova. Sindikati su uvijek na strani svojih članova. Posljednji je primjer reakcija sindikata u HAC-u na prijave protiv ljudi koji su krali novac. Jedan od njih imao je više od 130 prijava i pritužbi, ali za sindikat oni su uvijek pravedni”, kaže u neslužbenom razgovoru jedan bivši ministar, piše Lider.
VEZANE VIJESTI
Upozorava da su kod nas sindikati najjači u državnom sektoru, kao da su radnici u državnom sektoru najugroženiji i kao da ondje prijeti najveće kršenje radničkih prava.
“To su stvorila i postojeća zakonska rješenja, no ključ je i provedba postojećih rješenja. I prema sadašnjem Zakonu o državnim službenicima može se dobiti otkaz, ali koja korist od toga kad postoji plejada bočnih institucija koja sve to blokira? Zato su ključ menadžerske osobine i predanost nove vlade primjeni. To neće ići bez ozbiljna sukoba sa sindikatima”, zaključuje Liderov sugovornik.
Tri skupine zaposlenika u javnom sektoru
Problem je i neodgovornost nekih ministara koji su svojim odlukama prouzročili štetu državnim tvrtkama (posljednji je primjer Zlatko Koračević, koji za sada ima nepravomoćnu presudu u svoju korist, kao i presude i odštete koje su dobili bivši članovi Uprave Croatia osiguranja Hrvoje Vojković i Damir Mihanović).
Postoje tri skupine zaposlenika u javnom sektoru: oni koji rade u državnim i lokalnim službama (npr. ministarstva, gradovi, županije), zaposlenici javnih službi (zdravstvo, socijalna skrb, kultura, znanost, obrazovanje, sport, knjižnice…) i zaposlenici javnih poduzeća (npr. HAC ili komunalna poduzeća).
Prema podacima Instituta za javne financije i Ministarstva financija, u trećem kvartalu 2015. u državnim i javnim službama bilo je zaposleno 240.860 ljudi. Broj zaposlenih u državnim službama smanjio se s 86.875 u 2005. na 75.236 u 2014., a broj zaposlenih u javnim službama povećao se s 154.121 u 2005. na 170.707 u 2014. godini.
“U državnoj upravi, u kojoj su ministarstva i druga tijela državne uprave, te u upravnim odjelima jedinica lokalne i područne samouprave nema klasičnoga ugovornog odnosa zaposlenika, njihova je služba regulirana Zakonom o državnim službenicima, Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi i kolektivnim ugovorima. To znači da je gotovo jedina mogućnost za davanje otkaza ako taj zaposlenik počini teško stegovno djelo. Dakle, mora napraviti nešto grozno da bi dobio otkaz”, objašnjava profesor Ivan Koprić s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Takvo je teško djelo, primjerice, kazneno djelo primanja mita.
Druga su skupina zaposlenika oni u javnim službama, a treći u javnim tvrtkama; njihovi su ugovori utemeljeni na Zakonu o radu i gotovo su jednaki kao kod drugih zaposlenika u privatnom sektoru. To pogotovo vrijedi za javne tvrtke. Već godinama se, kaže Koprić, govori o tome da treba reformirati državnu upravu i normirati rad, ali to se nije napravilo. Napominje da su potkraj 1980-ih godina tadašnje vlasti izdale knjigu mjerila kojima je bio normiran rad u tadašnjoj republičkoj i općinskoj upravi. Trebalo je vremena za pripremu tih mjerila, ali sastavljena su.
Lakše ih je zanemariti i čekati da odu u mirovinu
“Svi političari rado govore: ‘Zakon za državne službenike takav je kakav je i mi tu ne možemo ništa.’ Itekako mogu, pa oni su vlada i ministri, neka promijene zakon. Neka analiziraju cijeli sustav, analiziraju poslove, odrede mjerila i pravila igre, promijene zakon i sve će biti riješeno. Nitko ne kaže da je to jednostavno, ali moguće je”, kaže Koprić.
Dakle, može se vrlo jednostavno zaključiti da ako neki ministar želi dati otkaz lošem činovniku, mora pokrenuti postupak sličan onome koji se vodi protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i u kojem je potrebno dokazati ne samo djelo nego i krivnju. A koji političar ima želju to raditi i ‘nakalemiti’ si negativne kritike. Jednostavnije je zanemariti tog činovnika i čekati da ode u mirovinu, piše Lider.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
