Hrvatskom mirovinskom sustavu je potreban postupni prelazak s potpuno kolektivne odgovornosti za mirovine prema individualnoj odgovornosti, pri čemu bi drugi stup u tranziciji prema budućem modelu trebao imati ulogu "mosta", ističu iz Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava.
Predstavnici UMFO-a su na financijskom doručku FiBra upozorili na brojne nepovoljne pokazatelje, što uključuje negativne demografske trendove s obzirom da broj stanovnika pada a umirovljenika raste te na sve nepovoljniji omjer između radnika i umirovljenika.
Napominju da je prosječna duljina radnog staža u Hrvatskoj 30 godina, dok je u EU ona 35 godina, pri čemu je u Hrvatskoj samo četvrtina ljudi umirovljena s punim radnim stažom. Pritom, stopa participacije i zaposlenosti je među najnižima u EU, pri čemu milijun ljudi u radnoj dobi ne radi niti traži posao.
Iznose i prognoze po kojima će u Hrvatskoj do 2050. biti 624 tisuće manje osoba u dobi između 25 i 64 godine, dok će broj uzdržavanih osoba, to jest starijih od 65 godina, porasti za 158 tisuća.
Stoga smatraju da Hrvatska u domeni mirovinskog sustava treba postupni prelazak s potpuno kolektivne odgovornosti za mirovine, u smislu međugeneracijske solidarnosti, prema individualnoj odgovornosti za umirovljeničke dane, modela kakvi postoje primjerice u Kanadi i Australiji. S obzirom da smo socijalna država, pojašnjavaju iz UMFO-a, sve bi bilo potpomognuto socijalnim sustavom, koji će pomoći onima koji nisu uspjeli uštedjeti dovoljno za starost.
Konkretno, prijedlog uključuje mirovinski sustav s prvim stupom solidarnosti gdje bi svi dobivali određeni iznos za minimalno 15 godina rada, te s drugim stupom koji bi ovisio o dužini rada i visini plaće. Pritom sugeriraju i određivanje iznosa minimalne nacionalne mirovine, a eventualna razlika koja bi nedostajala zbrojem iznosa iz prva dva stupa nadoknađivala bi se iz socijalnog sustava, ali uz primjenu imovinskog cenzusa.
Pritom, iz UMFO-a drugi stup vide kao most kojim se prelazi od nefunkcionirajuće potpune kolektivne odgovornosti prema kombiniranoj individualno-kolektivnoj odgovornosti, odnosno modelu koji bi trebalo kreirati za budućnost, a koji bi u srednjem roku trebao stabilizirati mirovinski sustav.
U suprotnom, iz UMFO-a smatraju da se neće moći ulagati u obrazovanje, istraživanje i razvoj, investicije i sve ono što donosi produktivnost društva, uslijed visokih troškova mirovinskog i zdravstvenog sustava.
Također, kažu da se ukidanjem drugog stupa mirovinskog sustava, osim što bi se izgubila mogućnost navedene tranzicije, ne rješavaju potpuno ni trenutni problemi jer vraćanjem 5,6 milijardi kuna u prvi stup deficit ne nestaje već se samo smanjuje s nedostajućih 16,5 milijardi kuna za mirovine na 11 milijardi. Pritom procjenjuju da bi negativna bilanca vraćanja ljudi u prvi stup do 2039. dosegnula iznos od oko 111 milijardi kuna.
Smatraju i da individualna odgovornost sve tjera da budu produktivniji te da više ulažu i obrazovanje i rad, kao i da drugi stup stvara jasniju vezu između uloženog truda, rada i visine mirovine.
Ističu da je drugi mirovinski stup u posljednjih 17 godina bio uspješan. Naime, na račune mirovinskih fondova u tom razdoblju proslijeđeno je 75 milijardi kuna doprinosa članova, a mirovinski fondovi su na to zaradili 36 milijardi kuna. To daje zbroj od 111 milijardi, od čega je devet milijardi kuna isplaćeno članovima, pa tako sada trenutno četiri obvezna mirovinska fonda – AZ OMF, Raiffeisen OMF, PBZ/CO i Erste Plavi – upravljaju s imovinom “teškom” 102 milijarde kuna.
S obzirom na taj kapital i da postaju preveliki za domaće tržište, iz UMFO-a kažu da će drugi mirovinski stup neminovno morati ići prema međunarodnoj diverzifikaciji portfelja, no poručuju da imaju dovoljno investicijskog potencijala da postanu zamašnjak hrvatskog gospodarstva.
Kroz razne dionice domaćih kompanija već su do sada u hrvatsko gospodarstvo uložili deset milijardi kuna, a u slijedećih pet godina, da ostanu na istoj razini izloženosti prema domaćim tvrtkama, moraju uložiti još 3,5 milijardi kuna, navode iz UMFO-a.
Ujedno, pobrojali su najvažnije infrastrukturne projekte u Hrvatskoj u posljednjih pet godina, čija ukupna vrijednost od oko 12 milijardi kuna predstavlja ekvivalent tek 12 posto imovine obveznih mirovinskih fondova, istaknuvši da to svjedoči značajnom investicijskom potencijalu koji ti fondovi imaju te da bi oni bez većih problema mogli uložiti u jedan takav razvojni ciklus.
No, iz UMFO-a kažu da je nulti preduvjet za to da se pojave projekti koji bi bili isplativi i koji bi ostvarili vrijednost za njihove članove. Primjerice, kao zanimljiv projekt navode izgradnju lake željeznice od Zračne luke Zagreb do središta grada, no ističu da mora postojati netko tko će te stvari “staviti” pred njih.
Podsjećaju da je zakonskim izmjenama mirovinskim fondovima omogućeno da u infrastrukturne projekte mogu uložiti do 35 posto vrijednosti svoje imovine, no s obzirom da ne vide konkretne projekte, sredstva će i u većoj mjeri morati ići prema globalnim tržištima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram
