Urušava se golemi koncern, trese se cijela regija, s istoka nadiru Rusi, eno i David Rockefeller umro od straha, a premijer Andrej Plenković i njegovi ministri zatvorili se u konferencijsku sobu, naručili pizze i zajebavaju s onim, kako se zovu, zakonodavnim i institucionalnim okvirima.

Nevjerojatne priče poput ove nekad su, mlađi se neće sjećati, izlazile u popularnoj novinskoj rubrici „Vjerovali ili ne“, koju je prije ravno stotinu godina zamislio američki ilustrator Robert Ripley, prvi kralj novinskog bizarrea. Ripley je sa suradnicima otkrivao stvari na rubovima mogućeg, vjerojatnog i zamislivog, od živog troglavog janjeta u Kazahstanu do stijene u obliku trudne Indijanke u planinama Dakote, a jedan od omiljenih žanrova te izvanredno uspjele novinske franšize bile su nevjerojatne, čudesne koincidencije.

„Vjerovali ili ne“, započele bi takve Ripleyeve kratke cvebe, pa nastavile, na primjer: u lipnju 1980. Amerikanka Maureen Wilcox uplatila je listiće državne lutrije u Rhode Islandu i Massachusettsu, i bez greške pogodila oba. Samo što je u Rhode Islandu zaokružila dobitne brojeve iz Massachusettsa, a u Massachusettsu, jasno, brojeve iz Rhode Islanda.

Sreća je, kako vidimo, relativna stvar. Japanac Tsutomu Yamaguchi, na primjer, na poslovnom se putu 6. kolovoza 1945. zatekao na najpogrešnijem mjestu na planetu Zemlji – u Hirošimi. Yamaguchi je čudesnom igrom slučaja preživio eksploziju atomske bombe i tri dana kasnije, 9. kolovoza, živ i zdrav se vratio kući. Naravno, bio je iz Nagasakija. I naravno, preživio je i drugu atomsku bombu. Vjerovali ili ne.

Ripleyeve su rubrike, knjige i televizijske serije pune takvih mahnitih koincidencija. U jednom od sljedećih izdanja svakako će se tako naći i bizarna, posve nevjerojatna pričica iz Hrvatske: vjerovali ili ne – čitat će šutljivi Amerikanci u podzemnoj željeznici – hrvatska je Vlada Zakon o postupku izvanredne uprave, akt o državnoj intervenciji u slučaju propasti velikih „sistemskih“ kompanija, čudesnom igrom slučaja donijela u travnju 2017. godine, istih dana kad je propala velika „sistemska“ kompanija Agrokor!

Nesreća je, kako vidite, relativna stvar. Zakon na kojemu radi Vlada Andreja Plenkovića predviđa državnu intervenciju za „sistemske“ tvrtke s više od osam hiljada zaposlenih i milijardu eura duga, a tvrtki s više od osam hiljada zaposlenih u cijeloj je Republici Hrvatskoj svega šest: INA, HEP, Hrvatske šume, Hrvatska pošta, Zagrebački holding i Agrokor, odnosno njegov maloprodajni lanac Konzum. Zaista, kolike su matematičke šanse da baš u vrijeme kad Vlada donosi zakon o zaštiti kompanija od strateškog interesa propadne jedna od samo šest takvih u državi?

I k tome – vjerovali ili ne – jedina privatna?

Da je pak riječ o nevjerojatnoj koincidenciji, nema nikakve sumnje. „U Vladi intenzivno radimo na pripremi zakonodavnog i institucionalnog okvira čija je svrha zaštititi stabilnost ukupnog hrvatskog gospodarstva u situacijama i slučajevima kada se s poteškoćama suočavaju sistemski važne kompanije“, ravnim glasom opisivala je ministrica ekonomije Martina Dalić svoju radnu svakodnevicu, zatečena iznenadnim novinarskim pitanjem o Agrokoru. „Taj zakonski prijedlog ne pripremamo specifično za Agrokor, niti za Ivicu Todorića“, nekoliko puta ponovila je ministrica Dalić, djevojačko Ripley, pomalo valjda i zbunjena novinarskim inzistiranjem. „Ali ukoliko bi situacija u Agrokoru to zahtijevala“, dodala je samorazumljivo, „tada bi se takav zakon primijenio i na njih.“

Ukoliko bi situacija u Agrokoru to zahtijevala! Upravo tih dana, dok ona u Ministarstvu gospodarstva za svaki slučaj, zlu ne trebalo, sastavlja zakon o posmrtnoj pripomoći za mogućnost – gluho bilo – propasti kakve ne daj Bože strateške kompanije, jedna takva situacija zahtijeva i grmi u velebnom staklenom tornju svega par stotina metara dalje. Urušava se golemi koncern, trese se cijela regija, s istoka nadiru Rusi, eno i David Rockefeller umro od straha, a premijer Andrej Plenković i njegovi ministri zatvorili se u konferencijsku sobu, naručili pizze i zajebavaju s onim, kako se zovu, zakonodavnim i institucionalnim okvirima.

Situacija u Agrokoru, što bi rekla ministrica Ripley, ne da zahtijeva zakon o postupku izvanredne uprave za strateške i sistemski važne tvrtke, nego ga kumi, moli i na kraju upravo očajnički preklinje. I što hrvatska Vlada, ništa ne sluteći, u tom trenutku radi? Zakon o postupku izvanredne uprave za strateške i sistemski važne tvrtke!

Ja se, evo, naježim i dok pišem. Da ne zna kako je riječ o čestitim i poštenim HDZ-ovcima, čovjek, katolik i Hrvat zakleo bi se da takva nevjerojatna podudarnost ne može biti slučajna. Ovako, čovjeka, katolika, Hrvata i Ivicu Todorića strah je i pomisliti što bi bilo da je takav zakon Vladi istim kakvim slučajem pao na pamet samo mjesec-dva kasnije.

Čuli smo, istina, i ranije za slične bizarne slučajnosti: neko bi hrvatsko ministarstvo raspisalo, recimo, natječaj za nabavu službenog automobila od tri tisuće kubika i stotinu pedeset konjskih snaga, s putnim računalom, navigacijskim uređajem, grijanim sjedištima, MP3-playerom s deset zvučnika i međuosovinskim razmakom od 2900 milimetara – ne skupljeg od, štajaznam, šezdeset hiljada eura – pa bi nevjerojatnom igrom slučaja ispalo da jedan isti takav, Audi „šestica“ za točno šezdeset somova eura, ima u autosalonu kod Joze, krizmanog kuma ministrova pomoćnika za javnu nabavu. Osam puta vještaci iz državne revizije mjerili bi onda razmak između osovina, i svaki put, vjerovali ili ne, ispadalo točno 2900 milimetara.

Razmjerno često, kažem, događaju se takve nevjerojatne slučajnosti u ministarskoj ili županijskoj javnoj nabavi, ali ne i u Vladi i Saboru. Posljednji put, što se pamti, slična se stvar u hrvatskom zakonodavstvu dogodila prije dvadeset pet godina, u svibnju 1992., kad je stanoviti Franjo Tuđman za svega stotinjak hiljada maraka kupio nacionaliziranu vilu u najskupljoj zagrebačkoj rezidencijalnoj četvrti – palaču sa četiri stotine četvornih metara stambenog prostora i hiljadu i pol kvadrata zemljišta – ludom srećom samo dan prije nego što je hrvatski Sabor donio zakon o zabrani prodaje nacionaliziranih rezidencijalnih objekata!

Franjo Tuđman u Hrvatskoj je razmjerno poznat kao „najsretniji čovjek na svijetu“, jer to nije bio ni prvi ni posljednji put da je izazvao statističke šanse. Koju godinu ranije, recimo, taj je srećković u nagradnoj igri jugoslavenske Udbe nevjerojatnim slučajem, kao jedini od svih tadašnjih političkih zatvorenika i disidenata, dobio pasoš SFRJ. A svega nekoliko mjeseci prije čudesnog slučaja s vilom i zakonom, s jednog je ručka u Banskim dvorima otišao doslovno minutu-dvije prije nego su sobu u kojoj je jeo s prijateljima pogodile dvije avionske bombe. Samo, eto, da je tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković na ručku prihvatio njegov prijedlog, podnio ostavku i stavio se na hrvatsku stranu, ne bi Tuđman ljutito napustio stol, naručila bi se kava i nastavili razgovori – i ništa od hrvatske države.

„Stara je i poznata spoznaja da u povijesti nema slučajnosti.“ Tom rečenicom započinje knjiga koju je Franjo Tuđman kasnije napisao – „Bespuća povijesne zbiljnosti“ se zvala, ili tako nekako – pa tako neće biti sasvim slučajno ni što je baš nekako tih dana 1992., kad je najsretniji Hrvat u posljednji čas kupio vilu na Pantovčaku, njegov prijatelj i partner s preferansa, do tad posve nepoznati Ivica Todorić, nevjerojatnom srećom od Zagrebačke banke dobio šest milijuna maraka za popunu robnih rezervi Republike Hrvatske, pa greškom umjesto pšenice i kukuruza kupio Agropreradu, Jamnicu, PIK Vrbovec, Ledo i Unikonzum, i onda – što će? – utemeljio prehrambeno-trgovački koncern.

Sve otada, Tuđmanov kartaški partner Ivica Todorić smatra se njegovim nasljednikom na prijestolju „najsretnijeg Hrvata“. Kad je, primjerice, desetak godina kasnije i on, poput hrvatskog predsjednika, krenuo rješavati stambeno pitanje, pa na zgodnoj jednoj parceli u Šestinama rekonstruirao stari Kulmerov dvorac, ispalo je da zemljište spada u zaštićeno područje na kojemu nije dopuštena gradnja rezidencijalnih objekata, već samo hotela. Taman je Todorić u Večernjaku dao oglas kako prodaje hotel Kulmerovi dvori i traži podstanarski stan, kad je zagrebačka Gradska skupština iznenada donijela novi GUP, po kojemu se u zaštićenim zelenim zonama ipak mogu graditi „složene rezidencijalne građevine“, ali samo pod uvjetom da je zemljište veće od petnaest tisuća četvornih metara.

A Todorićeva parcela, vjerovali ili ne, ispala ravno petnaest hiljada i – stotinu kvadrata!

Osam puta geometri u nevjerici mjerili zemljište, i svaki put nemoćno slijegali ramenima. Jedan se, vele, čak dosjetio zamoliti Todorića da mu brzo iz glave kaže sedam brojeva između 1 i 39. I jedno slovo između A i B.

Priča o lutrijskim listićima Maureen Wilcox, uostalom, dječja je zajebancija prema Todorićevoj: drugom jednom prilikom, na primjer, zaigrao je loto u čak tri države – Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji – pa ispalo da je u svakoj od njih bez greške pogodio sve brojke najbolje ponude za nacionalne maloprodajne mreže.

Zato bi vijest da je jedna strateški važna „sistemska“ tvrtka propala baš u vrijeme – skoro u dan – dok je hrvatska država pripremala zakon o pomoći strateški važnim „sistemskim“ tvrtkama, bila za Ripleyevu rubriku „Vjerovali ili ne“ u Americi, ali ne i u Hrvatskoj. Rezignirani Hrvati, znajući za njegov sretnozvjezdani horoskop, odmah su znali da je riječ o Agrokoru Ivice Todorića. Štoviše, dok nisu pročitali kako će država po novom zakonu spašavati samo kompanije s više od osam hiljada zaposlenih i milijardu eura duga, nisu zapravo ni znali koliko ljudi Konzum zapošljava, i koliko je uopće dužan.

Sreća prati hrabre, Bog čuva djecu i pijance, a hrvatska država prati situaciju u Agrokoru i čuva Ivicu Todorića, najsretnijeg čovjeka u Hrvatskoj. Da se taj nevjerojatni srećković onoga ljeta 1945. zatekao u Japanu, bogami bi Robert Ripley u američkim novinama objavio kako je, „vjerovali ili ne“, čovjek što se na poslovnom se putu 6. kolovoza 1945. zatekao u Hirošimi, i tri dana kasnije, 9. kolovoza, živ i zdrav vratio kući – jedini čovjek što je preživio obje atomske bombe – stanoviti Ivica Todorić, kartaški partner američkog predsjednika Harryja Trumana i vlasnik malog jednog građevinskog poduzeća iz Nagasakija. Najsretniji ratni profiter na svijetu.