Kako se neka država računa ozbiljnom?

Postoje za to razni indeksi i indikatori, testovi, formule i brojni primjeri. Ozbiljna je država, recimo, ona koja ima razrađen sustav socijalne zaštite slabijih i nemoćnih građana, ili ona u kojoj svaki manji gradić ima kino i knjižaru. Ili, štajaznam, ona koja subvencionira život u svojim udaljenijim i nepristupačnijim dijelovima. Definicija ozbiljne države mijenja se, a očekivanja spuštaju što je neka država neozbiljnija. Za Republiku Hrvatsku, na primjer, ozbiljna je država već ona u kojoj golemi požar s planine siđe u drugi grad u zemlji i zahvati rubne kvartove, dođe do zgrada, trafostanica i benzinskih pumpi, a ne moraju ga gasiti sami građani, stanari nebodera i navijači lokalnog nogometnog kluba. Za Republiku Hrvatsku, ozbiljna je država ona koja za takve situacije – požar dakle u drugom gradu u zemlji – ima razrađen sustav, opremljenu vatrogasnu službu i dobro organiziranu vojsku.

Postoje tako razni indeksi i indikatori, testovi i formule, postoji bezbroj primjera koje pokazuju obeshrabrujuću neozbiljnost i potpunu disfunkcionalnost slavne hrvatske države, ali malo koji bio je tako ekstreman kao prizor iz njene povijesti od nedjelje, 17. srpnja oko osme ure navečer, kad je vatrena stihija nošena snažnim vjetrom s obronaka Mosora sišla u Split, zatvorila prilazne ceste i stala nadirati u gradske kvartove Kilu i Mejaše: u trenutku kad je predsjednik Vlade Andrej Plenković u središnjem Dnevniku udobno zavaljen u stilsku fotelju govorio kako će, „ako bude potrebno, biti poslana i dodatna pomoć“ – upadljivim naglašavanjem „sredine turističke sezone“ jasno adresirajući svoju državničku brigu – stanari POS-ovih nebodera na Kili, na ulazu u Split, sami su razvlačili crijeva iz hidranata u svojim portunima, pa uz pomoć pripadnika Torcide gasili divovske plamene jezike što su im došli do samih zgrada.

Taj prizor, eto – u kojemu, ponavljam, katastrofalni požar hara u drugom gradu u državi, a gase ga sami stanari zgrada, kojima onda u pomoć priskaču navijači lokalnog nogometnog kluba – potpuno je ogolio upravo veličanstveni besmisao hrvatske države kao servisa hrvatskih građana. Letvica očekivanja nije spuštena nisko, već je na samom tlu: ako od države ne očekujete da vam nađe posao, izliječi bolesno dijete ili ponudi zaštitu od gramzivih bankara, očekujete barem, jebemumater, da vam ugasi divovski požar pred zgradom. Ili da to uradi barem u drugom gradu u zemlji.

Više, naime, nije riječ o tome da od države očekujete dobar, lijep, ispunjen i dostojanstven život, već – kako bih rekao – sam život. Goli život, bilo kakav. Osnovne vitalne funkcije.

Provjera ozbiljnosti hrvatske države izvedena je pri tom u gotovo laboratorijski kontroliranim uvjetima. Sedamnaesti srpnja aritmetička je sredina ljeta, ozbiljna kiša nije pala mjesec dana, zemlja je ugrijana na trideset i kusur Celzija, i ona poslovična „borova šuma, makija i nisko raslinje“ suhi su kao parafinske šibice. Nakon što je tako pripremljen teren, Dalmacijom je stala puhati snažna bura. Danima. Suho raslinje i borovina na planinskim padinama točno na trasi jakih bura, usred ekstremno vrelog i suhog ljeta, idealni su, upravo laboratorijski uvjeti za katastrofalni požar.

Onda je, ne biste vjerovali, planuo katastrofalni požar. Kako je provjera ozbiljnosti hrvatske države izvođena u laboratorijskim uvjetima, požar nije planuo u nekoj zagorskoj vukojebini iza sedam gora, niti na nekom pučinskom otoku, već nadomak velikog grada, pače drugog grada u državi. Cijelu noć požar je tako nošen burom divljao okolnim selima i došao do Žrnovnice, nadomak Splitu. Onda je cijeli dan nošen burom divljao oko prigradskih naselja i predvečer stigao do predgrađa. Onda je navečer ušao u sam grad.

Ništa, shvatili ste, nemoguće i nevjerojatno. Nije se na Mosoru aktivirao deset hiljada godina uspavani vulkan, nije na Tugare i Žrnovnicu pao asteroid veličine poljudskog stadiona, nije s Klisa na Split iznenada navalila osmanlijska konjica pod zapovjedništvom strašnog Murat-bega, niti su se padinama Mosora iznebuha „sa svih strana“ spustile „čete partizana“. Samo je po snažnoj buri usred vrućeg i suhog srpnja planula vatra. Prirodna katastrofa neočekivana po prilici kao da je usred zime pao snijeg u Lici. Ili da je, štajaznam, usred proljeća na županijskim izborima u Dalmaciji pobijedio HDZ.

Nije pri tom – laboratorijski su uvjeti precizno uređena stvar – požar u gradu buknuo iznenada, nije iz čista mira eksplodirao deponij na Karepovcu, niti je srpska avijacija podmuklo, bez objave rata, zasula Split napalm bombama. Više od dvadeset sati ognjena je stihija, svakakva osim neshvatljiva i neočekivana, nošena planinskom burom harala klancem podno Mosora, od Tugara i Srinjina preko Žrnovnice, više od dvadeset sati vatra je tako jasno i predvidljivo nadirala prema Splitu, i svejedno su nakon punih dvadeset sati stanari POS-ovih nebodera na Kili sami razvlačili crijeva iz kućnih hidranata i gasili požar. Svejedno su, nakon cijele noći i cijelog dana nacionalne drame, pripadnici Torcide morali spašavati trafostanicu Vrboran na Kili.

Ne dakle u Lici. Ne na Lastovu. Ne nadomak Splitu. Već u samom gradu. U gradskom kvartu.

Što su radili vatrogasci? Glupo, ali dobro pitanje. Iscrpljeni i polumrtvi vatrogasci gasili su požar tamo gdje su mogli, točno onako kako i onoliko koliko su uopće mogli. U prastarim „tamićima“ i „dajcevima“ koji ni u Južnom Sudanu više ne bi prošli tehnički pregled, bez običnih jebenih naprtnjača i brentača za brojne dobrovoljce što su požurili na požarište, vatrogasci su zapravo tek pomagali samoorganiziranim građanima. Cijeli dan u realnom smo vremenu slušali očajničke vapaje vatrogasaca preko društvenih mreža, pozive za pomoć i podršku, a kad se napokon oglasio, premijer Plenković obećao je „poslati dodatnu pomoć ako bude potrebno“.

„Ako bude potrebno“?! Gdje je uopće bio predsjednik Vlade? Glupo, ali dobro pitanje? Ne: samo glupo. Premijer je u palači Hrvatske televizije na Prisavlju svečano obilježavao prvu godišnjicu svog mandata, i katastrofalni požar za njega je bio samo incident u protokolu, diverzija pomno pripremljenog intervjua, nešto poput mušice u studiju, taman između pitanja o izboru sudaca Ustavnog suda i korekcijama cijena struje.

Gdje su bili ostali ministri, gdje su bili ministar unutrašnjih poslova i ministar obrane? Dobro, ali glupo pitanje. Pola kabineta, uključujući ministra unutarnjih poslova, taman se Vladinim avionom vratilo s finala Wimbledona, pa editirajući kod kuće fotografije za Instagram zabrinuto copćalo jezicima vidjevši na internetu da je u Splitu izgleda gadan požar. A ministar obrane stigao je na požarište u Žrnovnicu samo zato što se tamo u plamenom obruču zatekla raketna baza Hrvatske vojske, pa plačnim glasom zahvaljivao vatrogascima, iako je – uzgred budi rečeno – golemi atomski bunker s projektilima, ukopan sedamdeset metara pod zemljom, te nedjelje bio zapravo jedini posve siguran objekt na cijelom širem području grada. Sve da je požar zahvatio vojnu bazu u Žrnovnici i tamo bjesnio mjesec dana, šteta ne bi bila veća nego da je u bazi izgorjela jedna zalutala ovca.

Konačno, kad je već spominjemo, gdje je bila vojska? Vojska je, nema nikakvog valjanog razloga da ne budemo zločesti, bila u Afganistanu. Kad su konačno nakon dvadesetak sati plamenog terora podignute Oružane snage – ako pedesetak zbunjenih klinaca nije preuzetno nazivati Oružanim snagama – oni su stigli tek zamijeniti Torcidu.

Tako je, eto, izgledala provjera ozbiljnosti hrvatske države u laboratorijskim uvjetima. Potpuna nepripremljenost, neopremljenost i neorganiziranost, kaos, nered, panika i stihija, ekstremnim su primjerom pokazali kako građani od Republike Hrvatske ne trebaju očekivati baš i apsolutno ništa. Jednako kako se samoorganiziraju i udružuju kad ih banke deložiraju iz stanova, ili kad im djeci treba skupa operacija, građani su prepušteni sami sebi i kad im šumski požar dođe do gradskih kvartova. Priznao je to, na koncu, i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković, stigavši na sastanak kriznog štaba sutradan ujutro, taman i nepogrešivo kad je sve već bilo gotovo.

„Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“, mrtav hladan izjavio je premijer, dodavši kako je „ovo postalo atraktivno jer je sam Split u pitanju“. Pa cijela poanta „ovoga“ – kako se po novome službeno zove najveća prirodna katastrofa u novijoj povijesti Splita – jest u tome što je „u pitanju“ Split, drugi grad u državi, a ne, štajaznam, Sveti Josip kraj Bednje, s tri stanovnika službeno najmanje naselje u Hrvatskoj! A premijer nas umiruje kako „ovo“ ne bi bilo jednako tako „atraktivno“ da je vatra stigla, rečemo, do nebodera u rubnim kvartovima bednjanskog Svetog Josipa.

Ovako, ispalo je pomalo i „atraktivno“, ali je zato „sustav reagirao upravo onako kako je trebao reagirati“. Što svakako valja i treći put ponoviti, za one među vama kojima se na trenutak učinilo kako je premijer – nakon što su građani sami spašavali nebodere i trafostanice – rekao da je sustav reagirao onako kako je trebao. Dakle, citiram: „Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati.“

Dobro je, naime, nakon svega znati da su kaos, nered, panika i vatrena stihija službeni politički sustav i ustavni poredak Republike Hrvatske. Svakako, dobro je to znati prije nego nas u jesen, u gotovo laboratorijski kontroliranim uvjetima, iznenade oluje, bujice, poplave i izvanredni parlamentarni izbori.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.