Ne znam za vas, ali ljepše priče o apsurdu i besmislu hrvatske države ja u svih dvadeset sedam godina još nisam čuo.

Kad uz zapadnu obalu blago namreškanog Panonskog mora zagrebačka obilaznica tamo u Svetoj Heleni zavrne na istok, prema Križevcima, valja vam presjeći preko Vrbovca. Valja vam tuda, jer se na ulazu u Vrbovec smjestilo malo naselje Luka: valja tuda, jer malo gdje je u jedan kilometar stala cijela bogato ilustrirana priča o apsurdu i besmislu hrvatske države, kao što je stala u taj kilometar tihe, zelene vrbovečke bonace.

Nikad, u svih dvadeset sedam godina hrvatske države ni po čemu ne biste zaključili da se tu ikad pisala neka ozbiljnija, veća historija. Sve po čemu se ovaj rubni, nevažni kraj piše jesu gospodarstva zrinskih velikaša i jedno među njima nekog Đure Predovića, grkokatolika što je prije osamdeset godina, uoči Onoga rata, upravo tu, kraj Luke – u marofu Đurište, gdje su vrbovečki gazde sabirali stoku – utemeljio mesnu industriju iz koje će drugovi komunisti petnaestak godina kasnije razviti Poljoprivredno-industrijski kombinat Vrbovec.

Ni danas tu nema ničega osim velikog, novog pogona PIK-a Vrbovec: tek jedna mala žuta kapelica, benzinska pumpa, par kafića i Vatrogasni dom. Žitelji ovoga naselja svoje su Dobrovoljno vatrogasno društvo utemeljili 1946., u vrijeme nama danas slabo razumljivog poslijeratnog entuzijazma, baš kao što je danas teško razumljiv i entuzijazam kojim su prije tridesetak godina, pred Ovaj rat, sami stali graditi Vatrogasni dom s garažom.

Tko nikad nije živio u malim zajednicama poput vrbovečke Luke, taj ne zna što su vatrogasci i vatrogasno društvo. Vatrogasci su nama tek nevidljivi superheroji, Batmani koji se ukazuju ljeti, u vrijeme ognjenih dalmatinskih katastrofa, ali u malim zajednicama poput vrbovečke Luke, gdje je svaki peti muškarac član DVD-a, vatrogasci su živo tkivo društva, oni su i hitna pomoć i socijalna služba, i komunalno poduzeće i sportski savez i društvo za zaštitu životinja, a seoski vatrogasni dom je i mjesni dom i dom kulture, i kazalište i čitaonica, i koncertna dvorana i svadbena sala, i gostionica i škola i mjesni odbor: Vatrogasni dom u Luci, recimo, u neka je doba zaista, i praktički i faktički, postao mjesni dom, vlasništvo Mjesnog odbora Luka.

Punih sedamdeset godina trajala je tako povijest Luke kroz povijest lokalnog vatrogasnog društva – gasili su se stari tavani i obrasle njive, pumpalo blato iz poplavljenih podruma, spašavali ljudi iz automobilskih olupina i mačke-samoubojice s dalekovoda, u svečanim su se uniformama na groblju ispraćali veterani i na feštama u domu primali novi članovi. „Čestitam na sedamdeset godina velikog napora i rada u spašavanju ljudi i imovine, te svega što činite za mještane Luke, čestitke i na mladeži koja je znak i zalog da ovo društvo ima svijetlu budućnost“, rekao je predsjednik Vatrogasne zajednice Vrbovca na sedamdesetom rođendanu DVD-a Luka prije točno godinu dana, 12. studenoga 2016.

Točno, eto, godinu dana kasnije, za sedamdeset i prvi rođendan i naviještenu „svijetlu budućnost“ DVD-u Luka stigla je i nenadana čestitka od Hrvatskog društva skladatelja i čuvenog ZAMP-a, koji su im legli na račun i svečano ih otjerali u stečaj zbog – pratite me pažljivo, jer i ja sam se čitajući tu vijest nakratko bio izgubio – sedam tisuća kuna neplaćenih naknada za javno izvođenje autorskih i tradicionalnih pjesama u Vatrogasnom domu. Zajedno sa zateznim kamatama, sudskim troškovima i ovršnim naknadama, samo trenutak da odvjetničko društvo izračuna, dakle gotovo dvadeset hiljada kuna.

Valja ponoviti, jer se i vama – kao i meni, kad sam čitao tu vijest – učinilo da je jedno dobrovoljno vatrogasno društvo otjerano u stečaj zbog dvadesetak hiljada kuna neplaćenih naknada za izvođenje Thompsonovih, Rozginih i Stavrosovih hitova na seoskim svadbama u Vatrogasnom domu: dakle – da, jedno je staro dobrovoljno vatrogasno društvo otjerano u stečaj, jer organizatori svadbi u njihovu domu nisu ZAMP-u platili naknadu za izvođenje Thompsonovih, Rozginih, Stavrosovih i ostalih hitova iz obavezne set-liste seoskih svadbarskih bandova. Valja onda još jednom ponoviti, jer tu, na tom mjestu, počinje ona bogato ilustrirana priča o apsurdu i besmislu hrvatske države: jedno je slavno malo, sedamdeset godina staro dobrovoljno vatrogasno društvo otjerano u stečaj, jer ZAMP-u nije platilo naknadu za Stamaćevu prigodnu, veselu „Vužgi ga Blaž“, izvedenu u njihovom vatrogasnom domu na komandirovoj svadbi u proljeće 2007.

Uzalud su šokirani vatrogasci iz Luke Trgovačkom sudu poslali uvjerljive dokaze da Vatrogasni dom odavno nije njihov, i da je to čak i formalno zemljišno-knjižno vlasništvo Mjesnog odbora. Za ovu priču, međutim, to nije ni važno: bila bi ona podjednako apsurdna i besmislena sve i da je Vatrogasni dom njihov jedan kroz jedan, pa taman i da su u njemu umjesto Blažekove svadbe organizirali koncert Rolling Stonesa – recimo za nabavu novog navalnog vatrogasnog vozila.

Jer Dobrovoljno je vatrogasno društvo, kako mu sam naziv kaže, dobrovoljno i vatrogasno: niti je to profesionalni klub koji zarađuje golemi novac od sponzora i prodaje članova velikim, moćnim vatrogasnim društvima iz Londona ili Madrida, niti je to neprofitno amatersko udruženje ljubitelja čvaraka. To je društvo čiji članovi dobrovoljno – dakle dobre volje, besplatno i bez naknade – riskiraju svoje živote za tuđe, gase požare, pumpaju blato, spašavaju imovinu, skaču u pomoć unesrećenima i brinu o slabima i nemoćnima.

I da: ponekad se u vatrogasnom domu provesele uz gemišt i „Vužgi ga Blaž“.

Teško zapravo da u cijeloj hrvatskoj državi ima boljeg i preciznijeg primjera rada za zajedničko, javno, opće dobro od instituta dobrovoljnog vatrogasnog društva. I teško da ima boljeg i preciznijeg primjera apsurdne i besmislene države od one koja takvo društvo otjera u stečaj zbog jebenih par tisuća kuna jebene naknade za jebenih par pjesama, sve demonstrirajući upravo protestantski stroga načela, jednaka, eto, i za privatne televizijske konzorcije i za malo vatrogasno društvo Luka kraj Vrbovca.

Tu, međutim, na tom mjestu, na ovako ograđenom javnom dobru, počinje drugi dio ove – obećao sam – bogato ilustrirane priče.

Svega par stotina metara dalje od Vatrogasnog doma Luka, mjesta ozloglašenih razuzdanih zabava na račun Društva hrvatskih skladatelja i ZAMP-a, stoji – kako rekoh – suvremeni novi pogon Poljoprivredno-industrijskog kombinata Vrbovec, onoga socijalističkog giganta što je izrastao na imanju Đure Predovića, pa 2005. za sitniš završio u Todorićevu koncernu Agrokor. Novu, golemu bijelo-crvena palaču Ivica Todorić i tadašnji premijer Ivo Sanader svečano su, na primjer, otvorili baš nekako onih dana kad je ZAMP-ova patrola otkrila kako u vatrogasnom domu neprijavljeno sviraju Škoru i Jelenu Rozgu.

Desetak godina kasnije, kad se imperij urušio – nekako, eto, baš onih dana kad je FINA na temelju prijave ZAMP-ove muzičke policije ovršila račun vatrogasne bande iz obližnje Luke – otkrilo se pak kako Ivica Todorić, jeftino 2005. preuzevši vrbovečki PIK u gubicima, nikada nije vratio davno zaboravljenih dvjesto milijuna kuna interventnih kredita koliko je njegova nova tvrtka dugovala proračunu Republike Hrvatske za državna jamstva.

Da bi priča bila razumljivija, a svakako zabavnija, u vrijeme kad je Država – dakle porezni obveznici, dakle društvo, dakle zajednica – državnim jamstvima za kredite spašavala PIK Vrbovec, tih se dvjesto milijuna kuna kolokvijalno nazivalo „vatrogasnim mjerama“. Između ostalog i zbog tog kreditnog duga prema Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Republika Hrvatska, uostalom, Todorić je cijeli vrbovečki PIK onomad platio tek jedan usrani milijun kuna, dvostruko manje nego što je platio svoj novi Mercedes S600. Pa ipak, iako državna jamstva nikad nije vratio, nijednom u svih tih desetak godina nije na vrata njegova divovskog bijelo-crvenog hangara nedaleko vatrogasnog doma u Luci zakucao nijedan inspektor – ni Društva skladatelja ni Društva državnih odvjetnika, ni Društva državnih jamaca, ni Društva poreznih obveznika, ni Društva hrvatskih majmuna koje mu je tako dobrovoljno i velikodušno oprostilo dvjesto milijuna kuna.

To je, shvatili smo, zato što je Agrokor d.d., kako mu sam naziv kaže, dioničko društvo: niti je to privatna zaklada za stipendiranje siromašne djece, niti javno nekakvo dobrovoljno vatrogasno društvo čiji članovi spašavaju ljudske živote. To je beskrupulozno profitno društvo čiji radnici nedobrovoljno – dakle prilično loše volje, za plaću od par stotina eura i Konzumove bonove – vlasniku Ivici Todoriću zarađuju takav nezamisliv novac da je, samo posljednji primjer, za Agrokorov kredit kod ruskog Sberbanka jamčilo sa svoje četiri i pol milijarde kuna. Četiri i pol. Milijarde.

I da: ponekad se u vatrogasnom domu provesele uz gemišt i „Vužgi ga Blaž“.

I teško da u cijeloj državi ima boljeg i preciznijeg primjera odnosa prema privatnom i zajedničkom, javnom, općem dobru od priče što je cijela stala u kilometar tihe zelene bonace na ulazu u Vrbovec, između goleme tvrđave dioničkog društva za mlaćenje para, kojemu država oprašta dvjesto milijuna kuna, i susjednog malog dobrovoljnog društva za spašavanje ljudi, blokiranog zbog jebenih dvadesetak hiljada.

Danas, na kraju ove divne, poučne historijske priče, u stečaju su i veliki privatni mesno-prerađivački gigant na Đurištu i malo dobrovoljno vatrogasno društvo u Luci. Gigant s oproštenih dvjesto milijuna kuna duga, međutim, i dalje radi, spašen „vatrogasnim mjerama“ bjelosvjetskih konjokradica i kulaka koji će se na koncu za sitan novac, manji od novog Mercedesa, dočepati cijele vrbovečke mesne industrije. Malo pak vatrogasno društvo s dvadesetak hiljada duga za to vrijeme u svoje pedeset godina stare krntije ne može uliti ni litru dizela. Teoretski, kad bi nekakav katastrofalni požar sutra stao gutati nedaleku bijelo-crvenu PIK-ovu utvrdu, najbliži vatrogasci – oni iz Luke – ne bi smjeli niti sirene upaliti. I to ne samo zbog neovlaštenog javnog izvođenja loopa sa sirenom za uzbunjivanje iz teme Quincyja Jonesa za soundtrack serije Ironside i Tarantinova Kill Billa.

Kažem teoretski, jer kad bi stvarno planuo suvremeni novi pogon PIK-a Vrbovec, vatrogasci iz Luke bili bi tamo prvi. Dobrovoljno – dakle dobre volje, besplatno i bez naknade – riskirali bi svoje živote spašavajući privatnu imovinu kojekakvih bjelosvjetskih konjokradica i kulaka.

I pri tom, tako naravno, prekršili zakon.

Ne znam za vas, ali ljepše priče o apsurdu i besmislu hrvatske države ja u svih dvadeset sedam godina još nisam čuo.