„Nacionalna je tragedija da mnogi napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu započeli nov život!“, u sivo je zagorsko nebo zavapila tako shrvana Predsjednica

„Puno je blokiranih. Nacionalna je tragedija da mnogi od njih napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu otvorili nove račune i nekako započeli nov život. Država stoga mora hitnim mjerama pronaći rješenje za deblokadu računa građana, i u sklopu tih mjera što prije donijeti novi Ovršni zakon“, autoritativno je iz Krapine – gdje je prošle srijede, u sklopu svojega Putujućeg cirkusa „Lijepom našom“, razapela svoj predsjednički šator – naciji poručila lutajuća predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

„Nacionalna je tragedija da mnogi napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu započeli nov život!“, u sivo je zagorsko nebo zavapila tako shrvana Predsjednica, i neoprezan bi se neki gledatelj u publici ovako odoka zakleo da je riječ o istoj gospođi koja je prije točno godinu dana, povodom dvadeset pete obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, dala intervju bečkom Kleine Zeitungu, pa na konstataciju novinara kako mnogi Hrvati napuštaju zemlju u potrazi za poslom, odgovorila kako „ljudi u Hrvatskoj imaju slobodan izbor, i mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro“.

„Stalno susrećem ljude koji osjećaju nostalgiju prema Jugoslaviji!“, vidno iznervirana odgovorila je ta gospođa austrijskom novinaru, pa nastavila u dahu: „Takvima uvijek predložim da na jedan dan vratimo Jugoslaviju pa da vide koje bi se sve slobode ukinule, a u kojima u današnjoj Hrvatskoj mogu uživati. Razlika u odnosu na prošlu državu je u tome što ljudi imaju slobodan izbor, i svatko tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro može otići!“

Zašto bi, međutim, itko razuman otišao iz zemlje neslućenih tih, kako se zovu, sloboda? Eh, zašto. Zbog novinara, objasnit će ista gospođa koji mjesec kasnije na okruglom stolu „Biti mladi povratnik i živjeti u Hrvatskoj“: „zbog iznimno depresivne i loše slike naše zemlje, kakva se često plasira u medijima“.

Dojam da je riječ o istoj osobi donekle pojačava činjenica da se gospođa koja je za „depresivnu i lošu sliku naše zemlje“ optužila medije, a u Kleine Zeitungu poručila Hrvatima da „mogu otići ako im ovdje nije dobro“, također zvala Kolinda Grabar-Kitarović, i da se jednako predstavljala kao predsjednica Republike Hrvatske. Još jedna bolno uzaludna godina hrvatske ionako bolno uzaludne povijesti potrošena je tako na grupnu seansu jedne podvojene žene.

„Mnogi Hrvati napuštaju zemlju u potrazi za poslom“, kaže tako onaj austrijski novinar, a zapravo to današnja Kolinda naglas razmišlja kako „mnogi napuštaju Hrvatsku da bi u inozemstvu započeli nov život“, na što dojučerašnja Kolinda rezignirano odmahuje rukom prema ogledalu poručujući kako Hrvati napuštaju zemlju zbog „iznimno depresivne slike naše zemlje u medijima“, domećući kako „stalno susreće ljude koji osjećaju nostalgiju prema Jugoslaviji“. Današnja je Kolinda onda upozorava da to što „mnogi napuštaju Hrvatsku“ nije jugonostalgija, već, kako ono, „nacionalna tragedija“, a dojučerašnja Kolinda na to prezrivo podsjeća današnju samu sebe kako u Hrvatskoj, za razliku od Jugoslavije, „svatko tko misli da mu kod nas nije dovoljno dobro može otići“.

Današnja Kolinda onda onoj dojučerašnjoj zalijepi zvučni šamar, jučerašnja ovu današnju dohvati za kosu, današnja dojučerašnju na to bijesno potegne onom teškom porculanskom vazom koju je Maršal dobio od druga Mao Ce Tunga, dojučerašnja današnju onim teškim telefonom kojega je Vrhovnik dobio od druga Slobodana Miloševića, i eto odjednom onih baletana postrojenih na Pantovčaku kako se u nelagodi pogledavaju dok iz Predsjedničkih dvora dopiru cika i vriska – baš kao u onoj nezaboravnoj epizodi Dinastije, kad su se konačno počupale Linda Evans i Joan Collins – a Kolinda se unutra u masovnoj tučnjavi obračunava sama sa sobom.

„Šta se događa?“, oprezno onda šaptom pita šefica kabineta Anamarija Kirinić.

„Ništa“, šaptom joj odgovori kositreni baletan na straži. „Krystle je saznala za Alexis.“

U samo, i – da ne bude simboličkih nesporazuma – točno godinu dana, hrvatska je predsjednica prešla put od ponosne hrvatske integralistice do patološke jugonostalgičarke, koja u trajnoj zavadi sama sa sobom čas širi depresivnu sliku Hrvatske, čas za to optužuje medije, pa jedan čas tjera one kojima se Hrvatska ne sviđa da slobodnu odu, a drugi čas uvrijeđena sama pakuje kofere.

Ne bi to, svakako, bio naš problem – ne bismo ga ni razmatrali na ovom mjestu, jer zdravlje je privatna stvar građanina, poput vjere, a „mediji“ ne služe da „šire depresivne i loše slike“ o građanima, već o državama – da nepomirljivo posvađane dr. Krystle Grabar i Mrs. Alexis Kitarović nisu sama predsjednica Republike Hrvatske. Kako su, naime, Hrvatska iz siječnja 2017. i Hrvatska iz siječnja ove godine – ona neslućenih sloboda i ona iz koje se panično bježi – jedna te ista Hrvatska, ostaje, eto, uznemirujuća spoznaja da su predsjednica Republike iz siječnja 2017. i predsjednica iz siječnja ove godine dvije te različite Kolinde Grabar-Kitarović.

Koja je, međutim, prava: hladna, beskrupulozna integralistica Alexis ili osjećajna, plačljiva jugonostalgičarka Krystle? Koja je pobijedila na izborima? Za koju ste glasali? To, eto, više nisu pitanja samo za predsjedničina psihoterapeuta, već i za laičku javnost.
Bio bi, naime, problem već i da gospođa Grabar-Kitarović od sebe same ima tek malo drugačije mišljenje, a kamoli – u stupanj točno stotinu osamdeset – dijametralno suprotno. Bio bi, najzad, problem i da joj je tako neuravnoteženoj mandat godinu dana, od siječnja do siječnja, a kamoli da jednoj do druge mandat više nije niti od srijede do srijede.

„Puno je blokiranih“, rekla je tako tankoćutna Krystle Grabar-Kitarović u Krapini, pojašnjavajući kako je izjavom o „nacionalnoj tragediji“ i „mnogima koji napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu otvorili nove račune i započeli nov život“ mislila upravo na žrtve blokada i ovrha: „Država stoga mora hitnim mjerama pronaći rješenje za deblokadu računa građana, i u sklopu tih mjera što prije donijeti novi Ovršni zakon“, autoritativno je tako, obrisavši suze, u srijedu poručila gospođa Predsjednica, a onda već u nedjelju – samo četiri dana kasnije! – sjela za radni stol i sročila dirljiv nekrolog svome preminulom prijatelju Marijanu Hanžekoviću, sjećajući ga se kao „istinskog humanista“ koji je „često podupirao mnoge akcije za opće dobro, nikada to ne ističući“, i „čovjeka koji je iskreno živio vrednote humanizma, u koje je vjerovao“.

Nije, naravno, važan Hanžeković. Bio je važan dok je bio živ, a dok je bio živ bio je najmoćniji hrvatski odvjetnik i neokrunjeni Kralj ovrha, ovršni monopolist izravno odgovoran – točnije izravno potpisan, jer nije on pisao zakon – za stotine hiljada ovrha koje su Hrvate tjerale u bankrot i siromaštvo: ukratko, za istu onu, samo trenutak da prepišem, „nacionalnu tragediju“ u kojoj „mnogi od njih napuštaju Hrvatsku kako bi u inozemstvu otvorili nove račune i nekako započeli nov život“.

„Država mora hitnim mjerama pronaći rješenje za deblokadu računa građana i u sklopu tih mjera što prije donijeti novi Ovršni zakon“, plačnim će glasom Krystle u srijedu, a već u nedjelju eno plače i Alexis, pa piše dirljiv oproštaj od prijatelja Cecila Colbyja, što se upravo Ovršnim zakonom i blokadama građana nepojamno obogatio: ne dakle tek jednim od ovršnih profitera, već čovjekom koji je simbolizirao institut blokade računa, samom personifikacijom ovrhe, Velikim Meštrom Sviju Ovrhovoditelja glavom i potpisom.
I odjednom, ista ona Kolinda Grabar-Kitarović koja je u srijedu plakala nad hudom sudbom blokiranih, ovršenih i bankrotiranih Hrvata, samo četiri dana kasnije plače nad hudom sudbom njihova ovrhovoditelja, iste one blokade i ovrhe predstavljajući valjda kao „akcije za opće dobro“, a ovršni sustav kao kanonsku „vrednotu humanizma“.

A onda opet: Kolinda od srijede onu nedjeljnu dohvati za kosu, nedjeljna onoj od srijede zalijepi zvučan šamar, ona od srijede nedjeljnu na to bijesno potegne kristalnom Naserovom pepeljarom, nedjeljna onu od srijede dvadeset godina starim Miloševićevim viskijem, i eno ponovo baletana pred vratima Predsjedničkih dvora kako se u nelagodi pogledavaju dok iznutra dopiru cika i vriska.

„Šta se događa?“, oprezno će onda pitati šefica kabineta Anamarija Kirinić.

„Ništa“, šaptom će odgovoriti kositreni baletan na straži. „Predsjednički izbori.“