Mlada ministrica odrasla je, naime, i obrazovana u nezavisnoj Hrvatskoj, i u potpunosti je proizvod hadezeovske selektivne historijske amnezije.

„Moram priznati kako mi se čini da ovakva sredstva u naše bolnice nisu uložena još od Marije Terezije!“, egzaltirano je prošlog ponedjeljka na televizijskom ekranu podvrisnula ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac, predstavljajući dvadesetak novih, neraspakiranih medicinskih uređaja, koje će zahvaljujući mudrosti i milosti HDZ-a, premijera Andreja Plenkovića i ministra zdravstva Milana Kujundžića – dobro, malo i bespovratnim parama iz europskih fondova – u sljedećih nekoliko mjeseci dobiti bolnice u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu i Zadru.

Desetak suvremenih uređaja za intervencijsku radiologiju i kardiologiju, par uređaja za intrakranijalnu radiokirurgiju, sedam ganc novih magnentnih rezonanci i jedan suvremeni, visoko sofisticirani kirurški robotski sustav, sve skupa kad se zbroji nije zajebancija. Ozbiljna je to oprema, ozbiljne su i pare, dvadesetak milijuna eura. Ministrica je bila impresionirana: „Moram priznati kako mi se čini da ovakva sredstva u naše bolnice nisu uložena još od Marije Terezije!“

Gledao sam u televizijski ekran ozbiljno načas posumnjavši u vlastite oči i uši, a onda glasno i prilično masno opsovao i ministricu i ministra i državu. Malo je, istinabog, nezgodno ispalo što mi se glasna i masna psovka otela u crkvenoj tišini dupkom pune čekaonice za neuseljeničke vize u tvrđavi američkog veleposlanstva u Zagrebu, pred uplašenim hrvatskim aplikantima i zbunjenom službenicom ambasade. Kad me tako nekoliko minuta kasnije stroga agentica pitala zašto idem u SAD, i kad sam joj objasnio da između ostalog idem vidjeti i veliku izložbu o jugoslavenskoj arhitekturi i dizajnu u njujorškoj MoMA-i, ono lukavo pitanje iz upitnika CIA-e i imigrantske policije – „A zašto ćete se vratiti u Hrvatsku, gospodine?“ – odjednom je dobilo savršeni smisao.

„Ovakva sredstva u naše bolnice nisu uložena još od Marije Terezije“! Pa jebalo vas Njezino Preuzvišeno Carsko i Kraljevsko Veličanstvo, pomislio sam glasno, i jebalo vas svih onih šesnaest puta koliko se u životu jebalo – ja se još jednom ispričavam – kao da se u svih dvjesto pedeset godina između Marije Terezije i Milana Kujundžića baš ništa u hrvatskom zdravstvu i medicini nije dogodilo, kao da je kiruršku robotiku ministrica Žalac svečano uručila osobno her štat und špital-fiziku suvremene nove marijaterezijanske ubožnice Milosrdne braće reda sv. Ivana od Boga na zagrebačkoj Harmici!

Kao da nije bilo ni Andrije Štampara ni njegovih higijenskih zavoda i domova narodnog zdravlja, ni Zoje Dumengjić i svih onih njenih bolnica i medicinskih škola posijanih po Socijalističkoj Republici! Kao da su svi ti klinički kompleksi – kojima danas Plenkovićevi ministri velikodušno poklanjaju uređaje kupljene tuđim parama – na prigradskim ledinama nikli preko noći, čudesne jedne duge i mračne noći između onoga davnog ljetnog dana 1770. kad je Marija Terezija potpisala Normativum Sanitatis, i ljetnoga sutradana 2018., ponedjeljka ujutro kad su pred milošću Njezinog Carskog Veličanstva iznebuha iznikle hrvatske bolnice stigli štatministri Žalac i Kujundžić s najsuvremenijim novim magnetnim rezonancama za rano otkrivanje kuge i kolere.

Ministrica Gabrijela Žalac mlada je žena – inače nije pristojno odavati, ali 1979. je godište mlado kao rosa u ponedjeljak ujutro – pa možda jadna i ne zna: i KBC Zagreb i KBC Split, i bolnica Dubrava i bolnica u Varaždinu i ostale bolnice u koje je tako pompozno donijela suvremenu medicinsku opremu iz skladišta Europske unije, postojale su mnogo prije toga ponedjeljka ujutro. A nijedna, zvučat će možda nevjerojatno, u vrijeme Marije Terezije.

Carica Marija Terezija nije, dakako, bez historijskih zasluga – Njezino Carsko Veličanstvo poslalo je u Hrvatsku prve školovane liječnike, otvorilo prve ubožnice i uvelo u njih instituciju zahodskog čučavca, te zabranilo spaljivanje vještica – ali predugačka je povijest zdravstva od spaljivanja brbljivih žena do intrakranijalne radiokirurgije, i netko ju je bogami iskrčio i utabao, koliko god se to vrijeđalo domoljubna čuvstva i pamćenje gospođe ministrice: cjelokupni sustav javnog zdravstva, sve kliničke bolničke centre, gradske bolnice, poliklinike, ambulante, dječje dispanzere i domove zdravlja u Hrvatskoj sagradile su mrska Karađorđevićeva i još mrskija socijalistička Jugoslavija – ta još mrskija, neće gospođa ministrica vjerovati kad čuje, sagradila je i rodilište u Vinkovcima u kojemu je rođena, i cijelu vinkovačku bolnicu – pa jedan kamion medicinske opreme predstaviti kao najveću investiciju u hrvatsko zdravstvo od vremena Marije Terezije može samo čak i za hadezeovske kriterije veličanstven komad ignorantske ništarije.

A opet, razmišljam dalje, nije gospođa Žalac kriva: ona zaista to prvi put čuje, pojma sirota nije imala da je između Habsburga i Franje Tuđmana bila ijedna ta, kako ste rekli da se zove, Jugoslavija, a kamoli dvije. Mlada ministrica odrasla je, naime, i obrazovana u nezavisnoj Hrvatskoj, i u potpunosti je proizvod hadezeovske selektivne historijske amnezije. Bila bi inače ta kretenska izjava tek antipatični gaf, poput glasovite gospođine izjave o „otoku Pelješcu“, nakon koje je – ovo je Hrvatska, nije zajebancija – najavljena na ekspertnoj konferenciji Novog lista o razvoju otoka. U Opatiji.

Kako, međutim, nije riječ o ministrici, već o državi – i kako je ovo Hrvatska, a nije zajebancija – tako je tanka ministričina „povijest hrvatske medicine od Kaiser-und-König Austrije do Kuj-und-Žić Hrvatske“ ispala tek još jedan smiješan primjer hrvatske cenzure pamćenja, cenzure kojoj se sve manje ljudi smije, i koju sve manje ljudi uopće primjećuje.

Već mjesec i pol, recimo, u njujorškom MoMA-u, Muzeju moderne umjetnosti, jednom od najvažnijih svjetskih muzeja, traje ta velika izložba – Toward a Concrete Utopia, Architecture in Yugoslavia 1948–1980 – impresivna inventura modernosti socijalističke Jugoslavije: cijeli New York već tjednima priča o toj senzacionalnoj izložbi, o jugoslavenskoj, dakle i hrvatskoj „komunističkoj moderni“ zvonke ditirambe pišu i New Yorker i New York Times i svi važniji svjetski časopisi za umjetnost, arhitekturu i dizajn, dobar dio te izložbe zauzeli su upravo hrvatski projekti i projektanti, od Šegvićevih dubrovačkih hotela do Bakićeva spomenika na Petrovoj Gori – konačno, najveće zvijezde izložbe su hrvatski arhitekt Vjenceslav Richter, koji je dobio zasebnu „izložbu u izložbi“, i genijalno urbanističko rješenje Splita 3 Vladimira Brace Mušića – a mala, mutava Hrvatska šuti o izložbi kao na sudu, srameći se vlastite neželjene slave.

Sakrila se Hrvatska u zahod MoMA-e, pa se tek s vremena na vrijeme kroz odškrinuta vrata bojažljivo obrati zaštitaru. „Gospodine“, oprezno ga upita, „gospodine, molim vas“, ponovi onda glasnije, „kad se zatvara ova izložba?“

Više su prostora ovih dana u hrvatskim medijima dobili Tuđmanov spomenik u Zagrebu i amaterska slikarica Sonja Butić Davidoff – što je u zadarskoj Gradskoj knjižnici izložila svoj nadahnuti prikaz generala Slobodana Praljka kako u haškoj sudnici ispija otrov pod tužnim okom malenoga anđela s kapom Tuđmanove počasne garde – nego cijela njena kanonizirana moderna baština u najvažnijoj zakonodavnoj instituciji svjetske moderne!

Skutrila se tako Hrvatska da je netko ne primijeti, pokrila nesretnica glavu i čeka kad će siječanj 2019. da se izložba konačno zatvori, da svijet prestane govoriti o Borisu Magašu, Haludovu i Poljudskom stadionu, i zaboravi kako je ta nesretna mala katolička zemlja ikad bila moderna. Pa da se vrati u grobljanski mir svoga retardiranog marijaterezijanskog rokokoa, u kojemu se najnovijim čudom moderne računa carski dekret o zabrani spaljivanja vještica, a posljednjim dostignućem suvremene arhitekture i medicine nova kapelica svetog Josipa u splitskoj bolnici Firule.

Strašna mora biti frustracija takve muzejske Hrvatske, državice mimo svijeta koji se posve nerazumno divi njenoj modernoj prošlosti – baš kao i onoj pobjedničkoj iz Drugog svjetskog rata – a koja nikako ne želi da je ikad bila pobjednička i moderna. Koja bi da nekako nikad nije bilo Jugoslavije, da nikad nije bilo ni Richtera ni Magaša ni Haludova ni Splita 3, ni Zoje Dumengjić ni Andrije Štampara: da nikad ništa nije napravila sama, svojom hrabrošću i pameću, nego da su joj kukavnoj i jadnoj sve preko noći napravili dobri gospodari, od Marije Terezije – čijom je milošću dobila prve doktore i ubožnice – do Europske unije, čijom je milošću dobila prvi kirurški robotski sustav.

Pa da s vremena na vrijeme kroz odškrinuta vrata suvremenog bolničkog čučavca sramežljivo doziva milostivog gospodara u zaštitarskoj uniformi: „Gospodine… gospodine?“

„Gospodine!“, ponovila je treći put, i ja sam se trgnuo shvativši da je to zapravo američka agentica: „Gospodine, pitala sam vas: zašto ćete se točno vratiti u Hrvatsku?“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.