Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, javlja hrvatska štampa, u pariškom je Orsayu oduševila svojim outfitom, savršeno se modno uskladivši sa suprugom Jakovom.

Kraljevsko plavu haljinu s peplumom u struku, kojom je naglasila svoju vitku liniju, upotpunila je srebrnim štiklama i srebrnom clutch torbicom ukrašenom cirkonima, dok je suprug kravatu uskladio s bojom njezine haljine. Mnogo više rizika hrvatska je predsjednica preuzela sutradan, na ceremoniji organiziranoj na Elizejskim poljanama, odabravši – uz bež haljinu i kaput iste boje – štikle s uzorkom leopardova krzna.

Što još znamo o predsjedničinom boravku u Parizu? Znamo da je tamo, kako je sama izjavila, „obavila jako puno poslova“, znamo da je s predsjedavajućim Opće skupštine UN-a razgovarala o inicijativama za jednakost spolova, a s princem od Monaca o onečišćenju mora plastikom. Saznali smo i da je hrvatska predsjednica s domaćinom Emmanuelom Macronom u šali komentirala kako pada kiša svaki put kad se sretnu, kao što je padala i ljetos, u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi. Pa smo saznali i to da je Vladimiru Putinu prenijela pozdrave svoje kćerke Katarine, koja se na toj finalnoj utakmici neformalno družila s ruskim predsjednikom.

Ima li još? Ima: danima smo se smijali gafu velike svjetske agencije Getty Images, koja je fotografiju nasmiješenih Kolinde i Jakova na crvenom tepihu medijima prodavala potpisanu kao „hrvatski predsjednik Kolinda Grabar-Kitarović i njegova žena“.
I što još? I ništa još.

Zašto je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uopće bila u Francuskoj? Je li to u Parizu bio kakav panel o ekologiji mora, ili finale svjetskog prvenstva? Je li bio svjetski samit o pravima žena ili pak Paris Fashion Week, nekakva ekskluzivna Haute Couture modna revija?

Više se, eto, u hrvatskom javnom prostoru govorilo o garderobi Kolinde Grabar-Kitarović, nego o stotoj godišnjici završetka Prvog svjetskog rata, koja je u Parizu okupila osamdeset svjetskih državnika. Više je kontroverzi, rasprava i prijepora izazvao predsjedničin smioni izbor štikli s leopardovim uzorkom na bež haljinu, nego što se cijelu ovu stotu godinu u Hrvatskoj ukupno govorilo i raspravljalo o Velikom ratu, kako se svjetska klaonica zvala prije nego što je dvadesetak godina kasnije izbio drugi, još veći i još svjetskiji rat. Više su se tako po Hrvatskoj dijelile pozdravi i poruke Kolindine kćerke Katarine ruskom predsjedniku Putinu, nego pozdravi i poruke kataklizme završene 1918., koja se kao uvod u Drugi svjetski rat stotinu godina premetnula u posljednju opomenu za poremećeni svijet 2018.

Slabo je, eto, Hrvatsku dotakla 1918., veliki je svjetski rat prošao mimo nje. Stota godišnjica njegova završetka u Hrvatskoj je obilježena tek filmom Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj 1918-2018: od Karađorđevića i Pribičevića do Pupovca i Vučića“. Da, i misom zadušnicom u zagrebačkoj katedrali, te izložbom u Hrvatskom povijesnom muzeju, pod naslovom „1918., prijelomna godina u Hrvatskoj“. Zašto je, međutim, 1918. prijelomna godina, o tome, eto, u Hrvatskoj nije pristojno glasno govoriti izvan Sedlarova diskursa.

Devetsto i osamnaesta, jasno, nije bila prijelomna samo za Hrvatsku. Ta je historijska godina prelomila i uobličila cijelo jučerašnje dvadeseto stoljeće i definirala današnju Europu, skiciravši njenu političku kartu onakvom kakva će biti stotinu godina kasnije. Raspale su se i nestale stoljetne carevine, zauvijek se iz historije ispisalo i slavno njemačko i veliko rusko carstvo, zauvijek u historiji nestali i austro-ugarski i osmanlijski imperij, a na njihovim razvalinama nastale brojne današnje države i državice.

Ovih dana tako od Pariza do Beča ulični čistači peru metropolitanske bulevare, vojska glanca topove za počasne plotune, štapski koreografi uvježbavaju vozače tenkova za svečane parade, a državni zborovi raspjevavaju himne i rekvijeme: pola Europe komemorira stotu godišnjicu besmislenog ubijanja, a druga polovica stotu godišnjicu državne nezavisnosti. Prije dva tjedna Češka i Slovačka su na velikoj vojnoj paradi u Pragu zajedno obilježile stotu godišnjicu Čehoslovačke, paralelno s centralnom svečanošću u Parizu velikim je mitingom u Varšavi nekidan proslavljeno stotinu godina državne nezavisnosti Poljske, a već sutradan u bečkoj je Državnoj operi svečano obilježeno i okruglo stoljeće Republike Austrije.

U Hrvatskoj, pak, 1918. je obilježena zapaženom predsjedničkom modnom revijom.

U velikom historijskom preslagivanju devetsto osamnaeste Hrvati pri tom nisu bili posve marginalni igrači, kakvi su bili četiri prethodne godine, izginuvši po Galiciji i Soči za Kaisera und Koeniga. Und za Kurac. Ako, naime, i nije bila isključivo hrvatski politički projekt, Jugoslavija je bila čedo hrvatske predratne inteligencije, domišljena u romantičnom idealizmu Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića. Ako je i bila historijska zabluda, Jugoslavija je prije svega bila hrvatska historijska zabluda.

A država začeta 1918. ujedinjenjem sa Srbijom 1918. ispala je na kraju prilično ozbiljna politička i povijesna činjenica, koja će u sljedećih sedamdesetak godina, do pred kraj stoljeća, povremeno biti čak i važan svjetski igrač. Nije to, jasno, bila utopijska, idealna država – veći dio svoga postojanja bila je zapravo loša do očajna – ali idealna nije bila ni Čehoslovačka, Česima i Slovacima još uvijek dovoljno važna povijesna činjenica da je se sjete. Jugoslavija je Hrvatima još i važnija, pa ipak hrvatska javna rasprava o Jugoslaviji cijela stane u sat vremena imbecilnog Sedlarovog filma o Karađorđeviću, Pupovcu, Anti Tomiću i Miljenku Jergoviću.

Za koji dan će tako i narodima bivše Jugoslavije njihova stogodišnjica, ali to stoljeće slabo će se komemorirati i u Srbiji, gdje ga vide po prilici kao „stotinu godina hrvatskog terora nad Srbima 1918-2018“ – sa sve podnaslovom „od Trumbića i Supila do Meštrovića i Broza“ – a kamoli u Hrvatskoj. Štoviše, povijesni se kalendar namjestio tako da će samo par dana ranije pasti i okruglih sedamdeset pet godina Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. studenoga 1943. u Jajcu – rođendan Druge Jugoslavije, koja će Hrvatima doslovno dati državnost i još doslovnije nacrtati današnje granice – pa ipak Kolinda Grabar-Kitarović neće uz svoju haljinu s peplumom u struku tražiti za sebe štikle, a za Jakova kravatu.

Od 29. studenog do 1. prosinca Hrvatska će tupo šutjeti, veličanstveno nesposobna za civilizirani i trezveni razgovor o vlastitoj prošlosti, čak i kad je sedamdeset pet ili stotinu godina daleko.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata za Hrvate nema više ničega, razjapila se u njihovoj povjesnici golema crna rupa o kojoj znaju manje nego o ranosrednjovjekovnoj Tomislavovoj Hrvatskoj. Više Hrvati čitaju Konstantina Porfirogeneta nego Miroslava Krležu, svakako mu više vjeruju, pa danas nitko ne zna niti se pita zašto su, recimo, Splićani 20. studenoga 1918. onako oduševljeno dočekali srpsku vojsku pod vodstvom majora Stojana Trnokopovića, i zašto se, primjerice, Alojzije Stepinac tih dana kao dobrovoljac prijavio u Jugoslavensku legiju, pa otišao na Solunski front i vratio iz Srbije kao potporučnik kraljevske vojske.

Stotinu godina nakon što su vođeni romantičnim idealizmom poput gusaka u magli požurili u Beograd, 2018. godine Hrvatima je romantični ideal – Austro-ugarska monarhija. Novu ribarsku luku u Klenovici kod Rijeke ministar mora i prometa Oleg Butković ovoga je ljeta otvorio rekavši kako se „ovoliko na obali nije gradilo još od Marije Terezije”, austrijske carice koji tjedan kasnije sjetila se i ministrica regionalnog razvoja Gabrijela Žalac, pohvalivši se s dvadeset milijuna eura iz europskih fondova za hrvatske bolnice riječima kako „ovolika sredstva u hrvatsko zdravstvo nisu uložena još od Marije Terezije“, a prije koji tjedan i splitski je gradonačelnik Andro Krstulović Opara, otvarajući radove na širenju trajektne luke, ustvrdio kako „toga nije bilo od Austro-Ugarske“.

Onda je 1918. austrijska carevina prdnula u čabar, i Hrvatima je započelo „sto godina srbijanskog terora“, sto godina samoće u onoj golemoj, gluhoj crnoj rupi, mimo Europe, svijeta i vlastite povijesti. Na čijem kraju će slobodna i suverena austrougarska Hrvatska bljesnuti u Parizu srebrnim štiklama i srebrnom clutch torbicom ukrašenom cirkonima.
Što Hrvati, prema dostupnim povijesnim izvorima, nisu vidjeli od Marije Terezije.