Sve je, ukratko, bilo kako treba biti, i kako je oduvijek biti trebalo.

Nakon što je prošle godine rulja na kaštelanskom karnevalu kao Krnju zapalila dječju LBGT-slikovnicu „Dugina obitelj“, bezazlenu priču o djetetu s dvije mame, u Kaštel Sućurcu opet pizdarija: nepoznati počinitelji pod maskama, uzbuđenim glasom javljaju glasnogovornici moralne policije, najprije su rekonstruirali nedavni nemili incident u jednom obližnjem selu – gdje su huligani na Rivi premlatili grupu Srba, vaterpolista beogradske Crvene zvezde – a potom na vrhuncu pokladnih svečanosti kao Krnju zapalili i u more bacili golemu lutku obličja i imena predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca.

Moralna panika službeno je podignuta na najviši stupanj, i proglašen je takozvani „crveni alarm“, iako do kraja ovog teksta neće biti jasno zašto. Nisu Kaštelani svojom inscenacijom napada na beogradske vaterpoliste ismijavali neustrašive splitske junake što su šipkama napali višestruko nemoćnije protivnike, niti su se rugali punoj Rivi hrabrih Splićana što su ravnodušno gledali skeč sa Srbima u moru, već su ismijavali i rugali se, jasno, pretučenim Srbima. To za slučaj da je netko krivo shvatio instalaciju u kojoj je pored Krnje paradirala i manja lutka premijera Andreja Plenkovića, optuženog da «pleše kako Milorad Pupovac svira“, zbog čega su Kaštelani – posve logično – zapalili Pupovca.

Sve je, ukratko, bilo kako treba biti, i kako je oduvijek biti trebalo.

Do nesporazuma je došlo, ispostavit će se, zbog potpuno neutemeljenih očekivanja ambicioznih očekivača iz moralne policije, koji su organizatorima pokladnih svečanosti spočitali kako ne shvaćaju da bi suština i smisao razuzdanog ludovanja pod maskama trebali biti zajebavanje jakih, moćnih, većinskih i vladajućih. Imam vijest za njih: nikad u cjelokupnoj pisanoj povijesti karnevala nije njegov smisao bio ruganje moćnima. Ali nikad.

Ulični i uličarski festival pod maskama oduvijek je bio samo i jedino razularena pučka zabava, čiji je jedini smisao oduvijek bio samo i jedino da sjebani sitni puk jednom godišnje navuče maske i pravi pizdarije. I sam hrvatski naziv te pizdarije, «mesopust» – baš kao «karneval» na talijanskoj jezičnoj periferiji, ili «fašnik» na njemačkoj – podsjećaju na njegov davno predviđeni društveni smisao i ulogu: bila je to posljednja prilika za obžderavanje mesom pred korizmeni post, dan uoči Čiste srijede koji su crkvene vlasti odredile općinstvu kao ispušni ventil prije skrušene pokore, pokajanja i četrdeset dana bez pizdarija.

Karneval, kako vidimo, ne samo da nije bilo pučko zajebavanje moćnih, već su – upravo obrnuto – moćni zapravo karnevalom zajebavali puk. Zato karneval nikad i nigdje nije bio spontana demonstracija narodne frustracije ili, sakloni Bože, opasna protucrkvena i antirežimska subverzija. Čak i kad bi crkvena ili svjetovna vlast gdjekad dopustila kakav pučki satirički performans, on je ipak bio tek – kako sama rečenica kaže – dopušten od crkvenih i svjetovnih vlasti. I, jasno, strogo kontroliran.

Prije stotinjak godina, primjerice, splitski su Krnjeval – u ono vrijeme najveći i najpoznatiji u Kraljevini – gradske vlasti efikasno kontrolirale jednostavnim naplaćivanjem sudjelovanja i izdavanjem dozvola za poćudne maske. Ništa drugačije nije bilo ni prije pedesetak godina u socijalističkoj Jugoslaviji: organizatori su tako 1955. U novinama podsjećali građane kako su «dozvoljeni pristojni kostimi s maskom». Jedina ozbiljnija diverzija u cijeloj pamćenoj povijesti slavnog splitskog karnevala bio je onaj zaboravljeni incident iz tridesetih godina, kad je trebao planuti Krnje s frizurom i brčićima ondašnjeg njemačkog kancelara, osvjedočenog prijatelja Karađorđevićeve Jugoslavije, što je državna cenzura sasvim opravdano zabranila kao tešku grešku u protokolu.

Krnje, naime, može biti tek neodređena, općenita figura neodređenih, općenitih grijeha – 1955., svidjet će vam se ovo, splitski je Krnje bio «odgovoran za huškanje na ratove u Aziji“ i „pomutnju među zemaljama koje imaju hidrogensku bombu“ – ili benigna zajebancija za uveseljavanje općinstva. Na slavnom kaštelanskom karnevalu, primjerice – da se vratimo u Kaštela – povijesne 1971. godine, u zenitu hrvatskog proljeća i usred pobune protiv srpskog terora i beogradske hegemonije, Krnje je, logično, osuđen za nestašicu mlijeka. A za nestašicu mlijeka okrivljena je i spaljena, logično – golema žena ogromnih sisa.

Jedini put, uostalom, kad su na splitskom Krnjevalu sasvim nepotrebno i protiv svake karnevalske logike pokušali ići protiv struje, pa prije pet godina grubim previdom u organizaciji angažirali Predraga Lucića i mene, šentenca protiv HDZ-a, Crkve, generala i narodnih heroja završila je, posve razumljivo, tužnim debaklom.

Splitski karneval, kao i kaštelanski i svaki dalmatinski, oduvijek je bio žalobno praznomuda parada i razuzdana pijanka na otvorenom, tek dobra prilika za pizdarije: policija ovdje nikad nije uredovala zbog pretjerivanja u protudržavnim diverzijama, već zbog pretjerivanja u alkoholu ili nasilju. Tih slavnih tridesetih, recimo, kod mediteranski vrckavih Splićana dosta je popularno bilo navući kakvu urnebesno duhovitu i fantastično originalnu masku – odjenuti ženske haljine ili se ugljenom maskirati u Crnca – pa u gužvi bosti ljude iglama i hvatati žene za sise.

Tako je bilo prije stotinu godina, tako je bilo prije pedeset, tako je i danas. I kad ima drugog smisla osim onoga da mužjaci urnebesno duhovito i fantastično originalno navuku ženske haljine i štikle, a ženke stave kravatu i nacrtaju brkove, i onda kad ima drugih ambicija osim predkorizmenog obžderavanja, opijanja i hvatanja žena za sise – kad ima takozvanu političku ambiciju – karneval je samo precizan presjek sitnog, sjebanog puka koji se valja veselo poput krmeta, i sitne, sjebane države u kojoj se on veselo valja kao u blatu. Nešto poput istraživanja javnog mnijenja: podjednako zanimljivo kao indikator onoga što narod misli, i onoga što vlast dopušta.

Kako se onda i čemu točno bilo čuditi kad je prije desetak godina na splitskom Krnjevalu grupa urnebesno duhovitih građana u uniformama SS-a gradom vukla lutku u pohabanim krpama s Davidovom zvijezdom na reveru? Kako se i čemu bilo čuditi kad su prije pet godina, recimo, urnebesno duhoviti Omišani na karnevalu kao Krnju zapalili lik Vinka Vukovića, novinara koji je godinama ustrajno pisao o aferama HDZ-ovog korumpiranog gradonačelnika? Kako se i čemu čuditi kad nekidan – istodobno dok su Kaštelani hrabro i drsko zajebavali Srbe – cijeli Ljubuški umire od smijeha ugledavši na bini nadaleko čuvene hercegovačke zajebante u dimijama i fesovima?

Ja se, na primjer, nikad nisam čudio. Nisam se čudio ni kad su onomad u Zadru prpošni Mediteranci iz nekakve mjesne udruge za pomoć osobama s kognitivnim poteškoćama na karnevalu prošetali veliku, urnebesno duhovitu fotomontažu ozloglašenih Ante Tomića i mene u strastvenom seksu s jednim SDP-ovcem, inače strahom i trepetom Zadra i okolice. To je sama esencija, suština i smisao karnevala: Krnje može biti novinar, pisac, opozicionar, peder, lezbijka, musliman, azilant, Crnac ili Srbin – najbolje Srbin – ali nikad i ni pod kojim okolnostima ne netko jači i moćniji od rulje s bakljom.

Velike pak figure Krnje kao antropomorfnog prikaza moći i vlasti, kakve potpuno pogrešno zamišljaju moralni idealisti, u tim tuberkuloznim malim primorskim palankama, istina, zaista postoje, ali one su napravljene od materijala koji slabo gori. Ponekad od kamena, a najčešće od bronce.

Jedina je stoga istinski moguća karnevalska diverzija ona koja bi minirala sam taj imbecilni ritual. Poput meni najdraže epizode iz kronike splitskih maškara, one s Karnevalom iz 1927. – koji je ostao zapisan kao najveličanstveniji u povijesti, sa dvadeset hiljada maškara u gradu od tridesetak tisuća stanovnika! – kad su organizatori angažirali glasovitog kipara Ivana Rendića, a ovaj nadaleko poznati zajebant i prankster razuzdanim Splićanima brodom s Brača poslao impresivnog Krnju od nezapaljivog protupožarnog materijala.

Ako nemate kakvu sličnu ideju – a jedan je bio Ivan Rendić – preskočite dalmatinske karnevale. To ionako nije za vas, to je samo za sitni, sjebani puk koji će već sutradan, na Čistu srijedu, izmoliti desetak Zdravomarija, pa punih četrdeset dana nositi tešku, zagušljivu masku uzornog građanina što ne pije, ne puši, ne jede masno, ne baca Srbe u more i ne hvata žene za sise.

Ukinuti taj lijepi pučki običaj bilo bi, jebiga, isto kao ukinuti parlamentarnu demokraciju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.