"Deset godina, pomislio sam, okrugla cifra. Odlično vrijeme da se siluje djevojčica."

Rečenica iz romana Zorana Ferića ‘Mišolovka Walta Disneya’ jedna je od desetak ulomaka iz preporučene školske lektire – uz citate Harukija Murakamija, Kristiana Novaka, Olje Savičević Ivančević i Slavenke Drakulić – kojima je Građanska inicijativa ‘Stop neprimjerenoj lektiri’ nekidan javno pred Saborom obrazložila svoj zahtjev za “trenutno izbacivanje svih književnih djela u kojima se promiče pedofilija, pornografija i ostali nastrani i dobno neprimjereni sadržaji“, te “trenutnu smjenu ministrice obrazovanja Blaženke Divjak i svih njenih suradnika”.

“To su pedofilski, pornografski, morbidni, brutalno nasilni i ostali nastrani sadržaji, u kontekstu pesimističnih i mračnih pogleda na svijet i čovjeka. Učenici se poistovjećuju s izgubljenim, buntovnim, ciničnim i bezosjećajnim likovima životinjskih nagona i morbidnih sklonosti u vrlo osjetljivoj fazi života, kad formiraju svoje nazore na svijet“, kažu dalje iz koalicije katoličkih roditeljskih udruga, zaključujući: “Djeca ne mogu kritički razmišljati o takvim sadržajima kao odrasli, nego ostaju zapanjena, zbunjena i prestrašena, jer ne znaju je li to normalno ponašanje, s obzirom da se opisuje čak i u lektiri.”

Nema roditelja koji se neće složiti. Malo, istinabog – ako mi je kao roditelju dopušteno primijetiti – zbunjuje i čudi kako je prilikom kategoriziranja lektire za Index Librorum Prohibitorum katoličkim pedagozima promakla druga jedna knjiga, koja pri tom nije samo kurikulumom hrvatskog jezika tek lakonski “preporučena”, već je praktički obavezna: štoviše, cijeli jedan školski predmet, od prvog razreda osnovne škole do državne mature, bavi se samo tom knjigom. A u usporedbi s tom brutalnom prozom Ferićevi ili Murakamijevi romani čedni su poput knjižice s uputstvima za uzgajanje bonsaija.

“Deset godina, odlično vrijeme da se siluje djevojčica”?!? Pih.

“- Idite i posijecite oštrim mačem stanovnike Jabeša, zajedno sa ženama i djecom! Evo što ćete učiniti: izručit ćete prokletstvu sve muškarce i sve žene što su dijelile postelju s čovjekom, ali ćete sačuvati život djevicama. – Tako i učiniše. Našli su među stanovnicima Jabeša četiri stotine mladih djevojaka koje nisu djelile postelju s čovjekom, ali ne bijaše dovoljno za sve. – Kako ćemo naći žene onima što su ostali? – rekoše starješine zbora. – Idite u zasjedu po vinogradima, pa kada djevojke iz Šila izađu da plešu u kolu, vi iskočite i otmite svaki sebi ženu između šilskih kćeri. A kad njihovi očevi dođu da se prituže, mi ćemo im reći: vi im ih niste dali, pa je tako krivnja na vama.-“

Ferić? Murakami? Olja Savičević Ivančević? Vjerovali ili ne, nije Olja.

Naravno, Biblija. Ljupka scena otmice i brutalnog silovanja četiri-pet stotina djevojčica – uzgred, u “odlično vrijeme za silovanje” – opisana u Knjizi o sucima (21,10-22), samo je jedna od desetaka sličnih epizoda s masovnim otmicama i silovanjima nedorasle djece, iz jednog od omiljenijih žanrova Svetog pisma. “Sve muškarce pobij oštrim mačem, a žene i djecu uzmi sebi i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj”, kaže tako Jahve u Ponovljenom zakonu (20,13-14), istome u kojemu pjeva – da, da, ima i poezije – “Strijele svoje opojit ću krvlju / i mač moj najest će se mesa” (32,42).

Sad usporedite te rečenice s onom drugom iz Ferićeva romana, što je budni katolički stražari izdvajaju kao primjer brutalnog nasilja: “Naredio je direktorici da se razodjene i pod prijetnjom noža prošetao je hodnicima gimnazije.” Pa ta Ferićeva direktorica ima doživotno plaćati misu zadužnicu što je zaglavila u Ferićevoj ‘Mišolovci Walta Disneya’, umjesto u Drugoj knjizi o Makabejcima, gdje je ne bi golu vodili školom, već bi joj “objesili dojenčad o dojke i javno vodili gradom, a onda strmoglavili sa zidina” (2Mak 6,10)!

Ferićev je roman, sam naslov kaže, Disneyland prema Svetom pismu, koje funkcionira kao katalog, kako ono, “pedofilskih, pornografskih, morbidnih, brutalno nasilnih i ostalih nastranih sadržaja u kontekstu pesimističnih i mračnih pogleda na svijet i čovjeka”. Siluje se tu, ubija, kolje, čereči, komada i kamenuje, i djevojčice i dječake, i žene i starčad, sijeku se uši, režu dojke i kopaju oči, puštaju divlje životinje da trgaju žive ljude i vrane da im kljucaju utrobu, ubijaju se cijeli gradovi i istrjebljuju narodi, krvi je i suza do koljena na svakoj stranici te užasne knjige.

Od Knjige postanka – “Šimun i Levi pograbe svaki svoj mač i dođu ubgrad, te poubijaju sve muškarce” (Post 34,25) – preko Knjige izlaska – “Ovako govori Jahve: ‘Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata, pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda!“ (Izl 32,27) – do Ezekiela – “Ubijajte bez milosrđa, pobijte starce, mladiće, djevojke, djecu i žene, istrijebite ih sve do posljednjega; počnite od moga svetišta, napunite mu predvorje truplima!” (Ez 9,5-7) – cijelo je Sveto pismo jedna nepojamna, beskrajna noćna mora, koja izgleda kao da ju je napisao Quentin Tarantino na Red Bullu i lošim metamfetaminima. Već do polovice Biblije ubijanje ljudi postaje zamoran i dosadan, rutinski svakodnevni posao: “Svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme, vrijeme sađenja, vrijeme branja, vrijeme ubijanja, vrijeme liječenja” (Propovjednik, 3,3).

Samo Jahve svojom rukom u Bibliji ubija na stotinu trideset pet mjesta: znate li koliko je ljudi – po egzaktnim podacima iz Biblije – Svemogući sveukupno pobio u tim akcijama? Niste ni blizu: Steve Wells, koji je dvadeset godina izučavao Sveto pismo i zbrajao pojedinačne žrtve Božjeg gnjeva, okupivši saznanja u knjizi ‘Opijen krvlju’ – po onoj Jahvinoj pjesmici iz Ponovljenog zakona – došao je do precizne brojke od dva milijuna osam stotina dvadeset jednu hiljadu tristo šezdeset i četvero ubijenih!

Dva milijuna i osamsto hiljada ljudi – više od Pola Pota i Crvenih kmera! – u Bibliji je ubio samo Dragi Bog, i to ne računajući operacije koje nemaju precizno naveden broj žrtava, poput Velikog potopa, Sodome i Gomore, masakra egipatske prvorođenčadi i svih onih drugih pomora, bolesti, gladi i najezdi skakavaca! Uz pomoć povijesnih izvora i McEvedy/Jonesovog Atlasa povijesti svjetske populacije, Wells je procijenio i realni broj tih nesretnika, što ukupan broj Jahvinih žrtava u Svetom pismu podiže na dvadeset pet milijuna. Dvadeset pet milijuna, gotovo polovica ondašnjeg čovječanstva! Više od Hitlera, Staljina i Tita zajedno!

I to, rekoh, samo Bog, svojom rukom, ne računajući one koje su na tih hiljadu i pol stranica dječje lektire smakli smrtni ljudi, vojskovođe i faraoni, ili onaj nesmrtni, Najgori Od Sviju: sam Bog zna koliko je u Bibliji ljudi pobijeno kad se Njegovim žrtvama pribroje, recimo, i one Sotonine. Imamo li možda podatke koliko je ljudi za to vrijeme pobio Sotona? Naravno da imamo. I naravno da opet niste ni blizu: po podacima iz Svetog pisma Nečastivi ih je ubio točno – samo trenutak da zbrojim, pišem nula pamtim jedan – dakle ukupno deset.

Ne deset milijuna, ne deset hiljada: na svih tisuću i pol stranica Biblije Sotona je ubio svega deset ljudi, brojkom 10: sedam Jobovih sinova i tri kćerke! A i tih deset Nečastivi je pobio izazvan od Boga, takorekuć za opkladu (Knjiga o Jobu, 1:13-19). Znamo li da je u tom njihovom inaćenju stradao i neodređeni broj robova Jobove djece – primijetit ćete kako je činjenica ropstva usputna i podrazumijevajuća, svakodnevna i dosadna poput ubijanja, “svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme” – čak i s likvidiranim robovima na svojoj poganoj duši strašni je Sotona u cijelom Svetom pismu pobio manje ljudi nego Kordićevi vitezovi u jedno jutro u Ahmićima devedeset treće.
Toliko o onim, kako rekoste, “morbidnim, brutalno nasilnim i ostalim nastranim sadržajima u kontekstu pesimističnih i mračnih pogleda na svijet i čovjeka”.

Ah, da: nezamislivo okrutno i krvavo nasilje u Bibliji, uključujući i Božje nasilje – naročito Božje nasilje – nitko razuman ne čita doslovno, kao policijski izvještaj, optužnicu Haškog suda ili kakvu kretensku novinsku kolumnu. Nasilje u Bibliji, razumije se, literarno je i metaforično – svaki pojedinačni zločin, svaki slučaj pedofilije, silovanja, ubojstva ili genocida u Svetom pismu zapravo je književna prispodoba koja se čita i promišlja kritički.

Rekao bi ugledni književni teoretičar Bili Piton: “Ajde?!”

On bi se, naime, zakleo kako “djeca ne mogu kritički razmišljati o takvim sadržajima kao odrasli, nego ostaju zapanjena, zbunjena i prestrašena, jer ne znaju je li to normalno ponašanje”.

S obzirom da se opisuje čak i u Bibliji.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram