"U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako muškarac mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar, sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem."

“Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. Ako muškarac dopusti da mu žena kaže kakav treba biti, on samo može postati loša žena. Jer njoj nije dano razumjeti što on nosi u srcu.

Muškarac nije samo poslan svojoj obitelji. Laž je da je svetom Josipu samo to bilo na srcu. Muškarac ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike borbe. Svakomu normalnom muškarcu je tijesno u četiri zida vlastitoga doma sve dok nema uvid kako stvari stoje oko kuće, sela, grada, u državi, svijetu. Nezamislivo mi je kako neki muž može sebi objasniti kako i zašto je prepustio drugima da se brinu za sigurnost društva i svijeta, dok se on samo bavi svojom obitelji. Kome je to onda prepustio? On i pred drugim muškarcima mora biti muškarac, a to ne može ako s njima nije bio u društvenim borbama od kojih živi. On, takav, mora biti njonjav pred njima, i pred djecom i ženom, i pred sobom samim.

Muškarac ne mora po sebi biti ni fizički ni intelektualno superioran nad drugim muškarcima. Kakve god da talente nosi, on može biti pravi muškarac – onaj koji revno i spremno bdije nad cijelim okružjem u kojemu je njegov dom, dajući sve od sebe. Ako vam ova crta u portretu idealnoga muškaraca nedostaje, ili je želite učvrstiti kako bi je mogli dalje promicati, učinite to. A za one koji žele hitno i više, koji baš u sebi žele brutalno obrisati sve te floskule o muškarcu koji čuči doma, uspni se na Visoravan. Prijavi se i dođi na kamp Kupreška vrata. Ondje ćeš o tome sve naučiti. Kamp traje od 20-27. srpnja, za mladiće od dvadeset do trideset godina. Ako te zanima, pronaći ćeš sve.“

Ovo što ste pročitali poziv je Ivana Ike Mandurića i udruge Magis za muški kamp na Kupreškim vratima, gdje će se stameni mladići od dvadeset ili trideset zajedno s drugim stamenim mladićima od dvadeset ili trideset učiti vještinama „društvenih borbi“, jutarnjoj gimnastici, gađanju lukom i strijelom, hrvanju ili košenju suhe trave.

Homoerotičnije štivo od Ikina poziva u Magisov muški kamp na Kupresu nismo odavno – ako smo ikad – pročitali niti na specijaliziranim gay-portalima, a kamoli u mainstream medijima. Funkcionira, to je jasno, kao test za outanje homoseksualaca, čak malo i odveć providan: ako ste „sami sebe osjetili i otkrili“ oćutivši neobičnu blagost u gaćama na zamamni poziv za izlazak iz svoja „tijesna četiri zida“ i ritualno skidanje maske s glave sretne obitelji sa ženom i djecom – ako vam je, ukratko, na „portret idealnog muškarca“ s osviještenim izborom između „biti njonjav“ i „biti muškarac pred drugim muškarcima“ veseljko poskočio, pa se ponosno digao i čvrst poput stijene stao „pred drugim muškarcima“ – prijavite se, eto, u kamp Kupreška vrata.

„Ako te zanima, pronaći ćeš sve.“

Bio sam, priznajem, ugodno iznenađen. Ne samo zbog činjenice da udrugu koja otvoreno promiče osvještavanje prirodne muške homoseksualnosti pomaže i sufinancira državna Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, niti samo zbog prirode samog poziva: Magis, naime, sasvim u skladu s onim „kako stvari stoje u svijetu“, odlučno raskida sa stereotipnom slikom gay-muškarca kao „njonjave“ i feminizirane pičkice, nasuprot kojoj nudi homoseksualca kao arhetipskog mužjaka, pa čak – tu su, pitate li mene, otišli možda i malo predaleko – i kao „idealnog muškarca“.

Pretpostavljam da su u Magisu mislili na ideal muškarca koji svoju unutarnju mušku realizaciju stavlja ispred svoje tradicionalne, biološke – idealni muškarac „ne mora biti poslan samo svojoj obitelji“ – pa je ispalo kao da je idealni muškarac gay. Ja sam možda mrvu konzervativniji, i ne mislim da je gay baš idealni muškarac, već samo jedan ravnopravni oblik muškarca, ali tu sitnu nespretnost pripisat ćemo dobroj namjeri i gorljivosti organizatora da ohrabri homoseksualce u svom samooslobađanju: ne, kako vidimo, da oslobode onu popularnu i otrcanu žensku stranu muškarca, već mušku stranu homoseksualca.

Nisam, rekoh, bio ugodno iznenađen samo tom, za naše prilike iznenađujuće suvremenom novom tehnikom razbijanja gay-stereotipa, niti činjenicom da je financira inače konzervativna hrvatska država. Više od toga iznenadila me činjenica da gay-kamp na Kupreškim vratima organizira zapravo Crkva, odnosno njeno aktivističko „civilno krilo“.

Magis je, naime, katolička udruga za promicanje „suživota mladih s prirodom“, a Ivan Ike Mandurić, glavni promotor gay-kampa – s idejom homoseksualnosti kao prirodne pojave – poznati je hrvatski svećenik i voditelj molitvenih zajednica za mlade. Pater Ike ih tako ne samo svojom muževnom pojavom, već i životnim izborom poziva na raskid s tradicionalnim „njonjavim“ muškarcem koji „čuči doma“ sa „svojom ženicom i dječicom“, pa „kupuje namirnice, usisava tepih, pere rublje“, “s obitelji odlazi na idilične piknike“ i „u dvorištu se igra sa sinčićem“. Hrabro se pater Ike suprotstavlja populističkoj ideji o Crkvi kao licemjernom konceptu u kojemu fertilni, a neoženjeni muškarci propagiraju muško-žensku obitelj. Na pitanje zašto svećenici ne bi bili poput ostalih muškaraca, on odgovara protupitanjem: zašto ostali muškarci ne bi bili poput svećenika?

Ono pak što je istinski revoucionarno u tom konceptu jest novo teološko čitanje svetog Josipa kao prve gay-ikone, muškarca koji izlazi iz „tijesna četiri zida vlastitog doma“, oslobađa se obaveze posvećenosti „samo svojoj obitelji“ i odbija da mu „žena govori kakav treba biti“. „Laž je da je svetom Josipu samo to bilo na srcu“, kaže pater Ike: „Muškarac ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike borbe.“ Muškarac koji u gaćama ima potrebu, u srcu ima dužnost.

Zaboravite, eto, glupave i površne dosjetke o svetom Josipu kao njonjavom prevarenom mužu i dominantnoj, lukavoj Mariji koja je tuđe dijete i njemu i nama uvalila kao Sina Božjeg: stvar je samo u tome da je sveti Josip bio homoseksualac. Isus je zaista Sin Božji: on zapravo otkupljuje „grijeh“ homoseksualnosti, poručujući kako reprodukcija nije jedina muška svrha, i kako je konzervativna oznaka gay-muškarca kao biološki i ideološki uzaludnog bića jednako glupava i površna dosjetka. Djeca ne dolaze samo iz veze njonjavog muškarca i dominantne žene: i za „jalove“ homoseksualce Bog ima plan.

Ima tko će praviti djecu, ne brinite za to: na vama je samo da „osjetite i otkrijete sebe“, da „izađete daleko od doma“ i ovoga se ljeta pridružite velikoj, radosnoj muškoj obitelji do pojasa golih, plećatih i oznojenih kosaca što s paterom Ikom na kupreškoj visoravni skladno mašu kosama, muževnim bartionima pjevajući emancipacijske gange poput one „Ja muškarac, i ćaća mi bio, za kurac mi kurac ostavio“.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram