Nakon što je mjesecima ususret tužnoj obljetnici atlasima i globusima Velike Mađarske zabavljao narod i podjebavao susjede, ugarski knez Viktor Orbán na samu je stotu godišnjicu nacionalne tragedije pored zgrade parlamenta najavio i skoro otvaranje velebnog Spomenika nacionalnog jedinstva.

Bit će to, kako smo shvatili, nešto poput Oltara Domovine, samo skuplje i gluplje: šesnaest milijuna eura ulupanih u velebni granitni memorijalni kompleks s uklesanih dvanaest i pol hiljada gradova, općina i sela koji su 4. lipnja 1920. – nakon Prvog svjetskog rata, potpisivanja Versajskog sporazuma i konačnog sloma austrougarskog imperija – oduzeti Majci Mađarskoj. U međuvremenu, čekajući dovršetak oltara mađarske domovine, premijer Orbán je u mjestu Satoraljaujhelyju svečano otvorio spomenik Mađarskoj kalvariji, na kojemu se, među ostalima, koči i natpis „Fiume: Tengerre magyar“, odnosno – „Rijeka: mađarsko more“.

Dolje, pak, na drugoj obali Drave, u Horvátországu – blatnjavoj južnoj provinciji Velike Mađarske, poznatijoj kao Horvát Köztársaság ili Republika Hrvatska – cijela je ta simbolična aneksija dočekana zaglušujućom šutnjom, popraćenom tek sporadičnim i rijetkim kukuom i lelekom od strane takozvane lijeve opozicije. Ono što je do sada upadalo u oči kao zanimljiv kuriozitet, potvrđuje se kao aksiom: državotvorna hrvatska desnica – koja usredotočena na unutarnje neprijatelje popizdi svaki put kad neki peder, ateist, komunist ili kvartovski Srbin ustvrde kako je Hrvatska i njihova zemlja – šuti kao pička kad cijelu Hrvatsku kao katastarsku česticu na svoje ime pripiše diktator jedne susjedne regionalne sile.

Može izgledati kao historijski paradoks, jer HDZ kao vladajuća elita ne samo da je ekstremno nacionalistička, nego ništa drugo i ništa više doli ekstremno nacionalistička nikad nije ni bila. Sav smisao HDZ-a iscrpljuje se u vjekovnom zakonu krvi i tla, Država i Nacija sve su što ta moderna ilirska preporodna stranka zapravo jest i zbog čega je uopće – ispražnjen od nacionalnog mita i tisućljetne povijesti HDZ je poput Pythonove papige, on jednostavno nije – pa ipak na ovu grandioznu negaciju hrvatskog državnog prava, jedinog dakle i svega zbog čega HDZ uopće postoji, iz te stranke čulo se samo: „Osuđujemo radnje koje unose probleme i nemir u dobrosusjedske odnose, umjesto da jačaju suradnju s pogledom u budućnost.“

„Osuđujemo radnje koje unose nemir!“ Viktoru Orbánu govno smrzlo se kad je vidio gnjevnu reakciju koju su mu nakon dva dana u afektu poslali iz Plenkovićeva Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Doduše, Orbánova strepnja potrajala je samo dok se nije ispostavilo kako „probleme i nemir u dobrosusjedske odnose“ ne unose Mađari, već – kako su uskoro objasnili u Plenkovićevu Ministarstvu – zlonamjerni hrvatski mediji, koji su natpis na spomeniku u Satoraljaujhelyju krivo i tendenciozno preveli kao „mađarsko more“. Njihovi dobrosusjedi iz Budimpešte i partneri iz bratskog Orbánova Fidesza objasnili su im, naime, kako natpis „Tengerre magyar“ na mađarskom zapravo znači „Na more, Mađari“, što je zapravo pradavni romantični poziv mađarskog pjesnika Lajosa Kossutha na gradnju željezničke pruge Pešta-Fiume.

Da, Pešta-Rijeka, excuse my Hungarian.

I zaista, izdaleka izgleda baš kao paradoks. Ugarski lola umislio da je sam Arpadović, pa nakrivio šešir i jednim potezom zapasao cijelu Hrvatsku do Rijeke, a ponosni Hrvati ne samo da šute kao ribe, nego ga još i brane! „To je samo jedno sjećanje, jedna povijesna reminiscencija od prije stotinu godina. Nikad Mađari nisu tražili da im se nešto vrati. Uostalom, oni su među prvima 1992. priznali teritorijalni integritet i neovisnost Hrvatske“, neuvijeno je hrvatskim medijima u brk skresao hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman.

Može, rekoh, izgledati kao paradoks, ali samo onome tko ne razumije ni granitnu nacionalističku logiku krvi i tla, ni čelični zakon tisućljetne Države i Nacije. Možete li, međutim, dovoljno saviti kičmu i suziti um – ili barem dovoljno da se izvijete i ugurate glavu u vlastito dupe – vidjet ćete kako u Orbánovoj plamenoj velikougarskoj retorici nema ničega spornog, i kako sve ima upravo savršenog povijesnog smisla. Orbánov Fidesz i Plenkovićev HDZ govore, naime, isti jezik, i oni ne samo da se dobro razumiju, nego uopće ne razumiju one koji to ne razumiju.

Evo, metnimo, krv, tlo, Država Nacija i tisućljetna povijest. Tisućljetna povijest?

Veći ili manji, a najčešće golemi dio današnje Republike Hrvatske upravo je toliko – dakle točno tisuću godina – bio u sastavu mađarskog državnog teritorija, uguran pod krunu svetog Stjepana. Cijeli jedan okrugli milenij, sve od pada Trpimirovića i potpisivanja Pax Convente, pa do kraja Prvog svjetskog rata – ili, ako vam je tako lakše shvatiti, od Baščanske ploče do Miroslava Krleže! – lijepi je komad slavne Hrvatske bio mađarska kolonija, i u usporedbi s takvom jednom veličanstvenom – i doslovno tisućljetnom – državnom pravicom, trideset godina suvremene hrvatske države tek je jedna usputna, sitna historiografska fusnota. Pa da hrvatska država potraje još cijelih pet godina, još uvijek bi to bilo manje nego što je Hrvatskom vladao samo Bela III.!

I slavni grad Zagreb, da ne idemo dalje, utemeljili su i podigli Mađari, ugarski kralj Ladislav osnovao je Zagrebačku biskupiju podređenu Esztergomskoj nadbiskupiji, dokument mađarskog nadbiskupa Felicijana prvi je uopće pisani spomen Zagreba, svoju glasovitu Zlatnu bulu dobio je od mađarskog kralja Bele IV., i Medvedgrad i Gradec i Kamenita vrata i slavna zagrebačka katedrala sagrađeni su milošću Mađara, mađarski kralj Matijaš Korvin utvrdio je Kaptol, a Leopold I. blagoslovio osnivanje Sveučilišta, mađarski ban je sagradio čak i Banske dvore: sve do prije samo stotinjak godina u Zagrebu se plaćalo forintama!

Cijelu svoju povijest, ukratko, od prvih potleušica u Vlaškoj vesi do Lenucijeve potkove i asfaltiranja Ilice, Zágráb je bio ubava mala mađarska varošica na obali Száve, i lakonski – samo na temelju posljednjih par decenija i nekoliko fontana u boji hrvatskog narodnog vladara Milana Bandića – slavni ugarski Zágráb proglasiti hrvatskim gradom, oprostit ćete, upravo je bestidna provokacija. Ja, recimo, da sam Viktor Orbán, odavno bih zbog toga raskinuo diplomatske odnose i Horvátországu objavio rat. Sva je naša sreća da je mađarski knez Plenkovićev prijatelj, tankoćutan jedan i plemenit čovjek, pjesnički bolećiv na povijesne reminiscencije, ali cijelom svojom mekom panonskom dušom posvećen miru u svijetu i dobrosusjedskim odnosima.

Najzad, hajde da razmislimo trezveno: da nije tako – da Zágráb i više-manje cijeli Horvátország realno nisu ugarske historijske zemlje – ne mislite li da zbog mađarskih „teritorijalnih pretenzija“ hrvatska državotvorna desnica na čelu s Plenkovićevim HDZ-om već odavno ne bi Viktoru Orbánu oči iskopala? INA i nafta? Vrlo dobro. Zbog koje je onda nafte HDZ-ova državotvorna straža onako šutjela kad je drugi jedan Plenkovićev prijatelj – predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani – na lanjskom obilježavanju Dana sjećanja na žrtve fojbi u Basovizzi kod Trsta istim jezikom krvi i tla vikao „Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!“? Pa nego čiji su Istra i Dalmacija? Osim, jasno, ukoliko komunističku okupaciju 1945. ne računate u, kako ono, „povratak Rijeke i Istre matici Hrvatskoj“. Povratak? Kad su to bili hrvatski? Do prije jedva stotinu godina Hrvati su u Rijeci bili uvjerljiva manjina. Dulje je Rijeka bila pod mađarskom upravom nego što je bila i u Jugoslaviji, a kamoli u Hrvatskoj.

Nacionalistička logika krvi i tla i njena pravica povijesne dosjelosti, kako vidite, komplicirane su i zajebane stvari. Neće vam možda biti drago čuti, ali slavni hrvatski Split, još samo ovaj primjer, cijelih je prvih hiljadu godina svoje veličanstvene povijesti bio romanski grad – ili kolokvijalno, radi boljeg razumijevanja, talijanski – u kojemu je Hrvata bilo jedva za kugu i koleru.

Ah, da, reći će pokoji novopečeni hrvatski nacionalist – koji je nacionalizam otkrio upisavši se u SDP – gleda se i računa samo tko je tu sad, u ovom povijesnom trenutku. Nisu li simpatični? Kad bi to, međutim, bilo tako, gledala bi se valjda i računala ta stvar i kad je Vojna krajina u onom povijesnom trenutku već četiri ili pet stotina godina bila lijepo posto srpska, kad su Srbi u Lici i Kordunu bili barem jednako dugo koliko i Hrvati u Splitu, i kad je posljednji Hrvat tamo bio valjda hrvatski ban Mirko Derenčin u bitci na Krbavskom polju. Osim, jasno, što je i on bio Mađar. Konačno, kad Hrvatska ne bi bila mađarska zemlja – ne znam možete li me pratiti – nikad Knin i Korenica ne bi bila hrvatski.

Koji je onda smisao svega? Eh, koji. Svaki. Koji drugi, naime, HDZ ima osim onoga u Orbánovoj Velikoj Mađarskoj, koji smisao imaju krv, tlo, Država, Nacija i tisućljetna povijest, osim onoga pod krunom Svetog Stjepana? Tko će nam graditi rafinerije, naftovode, koksare, nogometne stadione i utvrde protiv Turaka, čije ćemo zastave za to vrijeme paliti na Harmincz téru, rečenoj Harmici?

Pardon, Trgu bana Jelačića, excuse my Hungarian.

Kad tako na otvorene teritorijalne pretenzije brata Orbána i bratskog Fidesza šuti kao riba, Plenkovićev HDZ – valjda ste nakon tisuću godina konačno shvatili – šuti zapravo kao riba u vodi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.