Prije dvanaest godina u Beogradu sam svjedočio posve nadrealnom prizoru. U Ulice kneginje Zorke, jednoj od onih uličica u labirintu starog Vračara, oko Kalenića pijace, uz zavijanje sirene i rotacijska svjetla zaustavilo se vozilo Hitne pomoći. Žuti je kombi zapravo zakočio, kao u akcijskim filmovima, pa je izgledalo da su liječnik i medicinska sestra iz njega iskočili u vožnji.

Bilo je jasno da je riječ o dramatičnoj trci s vremenom: nije bilo vremena niti za nosila, koje je vozač iznio iz kombija na trotoar kad su doktor i sestra već nestali u haustoru, isključivši prije toga sirenu i ostavivši samo rotacijska svjetla, kao znak izvanredne situacije.

Vračar je vrlo tijesan i prometan kvart, asfaltna delta iz koje se svakih stotinjak metara jedan od rukavaca ulijeva u Bulevar kralja Aleksandra, i za parkirališne potrebe stanara sve njegove nekad dvosmjerne ulice pretvorene su u uske jednosmjerne sokake. Zato se kombi Hitne pomoći toga poslijepodneva morao zaustaviti nasred uske Zorkine ulice, i zato je u svega nekoliko minuta nastao prometni čep, koji je uskoro blokirao gotovo cijeli Vračar.

Onda je počelo.

Prvo je, niti pola minute kasnije – taman kad sam prolazio tuda – na trubu nasjeo vozač crnog Audija koji je stajao točno iza zaustavljenog kombija. Pomislio sam na trenutak da upozorava na nešto vozača, ali rafal sočnih psovki kolateralno je pokosio moju naivnu pretpostavku kao slučajnog prolaznika: Laki je, što bi se reklo, bio malo nervozan jer je negdje strašno žurio. Za njim, očito čekajući samo da netko to učini prvi, na sirene su nalegli i ostali vozači u koloni duž ulice – a onda, jasno, i oni u sporednim uličicama, koji nisu mogli vidjeti što se događa – i domalo je cijeli Vračar odzvanjao od nepodnošljive buke automobilskih truba, turiranja motora, zvižduka, urlanja i psovki.

Gledao sam zapanjen. Prometni čepovi na Vračaru nisu bili rijetka pojava, ljudski je bezobrazluk bio još i češća – svega tjedan-dva ranije vidio sam kako je jedna Beograđanka u Sinđelićevoj najnormalnije ostavila automobil pred semaforom da na trenutak otrči u apoteku – ali vozači zapeli u čepu toga poslijepodneva vrlo su dobro znali zašto stoje: vidjeli su kombi Hitne pomoći, vidjeli su na njemu uključena rotacijska svjetla, vidjeli su i vozača koji je na pločniku stajao kraj spremnih nosila – jasno su, ukratko, vidjeli da je u toku grozničava borba za nečiji život – pa ipak su živčano nalegli na sirene, baš kao da je ekipa Hitne pomoći zastala da u C-marketu kupi pivo i čips, a ne da spasi jedan ljudski život: jedan iz kolone, baš poput Michaela Douglasa u Danu ludila, čak je iz prtljažnika izvadio pajser.

Dok sam se zajedno s nekoliko komšija razmjerno sačuvana zdrava razuma svađao s njim – dok su nam ostali u koloni mrtvi-hladni tumačili da ih vozač Hitne pomoći propustiti tako da jednostavno zaobiđe blok i vrati se za par minuta – gore u zgradi neka je gospođa s dvoje unučadi prestravljena gledala kako doktor njenom beživotnom čovjeku u dušnik gura endotrahealni tubus, pokušavajući objasniti medicinskoj sestri da mu hitno treba Magillova hvataljka, sve nadvikujući se, eto, s nervoznim automobilskim trubama, bučnim turiranjem i gnjevnim glasovima što su im kroz prozor poručivali da se teraju u pizdu materinu, zajedno sa skotom koji je našao da crkava u četiri popodne.

Gledao sam, ukratko, kraj ljudske civilizacije u realnom vremenu. Meni pred očima, ona valovita krivulja što u pravilnim historijskim razmacima meandrira gore-dolje – graf koji smo u školi učili na primjeru Rimskog carstva – došla je do svoje najniže točke. Bilo je, svakako, i dramatičnijih znakova propasti, barem ih kod nas ne nedostaje, ali malo takvih događaja – a prošao sam i rat i poraće i međuraće – urezalo mi se u pamet kao ta banalna vračarska epizoda, jeziva u svojoj običnosti i svakodnevnosti.

Sve što ću otada do danas vidjeti, sve što ću čuti ili pročitati o kraju ljudskog društva, stalo je, eto, u jednu malu beogradsku ulicu. Dvadeset pet godina nakon što su Vračarci par ulica nizvodno Bulevarom lovili naoružanog atentatora na turskog ambasadora, kad je jedan student svoj nagonski heroizam, danas nerazumljiv i besmislen, platio glavom – ne dakle zbog opljačkane bakice ili komšije s infarktom, nego zbog stranog ambasadora! – isti ti ljudi, samo dvadeset pet godina stariji, bijesno su trubili iz automobila zato što je vozilo Hitne pomoći stalo da jednome od njihovih sugrađana i komšija spasi život.

I sve što se takvom društvu – takvoj civilizaciji – kasnije dogodilo, proizašlo je iz iste sebičnosti, istog nedostatka svake međusobne solidarnosti i bilo kakve empatije. Gdje će takvo društvo i takva civilizacija biti za sljedećih dvadeset pet godina? Možda ne jasan i slikovit odgovor, ali svakako jasnu i slikovitu asocijaciju vidjeli smo nekidan – dvanaest godina kasnije, dakle na pola puta – u drugom jednom belom gradu te slavne civilizacije, belom Zagrebu gradu.

Bilo je sve što onomad u Beogradu bilo nije, nimalo svakodnevno i obično, naprotiv. Nije bilo usred poslijepodnevne prometne gužve, nego usred svjetske pandemije Covida-19, nije bilo u nekoj sporednoj donjogradskoj uličici, nego na samom Trgu bana Jelačića, na središnjem trgu sviju Hrvata, i nije bilo nekoliko slučajnih prolaznika, nego nekoliko hiljada njih – organizatori kažu dvadeset pet tisuća, idemo na trideset – okupljenih na historijskom Festivalu Slobode. Kakvu su slobodu tražili hrvatski slobodari? Slobodu od eksploatatorskog kapitalizma, od beskrupuloznih korporacija, od lihvarskih banaka, ili barem euroslavenske tamnice naroda? Ne: tražili su slobodu od epidemioloških mjera, slobodu kretanja i okupljanja, slobodu od zaštitnih maski, slobodu od socijalne distance, slobodu od obaveznog cijepljenja.

Bilo je, eto, sve što onomad u Beogradu bilo nije, samo je onaj žuti kombi bio isti: vozilo Hitne pomoći koje je usred veličanstvenog festivala pod sirenom i rotacijskim svjetlima žurilo do Harmice, iza brončanog Jelačića bana, odakle je dojavljeno da je jedan građanin kolabirao. Tu, usred Trga, u ikoničnom prizoru naše temeljito retardirane civilizacije, slobodarska masa dočekala je vozilo Hitne pomoći pljuvanjem, vrijeđanjem, psovkama i plastičnim čašama, a jedan iz gomile, neki Velimir Bujanec – baš poput Michaela Douglasa u Danu ludila – plastičnom je čašom vode pogodio samo vjetrobransko staklo Hitne pomoći. Nakon čega se, okružen upravo vulkanskim gnjevom, vozač morao okrenuti i uputiti prema Harmici okolnim putem.

Da, mogli bismo rulji s vilama i bakljama slobode objasniti kako Hitna pomoć ima pametnijeg posla od provociranja slobodnih građana, kako je okolnim putem teoretski mogla i odmah, ali da je tamo jebena rampa koja se ne diže ljudskom solidarnošću i empatijom, već nekakvom jebenom procedurom, i da je u hitnim slučajevima brže preko Trga, zbog čega se takva pomoć i zove Hitna – baš kao što se rulji na Vračaru moglo objasniti da ih je Hitna pomoć teoretski mogla propustiti krugom oko bloka, ali da se onda ne bi trebala ni vraćati – no dok se rulji takve stvari objasne, građanin je mrtav već od one jebene rampe u trećem retku.

Gledao sam zapanjen. Slobodari na Trgu vrlo su dobro znali zašto se moraju razmaknuti: vidjeli su žuti kombi Hitne pomoći, vidjeli su na njemu uključena rotacijska svjetla, čuli su sirenu – jasno se, ukratko, vidjelo da je u toku grozničava borba za nečiji život – pa ipak su od svega vidjeli tek provokaciju Ministarstva zdravstva i svjetskih centara moći, opkolivši vozilo baš kao da je riječ o blindiranom policijskom vozilu s vodenim topom za razbijanje demonstracija. Televizijski kadar iz Zagreba izravno je tako ušao u trajni postav kolektivnog pamćenja prijelomne 2020. godine, zajedno s onim sa sličnih demonstracija u belom Denveru gradu, kad je krupna jedna Amerikanka na barikadi slobode – baš poput Velimira Bujaneca u Danu ludila – s transparentom „Land of the Free“ u ruci urlala na liječnike i medicinske sestre Hitne pomoći, poručujući im da se „vrate u Kinu“. Da se vrate u Kinu!

Liječnici, sestre i Hitna pomoć na njihovoj su pustoj, ravnoj ploči simbol terora „duboke države“ i tajanstvenih elita: ono što je nekad bila strašna „crna marica“ sad je zloglasna „žuta marica“, patrole osobito okrutnih medicinskih „trojki“ koje bolesne i nemoćne građane noću izvlače iz kuća, guraju im endotrahealne tubuse u dušnik i odvode na hitne kirurške prijeme, traumatološke odjele i one najgore i najstrašnije od svih – infektivne klinike.

Jasno sam tako u slobodarskoj rulji prepoznao ista ona lica koja su prije dvanaest godina jednako gorljivo i strasno tražila za sebe slobodu kretanja Ulicom kneginje Zorke. Dvanaest godina kasnije, pandemija Covida-19 njihovu je nepojamnu sebičnost definirala kao osobnu slobodu od opresivnog sustava, a žuti kombi Hitne pomoći – logikom prometnog i svakog drugog društvenog prioriteta – u simbol tog sustava i njegova terora nad slobodom građanina. Sloboda čiju su zastavu široko razvijali na zagrebačkom festivalu njihova je privatna sloboda, ona slobodom drugog nije ograničena, nego upravo poništena. Njihova bolest – baš kao i Covid-19 – ne postoji, i smrtonosna je samo za nepoznatog nekog drugog: njih, naime, boli kurac.

Jednog dana, kad ona krivulja opet krene prema gore i kad se našim kostima umjesto Hitne pomoći budu bavili arheolozi, bit će lako: subrealni prizori iz stalnog postava muzeja propasti, kadrovi u kojima rulja u prometnom čepu bijesno trubi prema ekipi Hitne pomoći na zadatku, urla na doktore i sestre da se vrate u Kinu, prijeti im, pljuca ih i gađa plastičnim čašama, bit će bjelodani naknadni znak neminovnog završetka.

Mi, naravno, danas to ne vidimo, niti ćemo taj dan doživjeti.

Ali boli nas kurac.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.