„SLJEDEĆA GODINA BIT ĆE NAJBOLJA IKAD. GLASAJTE, GLASAJTE, GLASAJTE, GLASAJTE!!!!!“

Baš tako, sve velikim slovima, s četiri poziva na glasanje na predstojećim izborima i pet uskličnika na kraju, složio je ovog ponedjeljka u šest sati ujutro američki predsjednik Donald J. Trump iz kreveta u washingtonskoj bolnici Walter Reed objavu na svom Twitter profilu.
U šest ujutro!

Onda je, u ovisničkoj groznici, američki predsjednik stao redati tweetove. STOCK MARKETS HIGHS, VOTE! Pa još: STRONGEST EVER MILITARY, VOTE! Pa još: LAW & ORDER, VOTE! Pa još: RELIGIOUS LIBERTY, VOTE! Pa još: PRO LIFE, VOTE! Već do prve liječničke vizite naredao je Donald Trump na Twitteru dvadesetak živčanih, kratkih caps-lock objava, prije nego mu je stroga medicinska sestra objasnila kako pravo na posjedovanje i slobodno nošenje pametnih telefona nije obuhvaćano Drugim amandmanom, sve ga uvjeravajući kako koronavirus nije zajebancija i prijeteći da će mu oduzeti iPhone ako istog trenutka ne izmjeri temperaturu.

FIGHT THE FAKE NEWS MEDIA, VOTE!, ukucao je na brzinu Mr. President, pa uvrijeđeno uzeo toplomjer. „Lower temperature ever, vote!“, unio se nekoliko minuta kasnije debeloj sestri u zakolutale oči, pa požurio ukucati na Twitter: SAVE OUR SECOND AMENDMENT, VOTE! Onda je krenuo brojati lajkove i pomalo razočarano vidio da ih ima samo trideset sedam. Onda je shvatio da je tweet zapravo kucao po toplomjeru, pa ga je uz kiseli smiješak vratio sestri kolutavih očiju, dohvatio pametni telefon i grozničavo ukucao: SAVE OUR SECOND AMENDMENT, VOTE!

Pred rudu zoru, dok se nebo tamo na istoku tiho plavilo, a američka prijestolnica bunovna trljala krmeljave oči – dok su čistači ulica krstarili pustom Avenijom Pennsylvania, a policijske noćne patrole gurale čizmama beskućnike usnule u kartonskim kutijama po L Streetu – vođa takozvanog „slobodnog svijeta“, cijelog zatvorenog u karantenu i policijski sat, i sam oboren koronavirosom u bolničkoj je postelji poput prištavog tinejdžera trijebio krmelje iz očiju i grozničavo skupljao lajkove na Twitteru. Usred najveće globalne krize od Drugog svjetskog rata do danas, najmoćniji čovjek na svijetu visi na društvenim mrežama, a onaj „slobodni svijet“ od rane zore – čekajući valjda da se probudi Kim Kardashian – bez daha čeka što će objaviti @realDonaldTrump.

Kako bi se to reklo učenim, suhoparnim metajezikom geostratega iz Davosa i politologa iz londonskih think-tank instituta – svijet je otišao u kurac.

Nije, naravno, tamo otišao s Trumpom – već i Trumpov prethodnik, uostalom, moderni i slobodoumni Barack Obama, maltretirao je svijet svojim infantilnim selfiejima u društvu svjetskih predsjednika i kraljeva, hollywoodskih glumaca, pjevača i zvijezda američkog nogometa, baš kao da je neugledni srednjoškolac što na Fejsu bilda svoju popularnost.

Društvene su mreže ozbiljnu, visoku politiku pretvorile u tinejdžersku zabavu. Krvavi, veličanstveni dvadeseti vijek vrti se u grobu: svome je nasljedniku ostavilo teško naslijeđe, ali i tehnologiju da ga prevaziđe, da nauči i oplemeni ljude, ukloni prepreke među njima i proširi im svijet, da ih nahrani i smanji socijalne razlike među njima, pronađe lijek za rak i odleti na Mars: tristo čuda za bolji i pravedniji svijet čekalo je ljude u dvadeset prvom stoljeću, i koje su od svih tih tristo čuda ljudi prigrabili? Mogućnost da se snime s delfinima, ljamama ili Keanuom Reavesom u metrou, i istoga časa to podijele sa sedam milijardi ostalih! Ili pak da, štajaznam, u realnom vremenu – prije Henryja Kissingera, novinara New York Timesa i kineskog ambasadora u Washingtonu – čuju što američki predsjednik misli o sekretaru kineske Partije, pa da mu napišu „good job, mr president, jebi im majku“, i pošalju palac gore.

Sam bog zna kako bi stoga i dvadeseti vijek izgledao da je u ono doba bilo Twittera, Instagrama, Facebooka i TikToka.

„SLJEDEĆA GODINA BIT ĆE NAJGORA IKAD. PATNJA, KRV, ZNOJ, SUZE!!!!!“ objavio bi na Twitteru prije točno osamdeset godina, pred zoru 13. svibnja 1940., novi mandatar vlade Ujedinjenog Kraljevstva, uz vijest da su Hitlerove snage pregazile Belgiju i Nizozemsku. „WE SHALL FIGT ON THE BEACHES!!!!!“, objavio bi premijer iz kreveta u Downing Street 10 par dana kasnije, gledajući na Facebook Liveu kako Wehrmacht napreduje preko Francuske i priprema invaziju na Britaniju.

„IF THE BRITISH EMPIRE LASTS FOR A THOUSAND YEARS, MEN WILLL STILL SAY: ‘THIS WAS THEIR FINEST HOUR’!!!!!“, tweetao bi lajkajući i šerajući s portala vijest o uspješnoj evakuaciji Dunkirka. „NEVER WAS SO MUCH OWED BY SO MANY TO SO FEW!!!!!“, kucao bi sutradan predsjednik vlade u svoj pametni telefon, uz one obavezne memeove upaljenih svijeća i RIP-ove za pilote RAF-a u zračnoj bitki za Britaniju.

„OVA GODINA BIT ĆE NAJBOLJA IKAD. POTOČIĆ, ZEKO, MED, MLIJEKO!!!!!“, već do kraja godine objavio bi britanski premijer na Twitteru uz vijest o iskrcavanju njemačkih trupa na englesko tlo i trijumfalnom ulasku Hermanna Göringa u London, sve uz njemačke zastavice, svastikice i one kleine rote herzen. „KÄMPFE GENEN DIE FAKE NEWS MEDIEN. SIEG HEIL, SIEG HEIL, SIEG HEIL!!!!!“, tweetao bi na koncu nekadašnji predsjednik vlade nekadašnjeg slavnog Ujedinjenog Kraljevstva, bijesan na pljuvačke komentare s društvenih mreža.

Politička sociologija lako će objasniti da su društvene mreže nova realnost i da je Twitter u šest ujutro danas isto što je nekad bilo jutarnje izdanje New York Timesa, ali utoliko gore po svijet i njegovu novu realnost. Nakon što je korporativno društvo cijeli svijet pretvorilo u tržište za djecu i tinejdžere, nakon što su se nedoraslim, bubuljičavim potrošačima okrenule i televizije i novine, i trgovci elektroničkom robom i trgovci odjećom, i vlasnici klubova i kafića, i IT-industrija i proizvođači piva, i uopće cijela svjetska ekonomija, korporativno je društvo u sljedećem koraku prihvatilo adolescentske komunikacijske kanale za visoku politiku, diplomatske igre, dizanje revolucija i državne udare, sve dok se političari na koncu i sami nisu pretvorili u nedorasle, bubuljičave i mušičave tinejdžere, pa zauzeli djeci njihove internetske kafiće i klubove. A klinci onda, jasno, pobjegli na Pornhub.

Dvadeset prvo stoljeće, ovako odoka, nije za starije od četrnaest.

Evo, recimo, Republika Hrvatska.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović već tjednima baš ništa drugo ne radi osim što vazdan i svunoć visi na Facebooku i djetinjasto se svađa s cijelim svijetom. Baš poput adolescenta bolno željnog pažnje, maltretira predsjednik cijeli Fejs svojim neurotičnim, nesuvislim i nasumičnim napadima na političke protivnike, mainstream medije, opozicijske političare, nevladine organizacije, feminističke aktivistice, tko god mu te besane noći naleti na tastaturu pametnog telefona.

Usred pandemije koronavirusa, ponavljam, usred najveće globalne krize od Drugog svjetskog rata do danas, predsjednik Republike Hrvatske u sitan se noćni sat ogrnuo na kauču dekicom i plavičasta lica nervozno kuca po mobitelu, prije nego mu stroga šefica kabineta na zaprijeti oduzeti iPhone ako istog trenutka ne popije kakao i ne ode na spavanje.

Kako bi se to reklo učenim, suhoparnim metajezikom geostratega s Twittera i politologa iz zatvorenih Facebook-grupa – Republika Hrvatska je otišla u kurac.

Nije, naravno, Hrvatska u kurac otišla s Milanovićem – još prije pet-šest godina Tomislav Karamarko je digao HDZ na uzbunu kad je saznao da Ruža Tomašić na Fejsu ima dvostruko više lajkova od njega – ali s Milanovićem je, čini se, tamo konačno sretno stigla.

Rekao bi jedan influencer s Twittera, „SLJEDEĆA GODINA BIT ĆE NAJBOLJA IKAD. GLASAJTE, GLASAJTE, GLASAJTE, GLASAJTE!!!!!“