Kako bilo, shvatili smo: što dalje od Hrvatske, to više optimizma među Hrvatima. Zašto ga, međutim, nema „među hrvatskim narodom“ u Hrvatskoj?
„Vidi se nova razina optimizma koja se rađa među hrvatskim narodom“, poručila je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iz Chicaga, sa svoje kratke turneje Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je imala sadržajne i srdačne susrete sa službenicima pasoške i carinske kontrole zračne luke O’Hare, te brojnim drugim visokim američkim dužnosnicima, zadržavši se nakon toga u Hrvatskoj katoličkoj misiji na službenom razgovoru sa fra Pavom Maslaćem, u ispovjedaonici crkve Blaženog Alojzija Stepinca na North Ridge Avenue.
Predsjednica je, ukratko, u potrazi za hrvatskim optimizmom potegnula preko Atlantika i Velikih jezera, osam hiljada kilometara morala je prevaliti Kolinda Grabar-Kitarović da bi otkrila prve znakove optimizma među Hrvatima, uočivši ga tek u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu. Veliko je to otkriće, jer optimizam među Hrvatima posljednji put je viđen prije više od stotinu godina, u proljeće 1906., i već desetljećima se smatrao nestalim.
PROČITAJTE JOŠ
Cijelo to vrijeme, međutim, hrvatski se optimizam živ i razmjerno dobro sačuvan nalazio u Chicagu, i to – nećete vjerovati – upravo „optimizam među hrvatskim narodom“ zbog pobjede domoljubne koalicije na izborima za Sabor! U arhivu Hrvatskog kulturnog centra u Chicagu i danas se, recimo, čuva primjerak Hrvatske zastave, tadašnjeg glasila Hrvata Illinoisa, koji je 24. svibnja 1906. javljao o razuzdanom slavlju u kazalištu Thalia i neviđenom optimizmu među čikaškim Hrvatima nakon vijesti iz daleke Domovine o izborima za Sabor Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i veličanstvenoj pobjedi Supilove i Pribićevićeve Hrvatsko-srpske koalicije.
Optimizam kojim su Hrvati Illinoisa, čekajući ujedinjenje Hrvata, Srba i ostalih južnoslavenskih naroda, kao prvi korak dočekali pobjedu Hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Sabor 1906., bio je tako – što se zna – posljednji zabilježeni slučaj da je neka domovinska koalicija izazvala nepodijeljeno oduševljenje i „optimizam među hrvatskim narodom“. Jedanaest dugih decenija proteći će prije nego taj davno izgubljeni optimizam pronađe mala, ali hrabra ekspedicija Kolinde Grabar-Kitarović. Istinabog, predsjednica je – uvjerena da je pronašla pomorski put za optimizam među Hrvatima – otkrila zapravo optimizam među državljanima Sjedinjenih Američkih Država, najrazvijenije zemlje svijeta, pa ga, upoznavši tamošnje građane hrvatskog porijekla, nazvala „optimizmom među hrvatskim narodom“.
Što dalje, to bolje…
Kako bilo, shvatili smo: što dalje od Hrvatske, to više optimizma među Hrvatima.
Zašto ga, međutim, nema „među hrvatskim narodom“ u Hrvatskoj? Zašto sav taj pesimizam, cinizam i malodušnost među hrvatskim Hrvatima, zašto „takav ‘doček’“ – kako se to pita vidno razočarani Anto Mikić u Jutarnjem listu – kakav su „novoj parlamentarnoj većini, a još više novome hrvatskome mandataru, priredili neki mediji i analitičari, aktivisti i političari, ali i toliki anonimni Facebook i Twitter analitičari, i profesionalni komentatori tuđih članaka na internetskim portalima“? „Otkud toliki odium“ – to, eto, zanima komentatora Jutarnjeg – „otkud to silno nepovjerenje“ prema novom premijeru, Tihomiru Timu Oreškoviću?
„Otkud to silno nepovjerenje“?!? Možda zato, samo nagađam, što je mandatar kanadski državljanin s prebivalištem u Nizozemskoj, menadžer u multinacionalnoj korporaciji koji o Hrvatskoj ima tek nekih mutnih saznanja s Redditova Bizzare Stuffa? Možda zato što je mandat za sastavljanje Vlade dobio tako što se s obitelji na božićnim praznicima, među osamdeset tisuća turista, sasvim slučajno zatekao u Zagrebu i one srijede kad su Karamarko i Petrov po gradu grozničavo tražili mandatara, i što je jednako tako hrvatski premijer mogao ispasti i neki korejski turist sa selfie-stickom? Možda zato što za premijera imamo čovjeka koji na pregovore za sastavljanje Vlade dolazi sa vodičem Croatia for Expats i CIA-inim World Factbookom?
Možda, eto, zato – ne znam kako drugačije to reći – što nam je novi premijer čovjek koji je povjerenje za sastav hrvatske Vlade dobio po prilici kao nagradno putovanje u kakvoj adventskoj nagradnoj igri, pa iste večeri na nacionalnoj televiziji izjavio kako će mu nagrada biti izazov, kao što mu je to, dok je živio u Kanadi, bio nekakav biznis u Portoriku: „Bilo je, mogu reći, Ricky Martin i Livin’ La Vida Loca, bilo je super, a bilo je i izazov, i sad u Hrvatskoj, opet je drugi izazov“, rekao je ozareni sretni dobitnik Tim Oreskovich, Kanađanin iz Amsterdama kojemu je, eto, Djed Božićnjak u nekom west-gate-city-one-avenue-qrac-palac shopping centru izvukao plaćeni četverogodišnji paket-aranžman u premijerskom kabinetu jedne sunčane mediteranske države – četiri godine, možemo reći, merengue, salse i La Bambe, Davora Radolfija, Ritmo Loco i „zaplešimo sada svi na bačvama vina“ – a komentator najtiražnijeg hrvatskog dnevnika pita: „otkud to silno nepovjerenje“!
Pravo je stoga pitanje – otkud povjerenje?
Odakle, naime, „to silno povjerenje“ kojim će se, dvadeset pet godina sustavno upropaštavana i temeljito upropaštena, osma najgora svjetska ekonomija s Bloombergove liste, povjeriti na resetiranje prvom posjetitelju Adventa u Zagrebu sa stranom diplomom? Odakle, ukratko, ta – kako ono – „nova razina optimizma među hrvatskim narodom“? Pitanje je možda retoričko, ali odgovor, nažalost, nije.
„Dobili smo prvu bitku, imamo nestranačkog stručnjaka koji zna upravljati velikim sustavima“, odgovorio je Most u svom priopćenju pred Novu godinu, objasnivši kako „sva lica koja godinama gledamo na političkoj sceni više ne predstavljaju našu državu“. „Predstavlja je respektabilan biznismen koji će, ako zna zaraditi za sebe, znati zaraditi i za Hrvatsku“, poručili su nam iz Mosta ključnom rečenicom cijele farse, nepravedno zanemarenom i neuočenom u bjesomučnom adventsko-postizborno-novogodišnjem la vida loca.
„Biznismen koji će, ako zna zaraditi za sebe, znati zaraditi i za Hrvatsku“!?! Kako bi to rekao novi premijer, ring a bell? Čovjeku kojega su upoznali petnaest minuta ranije Most je premijerski mandat dao bolno banalnim argumentom iz kolodvorske gostionice ili TV-sale doma umirovljenika, popularnoekonomskom logikom kakvu očekujete u radijskim anketama među slučajnim prolaznicima ili na zidiću pred samoposlugom – od onih „anonimnih Facebook i Twitter analitičara, i profesionalnih komentatora tuđih članaka na internetskim portalima“ – ali ne i u pregovorima za sastavljanje jedne ozbiljne europske vlade, pa makar hrvatske!
Istim tim argumentom, „znao je zaraditi za sebe, pa će znati i za nas“, prije nekoliko godina Split je, recimo, izabrao sposobnog i bogatog biznismena Željka Keruma: najzad, istim je tim argumentom i Metković – zna ponešto o tome Božo Petrov – punih petnaest godina birao sposobnog i bogatog biznismena Stipu Gabrića Jamba.
Orešković, naravno, nije ni Kerum ni Jambo, ali bojim se da to i nije tako dobra vijest. U Mostu, za početak – dobro, na to se već pomalo navikavamo – prilično djetinje tumače stvarnost. Tim Orešković, za razliku od Keruma ili Jamba, jednostavno niti radi niti zarađuje za sebe, već radi i zarađuje za Teva Pharmaceuticals Industries Ltd., izraelsko-američkog farmaceutskog giganta čiji su godišnji prihodi veći od hrvatskog budžeta. Jedna je, jebiga, „razina optimizma“ kad vlast u nekom provincijskom gradiću od deset ili dvjesto hiljada stanovnika date lokalnom biznismenu na ćevapima i kokainu, a sasvim druga kad vlast u državi date menadžeru beskrupulozne multinacionalne korporacije, kojemu je u opisu radnog mjesta do jučer stajalo i lobiranje, odnosno „utjecaj na vladine politike“.
Politička i ekonomska provincija
Fascinacija menadžerskom mitologijom, engleskim si-vijima, profilima na LinkedInu i titulama korporacijskih Chief Financial Officera, uostalom, prilično je pouzdan detektor duboke političke i ekonomske provincije. Zemlju su u posljednjih šest-sedam godina veličanstveno nekažnjeno upropastili upravo takvi menadžerski menažderi, razni krvožedni chief executive, corporate i financial officeri gargantuovskih gigakorporacija sa besprijekornim si-vijima i kićenim profilima na LinkedInu, pa ako su uspjeli upropastiti cijelu Zemlju s velikim Z, one s malim „z“ trebale bi proglašavati izvanredno stanje već kad im se jedan takav menažderski predator pojavi na adventskom festivalu, a kamoli na pregovorima za sastavljanje vlade. Može li opće zlokobnije od toga? Može: da vam vladu sastavlja menažder iz farmaceutske, pouzdano dakle najbeskrupuloznije od svih beskrupuloznih industrija.
Konačno, prije dva mjeseca – neposredno pred hrvatske izbore – upravo je iz Oreškovićeve Kanade svijet kao viralni hit obišao šaroliki sastav vlade njihova novog premijera, mladog science-fiction-geeka s diplomom iz književnosti, u kojoj među ministrima ima ratnih veterana, zemljoradnika, paraolimpijaca, invalida, slijepaca, Inuita, Sikha, muslimana, ateista, astronauta, nobelovaca i deklariranih homoseksualaca, ali – iz nekog razloga – nijedan jebeni CFO ili CEO.
Mali test: složite li se da je zemlja Kanada barem jednako razvijena i uspješna kao Hrvatska, ako ne i više, zatvorite oči i pokušajte već izdaleka naslutiti kako bi među Kanađanima prošla ideja Trudeauovih liberala da premijerski mandat povjere nepoznatom nekom CFO-u, Chief Fuckin’ Officeru iz kakve strane farmaceutske korporacije. Tim Oreskovich, što da vam kažem, bio im je pred nosom.
Znao je, eto, zaraditi za stranu korporaciju, pa će znati zaraditi i za nas. Kao što je, uostalom, i Kolinda Grabar-Kitarović znala raditi za NATO, pa će znati valjda i za Hrvatsku. Zato bijedna mala, provincijska Hrvatska za predsjednicu ima činovnicu NATO-a na neplaćenom dopustu, a za premijera menadžera Teva Pharmaceuticals Industries na egzotičnom izletu iz adventske nagradne igre La Vida Loca.
Zato se, shvatili ste, „nova razina optimizma koja se rađa među hrvatskim narodom“ vidi tek tamo na obalama Velikih jezera, nadomak mitske Kanade.
