1958. Svjetska izložba održana je u Bruxellesu, glavnom gradu Kraljevine Belgije. Prošlo je trinaest godina od kraja Drugog svjetskog rata, slavio se, kao na brojnim svjetskim izložbama do tada, ljudski tehnološki, društveni i kulturni napredak. Za tu je svrhu, te 1958. izgrađen Atomium, do danas, jedna od glavnih briselskih znamenitosti.
U izložbenom prostoru konstruiranom kao uvećanom kristalu devet atoma željeza, izložen je televizor u boji, IBM-ov kompjuter, a Sovjeti su predstavili prvi Zemljin umjetni satelit Sputnik. U podnožju Atomiuma, nalazilo se nešto o čemu se i dalje malo priča. Na osam hektara prostirala se Kongorama. Kako su te 1958. Belgijanci i dalje vladali Kongom, teritorijem osamdeset puta većim od Belgije, kolonijalna vlast predstavljala je za njih ponos, ne sramotu. U Kongorami su to htjeli pokazati. Među paviljonima u kojem su prikazivana kongoanska prirodna, prije svega rudna bogatstva, bilo je nekoliko hektara „tropskog vrta“, a u njemu, iza ograde od bambusa, bila je izložena „kongoanska obitelj“. Ljudski zoološki vrtovi, nisu bili nepoznanica, no u osvit kongoanske i panafričke borbe za neovisnost, ovakav potez dovođenja 183 kongoanske obitelji u Bruxelles, bio je pokazatelj totalnog nerazumijevanja povijesnog trenutka i svoje uloge u vremenu.
„Ako Kongoanci nisu reagirali na dobacivanja, posjetitelji Svjetske izložbe bacali su im novčiće ili banane preko ograde od bambusa…“ pisao je jedan novinar te 1958. godine. Dvije godine nakon Svjetske izložbe u Bruxellesu, Kongo je proglasio neovisnost.
Te 1958. godine Jean Genet praizveo je svoju dramu Crnci, u originalu Les Nègres, u pariškom kazalištu Lutèce. Dramu je režirao Roger Blin, koji je pet godina ranije postavio i praizvedbu Beckettovog „U očekivanju Godota“. Genetov tekst bio je „klaunska predstava“. U doba apsurda, osmišljen baš onako, kako su bijelci uobičavali „postavljati“ crnce na pozornicu. S bijelo obojenim licem. Dok trupa crnih glumaca uprizoruje suđenje zbog ubojstva bjelkinje, Kraljica i njezina svita promatraju i komentiraju poput nekog „žirija“. Pet od trinaest glumaca nosi bijele maske. U uvodu Crnaca Jean Genet je zapisao: „Dramu je napisao bijelac i namijenjena je bijeloj publici. No ako ikada, što je malo vjerojatno, bude održana pred crnom publikom, onda se barem jedna bijela osoba, muškarac ili žena, mora pozvati da prisustvuje predstavi svake večeri.
Organizator predstave mora ga službeno pozdraviti, obući u ceremonijalni kostim i odvesti do sjedala, u prvom redu. Glumci će igrati za njega, a svjetlo mora biti fokusirano na to simbolično bijelo tijekom cijele predstave. No što ako ne bude puštena nijedna bijela osoba? Onda se moraju podijeliti bijele maske crnim gledateljima dok ulaze u kazalište. A ako crnci odbiju maske, onda se u gledalište treba postaviti jedna bijela lutka.“
Jean Genet kojeg je majka prostituka ostavila posvojiteljima kada je imao sedam mjeseci, sebe nije volio zvati lopovom nego lutalicom. Do 1949. nanizao je deset kaznenih djela krađe, za što mu je prijetila doživotna zatvorska kazna, no tada već prepoznatom književnom geniju, u obranu su stali Jean Cocteau, Jean-Paul Sartre i Pablo Picasso, te su ga spasili robije. Nakon revolucionarnih previranja 1968. postaje politički aktivan. Najviše su ga mučili životni uvjeti imigranata u Francuskoj. U SAD- u su cenzurirali njegove aktivističke tekstove, no ne i drame.
Crnci su bili predstava koja je najduže igrala na Off-Broadwayu tijekom cijelog desetljeća 1960-ih. U originalnoj postavi iz 1961. igrali su legendarni James Earl Jones i Maya Angelou.
1970. stiže u Ameriku ilegalno. Viza mu je odbijena zbog kriminalne prošlosti, a jedan od velikana književnosti 20. stoljeća granicu iz Kanade prelazi skriven u prtljažniku. Došao je tako u zemlju slobodnih i dom hrabrih, na poziv Crnih pantera.
„Ovo je jedini revolucionarni pokret koji me prihvatio takvog kakav jesam“, napisao je Jean Genet u svojim bilješkama iz Amerike. Govorio je na njihovim skupovima, a u povijesti o kojoj puno ne učimo i ne povezujemo je sa sadašnjošću ne raspravljajući o budućnosti, ostao je zapisan njegov govor koji je na skupu Crnih pantera u kampusu sveučilšta Yale, održao prvoga svibnja 1970.
U njemu staje u obranu vođe Crnih pantera Bobbyja Sealea, u suđenju protiv takozvane Čikaške sedmorke, govori o rasizmu, važnosti razumijevanja drugačijeg tretiranaja crnaca u Americi. Osim usporedbe suđenja Sealeu s onim Dreyfusu, jednom, kaže, sude jer je crnac, drugom jer je Židov, u dodatku govora Genet ispisuje ljutitu i upozoravajuću prognozu. Kaže – američka civilizacija mora propasti jer je bazirana na prijeziru. Bogatih prema siromašnima, bijelaca naspram crnaca. Denuncira medije, sveučilišta, sidikate,
nevladine udruge, marketinšku industriju, policiju, zbog stvaranja straha, lažne kulture, oglušivanja na probleme i zaglupljivanja Amerikanaca.
Nakon tog govora, američke vlasti ga deportiraju.
„Ne treba čovjeka gledati po boji kože – žut, bijel, crn. Ovo nije predstava o rasizmu, ovo je predstava o slobodi. Genet je preko Afrike, koja se u to doba, prije 50 godina, oslobađala, govorio o slobodi čovjeka, o ljudima koji su potlačeni i ugroženi, ali i o našoj ulozi u borbi protiv te kolonizacije. U našoj predstavi riječ rasizam čak se ni ne spominje, mi to nismo htjeli.“ Govori ovih dana u intervjuu Jutarnjem listu Lawrence Kiiru, redatelj koji je na temelju Genetovih Crnaca odlučio u novoj predstavi “Black/white is my color“ progovoriti o sebi i nama. Lawrence Kiiru, bio je jedan od prvih crnaca koje sam ja upoznala. Stigao je u Zagreb prije no što sam se rodila, iz Kenije, te je nakon završetka studija kazališne režije, ostao ovdje, te je veliki dio svog stvaralačkog opusa ostvario kao hrvatski redatelj. Kiiru je potpisivao režije različitih predstava, no za mene je upravo u smislu identiteta i veza “ovog” i “onog” svijeta jedan od najzanimljivijih njegovih autorskih djela, film “Martinska – Martinique” o vezi Petra Guberine, jednog od najvećih hrvatskih znanstvenika i utemeljitelja Poliklinike SUVAG i Aiméa Césairea, velikog pjesnika i političara s Martiniquea. Césaire jedan je od utemeljitelja pokreta Négritude, književnog pokreta koji je počeo među afričkim studentima u Parizu 30-ih, 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, kao prosvjed protiv francuske politike asimilacije. Brojni afrički intelektualci, kasnije nositelji neovisnosti, političari i predsjednici država, bili su pripadnici Négritudea Césairea,je, ljetujući u Šibeniku, uvala Martinska svojim imenom podsjetila na rodni Martinique i postala nadahnuće za njegovu poemu “Zapisi o povratku u zavičaj”, koja je jedan od kamena temeljaca pokreta.
Kiiru novu predstavu radi u duetu s Vilijem Matulom, koji se kao bijelo zrcalo Genetovih Crnaca, boji u crno. Ti naši Crnci, koji se naslanjaju na Geneta, a pričaju priču o nama, nešto je prijeko potrebno društvu koje se ne snalazi. Društvu koje je zaboravilo da postoje ljudi drugačiji od njih i kako se s tim nositi. Black/white is my color govori o ljudima. Našim sličnostima i različitostima. Predstava koja bi mogla biti kurikularna. Kada bi kurikulum bio brz kao stvarnost. Stvarnost koja je sve gora od prošlosti. Prošlosti koja nije bila naša, ali je u sadašnjosti kročeći prema budućnosti usvajamo kao najbolji učenici.
Ovih dana, dok traju rasprave o novogodišnjem provodu stranih radnika koji nam obnavljaju zgrade od potresa i nose hranu onima koji non-stop rade i
odlično zarađuju, pa imaju vremena samo za dostavu i restorane, a ne za kuhanje namirnica kupljenih po cijenama dotiranim od države zbog inflacije, te dok se na one koji granice prelaze šumskim putevima i utapaju se po europskim plitkim potocima, gleda kao na zečeve koje love bit će ovi s lažiranim lovnim dozvolama, često razmišljam o svijetu o kojem pišem i kojim profesionalno putujem više od dva i pol desetljeća. Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu koji je postao glavni objekt dezinformacijskih i teorija zavjera, priča se o povratku povjerenja u budućnost. Pjevala je na njegovu otvaranju Angélique Kidjo, anđeoski glas Afrike, beninska dobitnica Grammyja.
U svijetu u kojem nema ni povjerenja niti dijaloga, u super izbornoj 2024. gdje svaka sila ide do potpunog rastezanja svih mišića, raditi sve isto kao dosad nema smisla. Kako smisliti nešto novo, sve je teže. Ne znam jeste li vjerovali u budućnost kao neku kategoriju za sebe? Ja sam na primjer vjerovala u ljude smatrajući da oni uvijek mogu bolje. Vjerovala sam da zajednica u kojoj živim sebe može racionalno sagledati u okolnostima koje su zaista zastrašujuće i često nerazumljive, obeshrabrujuće i pesimistične. Politika traume kriza je sama za sebe, kako stoji u novom istraživanju Europskog centra za međunarodne odnose objavljenom jučer.
U Balkonu, Jean Genet kaže: „Ako se ponašamo kao oni s druge strane, onda smo mi druga strana. Umjesto da promijenimo svijet, sve što ćemo postići jest refleksija onoga kojeg želimo uništiti.“ Trauma i opet rađa strah, rađa mržnju, rađa u tom cirkusu svijeta zlobni cerek ispod maske, crvena razjapljena usta klauna bijela lica koji prstom upire u nekog. Uvijek nekog drugog.
Svi se na ovom kontinentu osjećaju ugroženima. Dolaze, kažu, neki tamo „crnci“. Migracije će, uz klimatske promjene biti i ostati dugoročni izazovi koji će obilježiti ovo stoljeće. Ako se, uz ubrzani razvoj tehnologije koja pokazuje mogućnost neovisnosti vlastite intelgiencije, to što se događa ne uspije sagledati racionalno, predstava nas ne može spasiti. Iako kažu da gotovo nitko ovdje u Hrvatskoj ne želi na fakultetu upisati kazališnu režiju, ono što možemo pogledati na nekim teatarskim repertoarima i dalje može izazvati katarzu. Može možda, ako ništa, pokušati relaksirati stvari, pomoći nam da vidimo, da u mraku shvatimo tko tu nosi koju masku i zašto. I da ne porobljavamo ili prebijamo. Jer tek u takvom mraku nitko se neće moći pogledati u ogledalo, a ni ostati u njemu. Ni pisati, niti režirati, a kamoli živjeti.
„Čuvaj se noći dijete. Sve su mačke crne u mraku.“ (Jean Genet, Crnci)
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!