Autorica: Ivana Dragičević, Europe's Futures Fellow, IWM
Prve crte čovječanstva, kako ih naziva moj kolega novinar Boštjan Videmšek, mjesta su na kojima se ratuje, ona na kojima je Bog rekao laku noć, ona o kojima se ne piše, koja ne vidimo ili ona o kojima se priča svaki dan, ali nitko zaista ne razumije niti shvaća ono što se tamo događa, dok traje rat, sukob, kriza… Mnogi vide, malo tko razumije, moldovska je poslovica, koja je u potpunosti primjenjiva i na to što se događa i kako se stvari odvijaju u najnovijoj zemlji kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji, te kako se na nju gleda izvana, kako se izvještava i kako joj se pristupa. Stješnjenoj na istočnoj granici Europe, onoj s Ukrajinom koja ratuje za svoj opstanak i za vrijednosti koje smo nekada jasno znali i zvali vrijednostima liberalnih demokracija.
Stješnjenoj na istočnoj granici Europe s dijelom teritorija znanim kao Pridnjestrovlje, koje je nakon raspada Sovjetskog Saveza i oružanog sukoba između Moldove i separatista s desne strane rijeke Dnjepar, uz potporu Moskve, ostalo do danas „državom koja ne postoji“, prostorom pod utjecajem Rusije. Danas je to džep nervoze i sa zapadne ukrajinske granice. Stereotipi i predrasude prema Moldovi i Moldavcima mogu se i danas svrstati u tri kategorije – siromaštvo, kriminal, zarobljena država. Periferija sovjetske imperije, postala je u post-komunističkom razdoblju zloguko poznata i prepoznata po opakim momcima, oligarsima koji su, kao po priručniku, nastajali od bivših KGB-ovaca, po švercu droge i ljudi, prostituciji, bogaćenju, korumpiranju onih na vlasti i postavljanju na vlast onih koji su koruptivni i koji će štititi njihove interese. U zarobljenoj državi, generacije djece rasle su s bakama i djedovima, dok su roditelji trbuhom za kruhom išli posvuda i slali novce kući u kojoj dobro plaćenog posla i standarda nije bilo. Najveća moldovska dijaspora u Europi danas je u Italiji i Velikoj Britaniji.
Na fotografiji: oglasi za posao u Europi na stupovima diljem Kišinjeva
Ključan problem za Moldovu u suvremenom trenutku uz sve ostale naslagane iz prošlosti i sadašnjosti, bila je stopostotna ovisnost o ruskom plinu i električnoj energiji koji dolaze iz Pridnjestrovlja. Kako „odrobiti“ zarobljenu državu i požuriti njezin put prema Europskoj uniji, postao je prioritetom nove vlade u Kišinjevu u osvit rata, a ruski napad na Ukrajinu 2022. akcelerirao je procese. Kada pišemo ili govorimo o prvim crtama čovječanstva, stereotipi su često bazirani na istini, ali im često pokleknu oni koji na takva mjesta nikada nisu kročili, oni koji o nečemu pišu ili promišljaju ili izdaleka ili oni kojima je zbog klika ili lajka lakše perpetuirati stalno istu priču o blatu, sirotinji, korupciji i kriminalu, nego o nadi i mogućnostima. Situacija u Europi i na njenim rubovima, pa tako i u Moldovi, danas je sve samo ne takva da je se gleda kroz ružičaste naočale, ali teško je ne primijetiti posao koji se ozbiljno radi na toj europskoj periferiji, bio on bitka za Bahmut u Ukrajini ili teški reformski procesi kao i pripreme za summit
Europske političke zajednice u Moldovi, jer periferija često dublje i bolje razumije izazove koji stoje pred svima nama u Europi, gleda ih kroz vrlo opipljivu perspektivu, onu u kojoj se gube životi i u kojoj životi ništa ne vrijede. I zato bi je se trebalo češće slušati i na nju obraćati pozornost, a ne čekati i pustiti da se stvari i opet, otmu kontroli.
Na fotografiji: Ulaz na glavnu tržnicu u Kišinjevu
Proteklih dana posjetila sam Moldovu kako bih u razgovorima iz prve ruke razumjela koji su realni razmjeri izazova pred državom od dva i pol milijuna ljudi, koja se u kratkom roku od početka rata u Ukrajini, uspjela odvojiti od potpune ovisnosti o ruskom plinu, no ne i od ruskih pokušaja hibridnog i destabilizirajućeg djelovanja na društvo. Inflacija koja je narasla preko 30 posto, rast cijena, kao i u mnogo otpornijim društvima i državama bili su okidač nezadovoljstva, a krizu
je iskorištavala i dalje vrlo snažna proruska oporba čiji su lideri optuženi za korupciju u bijegu pred moldovskim pravosuđem. Nakon američkih sankcija, Europski parlament usvojio je rezoluciju o sankcioniranu bivšeg predsjednika moldovskih socijalista Vladimira Plahotnjuka i vođe stranke Šor, Ilana Šora, za korupciju i pokušaj destabilizacije Moldove uz rusku pomoć. Te dvije stranke i dalje su dvije najjače oporbene stranke u zemlji, a bivši predsjednik države i vođa socijalista Igor Dodon, jedan je od najpopularnijih političara u zemlji. U Moldovi se 25 posto stanovnika smatra Rusima. No, ruski jezik i dalje se govori svugdje, premda je službeni rumunjski. O identitetskim pitanjima u ovoj državi teško se govori, no jasno je da se u proces opsežnih promjena i reformi koji stoje pred Moldovom, mora „kupiti“ srca svih, nakon godina razočaranja i potpunog nepovjerenja u institucije, ali i kišobrana velikog ruskog brata, s Pridnjestrovljem, dijelom teritorija bez nadzora Kišinjeva i dalje mentalno vezanim uz ruski prostor, na kojem je oko 1500 vojnika s ruskom putovnicom i skladište streljiva u kojem su nagomilane tisuće tona sovjetskog naoružanja od drugog svjetskog rata do kraja 1980-ih.
Na fotografiji: Autobusna stanica iz sovjetskog doba s mozaicima, na putu između Kišinjeva i Tiraspolja
Vožnja od Kišinjeva do Tiraspolja traje otprilike sat do sat i pol, ovisno kojim putem vozite. Krajolik je uglavnom ravan ili blago brežuljkast, trava jarko zelena nakon travanjskih kiša. Uz cestu, slično kao na cijelom potezu država od Mađarske istočno, kuće, često ispranih jarkih boja, drvene ili metalne ograde, ispred kuća bunari natkriveni limenim filigranski ukrašenim krovićima. S vremena na vrijeme iskoče uz cestu i stare autobusne stanice iz sovjetskog doba s mozaicima u boji. No, ono što vas prati cijelim putem neprekidan je niz stabala oraha. Kao zaštita od vjetra, kao putokazi za cestu kada napada snijeg, sustavno su u sovjetsko doba sađeni uz puteve. Stanovnici su ih slobodno mogli brati. Danas su moldovski orasi, ne samo ti koji rastu uz cestu, jedan od najpoznatijih izvoznih brandova zemlje, a šljive s orasima i orasi s medom bit će vam posluženi svugdje, pogotovo na selu, bez obzira na težak život.
Djeca u gumenim čizmama guraju ili bicikle ili romobile uz cestu, psi lutalice trče sami ili u grupama. Usred takvog krajolika neoklasicistička zdanja, imitacije dvoraca bijelih zidova s dizajnerskim pločama na ulazima. Vinarije. Moldovsko vino, traži svoje mjesto pod suncem, kraj velikog rumunjskog brata sa slobodnim pristupom europskom tržištu i prilagođenim fitosanitarnim pravilima, svemu onome što tek čeka malu državu, nepotpunog teritorija, na putu prema EU. Vozimo se dok orasi prolaze krajolikom, na radiju svira ni manje ni više nego zloguka tema iz Oscarom nagrađenog njemačkog filma „Na zapadu ništa novo“.
Na fotografiji: Jedna od tri kontrolne točke između Moldove i samoproglašene nepriznate Pridnjestrovske republike
U Pridnjestrovlje se ulazi preko tri kontrolne točke. Prvu drži moldavska policija, onu u sredini, prema dogovorenom primirju, zajedničke patrole uz države jamce primirja, Ruse i Ukrajince, kojih više nema, i treća kontrolna točka je ona Pridnjestrovaca. Kraj male limene kućice parkiran je, više kao neki relliktni suvenir, nego ozbiljna prijetnja, ruski tenk iz sovjetskog doba nakićen svim i svačim. Izlazim iz auta, u limenoj kućici sjedi pridnjestrovska policajka sređenih
noktiju, lak, malo bijelog gela i diskretni crni potez kistom, čini se kao da je na vrhu nokta krilo crnog labuda. Ne bi li razbila malu tenziju, pohvalim joj nokte spomenuvši Labuđe jezero, a za uzvrat brzo dobijam takozvanu „migracijsku dozvolu“ za jednodnevni ulazak u Pridnjestrovlje. Iza kontrolne točke, natpisi odmah kreću biti na ćirilici.
Na fotografiji: Zgrada kasarne ruske vojske u Tiraspolju
Slikam skriveno iz auta ogradu kasarne u kojoj je smještena ruska vojska. U Pridnjestrovlju je onih s ruskom uniformom službeno 1500. No, kažu nam u Kišinjevu, otprilike je pedesetak „pravih“ Rusa, zapovjednog kadra, ostali su Pridnjestrovci s ruskim putovnicama. Pridnjestrovci su pak i ljudi s pridnjestrovskim putovnicama s kojima ne mogu nigdje. Moj vodič kroz grad, koji je želio ostati anoniman, pokazuje mi svoj „putni“ dokument koji je dobio sa 17 godina. Svakih 15 godina u pasošu se obnavlja fotografija, tako da služi kao svojevrsni vremeplov samom vlasniku. Od žigova u njemu stoji onaj da se oženio i još po jedan za svako dijete koje ima. Nitko u Pridnjestrovlju još nema treću sliku u putovnici, jer tvorevina postoji „tek“ trideset godina.
Na fotografiji: „Putna isprava“ Pridnjestrovlja s kojom se ne može putovati nigdje
Na naslovnici putovnice, srp i čekić. Utvara sovjetskog koje ne postoji na mjestu koje ne postoji, stoji i u grbu tvorevine koju priznaju samo oni koji također ne postoje – Južna Osetija i Abhazija, kao i Gorski Karabah čije se zastave viju na glavnom tiraspolskom trgu.
Na fotografiji: Glavni trg u Tiraspolju
Uskrsni je ponedjeljak, u crkvi samo starci, na ulicama mladi obučeni po najnovijoj modi, puni kafići. U kinu hollywoodski hitovi od najnovijeg nastavka serijala o Johnu Wicku do Avatara, pa sve do novih ruskih igranih uspješnica stvorenih u ratu.
Glavni grad nepostojeće države na prvu izgleda kao Potemkinovo selo. Čist, uredan, sterilan. Ljudi s kojima sam razgovarala mogu se podijeliti u dvije skupine, oni koji žive u uvjerenju da je sovjetski sustav nešto najbolje što je ikada postojalo, iako nikada nisu izašli iz Pridnjestrovlja, te misle da im je sjajno ovako samima i da će jednom doći dan neovisne države Pridnjestrovlje i oni koji smatraju da je jedina moguća šansa zbližavanje s maticom Moldovom na putu prema Europskoj uniji. Ovi drugi to ne kažu javno ni s imenom i prezimenom. No činjenica je da su s početkom rata u Ukrajini vjerojatno svi Pridnjestrovci koji su mogli, izvadili moldovsku putovnicu. Nijedna od dvije skupine ne bi htjela da se opet ratuje.
Na fotografiji: Prvi u svemiru, plakat posvećen Juriju Gagarinu
Po internetu i dalje se nude turističke ture za Tiraspolj pod nazivom „zaronite u Sovjetski savez“. Na trgovima su Lenjinovi spomenici, na zidovima Gagarinovi plakati. Sve zaista izgleda kao da je namješteno
za slikanje. No u današnje doba, sa situacijom koju posljednju godinu pratimo pred našim očima, i takva biznis prilika se osipa pod prstima siromašnih Pridnjestrovaca kao stvar koja više nikoga na svijetu ne zanima. Ipak, postoji nešto što je bizarnije od svega što se ondje može vidjeti. Prije dvije godine predsjednik i premijer države koja ne postoji otvarali su zgradu obnovljenog sveučilišta. Ispred zgrade postavljena je fontana i spomenik. Kome? Čarobnjaku iz Hogwartsa. Nitko nam nije mogao objasniti zašto se Harry Potter našao okamenjen u Pridnjestrovlju uz Lenjina, Gagarina, Suvorova, Potemkina ili Katarinu Veliku. Jer, naučili smo puno puta u povijesti, istina je uvijek čudnija od fikcije.
Na fotografiji: Skulptura Harryja Pottera ispred sveučilišta u Tiraspolu
Kako se živi u „državi“ koja ne postoji? Vlasnik Pridnjestrovlja, kako ga nazivaju, je Viktor Gušan, bivši ruski obavještajac koji je nakon rata za osnovao holding nazvan Šerif, kažu, po njegovu nadimku. Nama je poznat po nogometnom klubu, a poslovno carstvo mu se proteže na supermarkete, veleprodaje, maloprodaje, proizvodnju i izvoz konjaka, telekomunikacijske usluge, ima medije, banke, hotele, benzinske crpke. Gdjegod da se okrenete u Pridnjestrovlju piše Sheriff. Kažu, ni njemu, ni vlastima ne bi odgovarala nova destabilizacija. „Šerif je naš najveći porezni obveznik.“
Na fotografiji: Konj i magarac na ulicama Tiraspolja
Rat je promijenio ravnotežu. Ukrajina je zatvorila granicu tako da više nema šverca koji je bujao između Pridnjestrovlja i odeške regije, jer istočnu granicu službeni Kišinjev nije kontrolirao. Ključni izvor prihoda za Pridnjestrovlje ruski je plin. Gazprom ga režimu daje besplatno, on s njim kupuje socijalni mir, a električnu energiju prodaje Kišinjevu. Infrastruktura iz sovjetskog doba tako se posložila, a ta vezana štednja držala je vlasti s desne strane Dnjepra zatočenicima sve do početka rata u Ukrajini. Uz najveće skladište streljiva na postsovjetskom prostoru u bazi Kolbasno, pitanje opskrbe električnom energijom bio je najveći strah Moldove s početkom ruske agresije. No, i nervozna Ukrajina napadnuta s istoka, juga i sjevera, gleda i na zapad, regiju u kojoj je smješten arsenal oružja razorne snage. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u više je navrata mutio vodu i objavljivao kako se Ukrajina sprema napasti Pridnjestrovlje uspomoć Moldavaca.
To se nije dogodilo, ali jest to da je Moskva nanovo počela sijati atmosferu straha mrežom dezinformacija i konkretnih akata. Ruske agencije objavile su pak da je u ožujku spriječen atentat na pridnjestrovskog predsjednika kojeg su navodno pokušali Ukrajinci. Takav scenarij pokazalo se, dio je ruskog širenja dezinformacijskog kaosa i širenja straha. U studenom, zbog prekida opskrbe iz Pridnjestrovlja, punih sedam sati cijela Moldova je bila bez struje, što je ostavilo velike psihološke posljedice na stanovništvo.
Na fotografiji: Victor Parlicov, moldovski ministar energetike
„Jež je vrlo ponosna životinja, no ako ga ne šutneš, ne leti“, Victor Parlicov novi ministar, novoformiranog moldovskog ministarstva energije, parafrazira rusku poslovicu. Moldova je s početkom rata preko noći bila gurnuta preko svojih granica i uspomoć Europske unije, SAD-a i susjedne Rumunjske u godinu dana prešla put od
države energetski ucijenjene od Rusije do zemlje koja ima diversificirane izvore. „Našim građanima mora biti jasno da prelazimo na priču da energetski sektor više ne može biti problem, nego rješenje“, kaže Parlicov. Službeni Kišinjev sve je karte bacio na članstvo u Europskoj uniji, te pokušava naći investitore za ogromne infrastrukturne projekte i hvatanje priključka za zelenu tranziciju. Veliki uspjeh bila je sinhronizacija ukrajinske i moldovske energetske mreže. Prvi test bio je zakazan za jedan sat iza ponoći 24.veljače 2022. I nakon nekoliko sati počeo je rat. Kao nekakva simbolika, kamo su i Moldova i Ukrajina s tim danom trebale krenuti.
Na fotografiji: Plinska instalacija u Kišinjevu
U razgovorima u Kišinjevu neslužbeno čujem kako je sada jedini razlog što i dalje kupuje energiju od Pridnjestrovlja taj jer želi nižu cijenu za svoje građane, ali i zato što je to najjednostavniji način za održavanje socijalne stabilnosti u samom Pridnjestrovlju. No što je sa stabilnosti Moldove?
U veljači ove godine Volodimir Zelensky, nazvao je moldovsku predsjednicu Maju Sandu. Najvjerojatnije uz američku obavještajnu pomoć došlo se do informacija da se tijekom utakmice Sheriffa i beogradskog Partizana u Kišinjevu spremalo izazivanje kaosa plaćenih skupina iz nekoliko zemalja. Scenarij kojem bi se netko mogao čuditi, da se nije dogodila 2014. i 2015. u Ukrajini, na Krimu i u Donbasu, sa sličnim scenarijima. Spriječen je, kažu mi, i dolazak Wagnerovaca na moldovski teritorij. Uskoro bi u Moldovu trebala doći i Europska civilna misija uspostavljena u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike kako bi se pružila potpora za suzbijenje hibridnih prijetnji. Veliku pomoć u tome već pružaju i SAD, kao i Meta i Microsoft.
Moldova je neutralna, iako se stav oko sigurnosti zemlje promijenio zbog ruske agresije na Ukrajinu, potpora NATO-u i dalje nije velika i građani prema Sjevernoatlantskom savezu gledaju sa skepsom, ipak NATO-ov ured za vezu, prisutna je u Moldovi već pet godina. Uz Sjedinjene Države, Europski instrument mirovne pomoći pružio je pak
ruku u modernizaciji male moldovske vojske. Obzirom na vrstu rata ono što je Moldovi posebno važno je protuzračna obrana. Od dronova poglavito. Rat u Ukrajini pomaže vlastima u Kišinjevu da polako mijenjaju narativ o konceptu sigurnosti zemlje. I to da vojnik s puškom i bombom, u današnje vrijeme nije jedina prijetnja.
Dezinformacijski prostor je golem. Ruski mediji koji su dostupni jedan su od ključnih izvora informacija za građane. Sijanje nepovjerenja udžbenički je koncept ruske propagande. „Rusija nije investirala u zajednice koje govore ruski onoliko koliko je investirala u dezinformacije“, kažu nam pripadnici nekoliko ključnih nevladinih organizacija u zemlji.
Još jedna neuralgična točka nalazi se na moldovskom teritoriju. Gagauzija je unutar moldovske sovjetske republike imala status autonomne regije. U njoj žive Gagauzi, narod turskog porijekla, pravoslavne vjere koje je Rusko Carstvo naselilo u Besarabiju početkom 19.stoljeća. Za razliku od Pridnjestrovlja, nakon raspada SSSR-a, Gagauzi nisu ušli u sukob s Kišinjevom, nakon što su dobili jamstva da neće doći do ujedinjenja s Rumunjskom. Ruski utjecaj u Gagauziji je, kažu mi, čak i veći no među ruskim ili čak manjinskim (ne izbjegličkim) ukrajinskim stanovništvom u Moldovi. 2014. u godini kada je Rusija anektirala Krim, Gagauzija je organizirala referendum u kojem je skoro 99 posto glasača poduprlo carinsku uniju s Rusijom. Vlasti u Kišinjevu poništile su taj referendum. Početkom tjedna u Moldovu je usprkos zabrani vlasti pokušao ući Rustam Minikhanov, guverner ruske regije Tatarstan kako bi sudjelovao na forumu uoči lokalnih izbora u Gagauziji koji se održavaju idući tjedan. Zbog gotovo nasilnog pokušaja ulaska u zemlju, Kišinjev je pozvao ruskog veleposlanika, te ga obavijestio da je nedopustivo miješati se u unutarnja pitanja zemlje. Zauzvrat iz Moldove je protjeran jedan ruski diplomat. Osim utjecaja na medije i manjine, još jedna snažna poluga Rusije je i crkva. Moldovska pravoslavna crkva, kojoj pripada većina vjernika, pod moskovskom je patrijaršijom, a Besarabijska mitropolija,
kojoj pripada tek petnaestak posto vjernika pod rumunjskom je pravoslavnom crkvom.
I bez ruskog uplitanja, povjerenje u društvu je teško uspostaviti nakon toliko godina sustavne propasti. „Svi su korumpirani“, kaže mi jedna gospođa koja prodaje na kišinjevskoj tržnici. I Europska unija i Sjedinjene Države pomogle su Moldovi financijski prebroditi izazov rasta cijena. Siromašnima se računi subvencioniraju.
Na fotografiji: Prizor s tržnice u Kišinjevu
„Moja majka ima 100 eura mirovinu, što mislite kako izgleda njezin život? Ne znam tko im dolazi u te vinarije,“ vidno nervozan govori mi 39-ogodišnji Aleks, koji radi nekoliko poslova. Zapodjenuli smo razgovor o prošlosti i budućnosti Moldove. Nikako mi ne vjeruje kada mu kažem da s članstvom u Europskoj uniji može biti bolje nego sada. Strah ga je ruskog napada, političari su, kaže mi, svi isti. Vlada je u petoj brzini krenula u reformu pravosuđa, po uzoru na Lauru Kovesi, nekada rumunjsku, danas europsku javnu tužiteljicu,, imenovala je Veronicu Dragalin, glavnom antikorupcijskom tužiteljicom. Jako puno je slučajeva koje treba procesuirati, a i po uvjetima Europske unije, treba razmontirati oligarhijski sustav. Onaj koji i dalje drži prorusku oporbu. Pokrenut je opsežan proces provjere sudaca, zbog čega je došlo do pobune dijela njih i kritike nevladinog sektora kako se proces vrši netransparentno i prebrzo.
„Znanje o budućnosti vrlo je ograničeno svima, no barem se možemo potruditi do granica mogućeg“, kaže bivša djelatnica Europske banke za obnovu i razovj Veronica Arpintin, koja je danas državna tajnica u Ministarstvu razvoja i digitalizacije. Plaće nisu uhvatile korak s inflacijom, a izbjeglička kriza nakon početka rata stavila je Moldovu na europski vrh, naime bila je država koja je primila najviše izbjeglica iz Ukrajine po glavi stanovnika. Uz raspetljavanje gordijskog čvora korumpirane prošlosti, situacija, onakva kakva jest je neizdrživa. Jedan zaposleni na tri i pol umirovljenika. Kako da ekonomija opstane, zadrži mlade i dovuče novu radnu snagu? „Mi smo predani i posvećeni i većinom mladi“, govori Arpintin o brojim djelatnicima nove administracije koja gura reformski proces. Ali na mišiće. Plaće u javnom sektoru, kao i plaće državnih dužnosnika, male su. Puno njih u Moldovu je doveo, vratio ili ih je angažirao entuzijazam. No, među malobrojnim Moldavcima,dostatnog ljudskog kapaciteta da se
preskoči Rubikon ili kamen izgura preko brda – nema. Europa bi, kažu, to trebala shvatiti i poslati im svu moguću pomoć.
Na fotografiji: Veronica Arpintin, državna tajnica za digitalizaciju i razvoj
„Integracija u Europsku uniju je naša najvažnija domaća zadaća“, sasvim ozbiljno nam u razgovoru kaže novi moldovski premijer Dorin Recean. Bivši ministar unutarnjih poslova i savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednice Maje Sandu, u veljači je zamjenio dotadašnju premijerku koja je započela s reformskim procesom, no procijenjeno je da zbog višestrukih sigurnosnih izazova i jasnijeg komunikacijskog procesa prema javnosti koju svakodnevno preko medija na ruskom jeziku gađa kremaljska propaganda, kao i ubrzanja procesa nakon dobijanja kandidatskog statusa za članstvo u Uniji, zemlji treba rekonstrukcija vlade. Recean je 48-ogodišnjak, koncentriran i samouvjeren. Iz razgovora s njim jasno je kako Moldova ne može gubiti vrijeme, dok gura kamen uzbrdo sama. Puno puta u nedavnoj povijesti događalo se da se posao koji netko pokrene vrati na nultu točku. Recean drži kontrolu nad loptom kao sigurnjak, svojevrsnom tihom diplomacijom on je bio taj koji je s vlastima u Tiraspolju isposlovao mirnu isporuku struje. No, kaže nam, Vladimir Putin je pokazao tko je i što je i Moldova mora ubrzano raditi na svom EU članstvu. Ova vlada povjerenje građana dobila je na antikorupcijskoj i proeuropskoj agendi te zaradila 63 od ukupno 101 mjesta u parlamentu. No pitanje je hoće li se reformski kurs nastaviti s promjenom vlasti. Premijer nam govori o višestrukim izazovima pred društvom koje stari i ima odljev mozgova. Investitori traže jamstva za ulaganja na malo tržište. Vlada priprema deregulacijske pakete, brzu liberalizaciju tržišta za tvrtke iz EU članica, pokreće dvije razvojne platforme, industrijsku sa stvaranjem slobodnih ekonomskih zona i posebni fiskalni režim za IT industriju. Žongliranje na toliko paralelnih tračnica poljuljalo bi i najhrabrije.
Nicu Popescu mladi je i međunarodno poznati think-tanker i stručnjak za međunarodne odnose, danas potpredsjednik vlade i ministar vanjskih i europskih poslova. Mladi tim koji je okupio radi danonoćno. „We want doers /želimo one koji rade“, gotovo da je zavapio dok smo razgovarali. Svačija pomoć iz EU im je nasušno potrebna, zbog jezika, ruku su najviše pružili Rumunji.
Na fotografiji: Nicu Popescu, potpredsjednik moldovske vlade i ministar vanjskih i europskih poslova
Kada prvog dana lipnja zrakoplovi čelnika 44 države članice tzv. Europske političke zajednice budu slijetali na aerodrom u Kišinjevu, vjerojatno neće imati pojma kako je iza prvog summita u povijesti Moldove, stajao vjerojatno najmanji tim ikad.
Domaćica, moldovska predsjednica Maja Sandu, najpopularnija je političarka u zemlji. Summit će biti prilika da se pošalje poruka i Moldavcima i Rusima i Europi, kažu nam u njenom uredu, da je kurs Kišinjeva proeuropski, te da Moldova nije sama. Dvorac Mimi, poznata moldovska vinarija, mjesto je održavanja summita.
Sandu, i vlada njene stranke, balansiraju kako bi održali društveni ugovor. Rast cijena, poskupljenje energenata ono je što ljudi osjećaju na svojoj koži, nakon svih ovih godina života u bijedi, u koruptivnim režimima. „Vlada juri brže od građana“, kaže mi jedna strana diplomatkinja. No, ulozi za budućnost države su preveliki. Od ruskih planova da u veljači prošle godine krenu u napad sa svih strana i iz Odese dođu do Kišinjeva u sedam dana, za sada nije ostalo ništa. No, nakon stalnih prosvjeda proruske oporbe, pokušaja destabilizacije i hibridnih udara, predsjednicaSandu odlučija je iskoristiti trenutak dolaska svih europskih i ostalih čelnika prostora Europske političke zajednice, te je deset dana prije održavanja summita, 21. svibnja, pozvala Moldovce na ulice, na, kako ga je nazvala, veliko nacionalno okupljanje. „To je kocka“, kaže mi njenoj vlasti bliska osoba, „no ako ljudima morate dati samopouzdanje, ako se morate boriti protiv straha, onda morate odraditi komunikacijsku strategiju brojeva, mentalnu vježbu, pokazatelj snage.“ Sandu se obratila naciji slijedećim riječima: „I dalje u ovoj zemlji imamo ljude koji nam prijete ratom, dok Moldavci vrijedno rade, brinu za svoje obitelji s ponosom. Cijelo vrijeme, mi kao vlast djelovali smo oprezno, predvidivo i s poštovanjem kako bismo očuvali mir i sigurnost u našoj zemlji. Pravi domoljubi u institucijama i sigurnosnim službama zemlje izvršavali su svoju dužnost, poštivali zakletvu narodu i u svemu imali važnu ulogu. Važnu ulogu imali su i naši inozemni prijatelji koji su nam pokazali da su nas spremni štititi od bilo kakve prijetnje. Vrijeme je pokazalo da smo izabrali pravi put, a da su oni koji su sanjali destabilizirati Moldovu – propali. Naši ljudi su pametni i nisu pali u zamku lukavaca. Istodobno, ilegalni novac koji financira pokušaje destabilizacije nastavlja stizati. U Moldovi postoje ljudi bez mozga koji kliču zločinima u Bahmutu, Buči, Mariupolju, Hersonu i govore da su „njihovi“ blizu. Ljudi koji su prodali našu zemlju, spremni su na cijenu uništenja naših gradova i sela samo kako bi se vratili na vlast. Spremni su gledati domove njihovih djedova kako bivaju uništeni, samo kako bi namaknuli još milijardi. Grupa lopova s prljavim novcem pokušava blokirati naš put prema Europi, prema miru i prosperitetu. Isti oni koji su Moldovu držali zarobljenu u siromaštvu i korupciji sada truju duše ljudi. (…) Mnogi žive krivo vjerujući da Moldovci na to gledaju s indiferentnošću, mnogi govore da građani Moldove ne poduzimaju nikakvu akciju. Mnogi i dalje dovode u pitanje žele li naši građani Europsku uniju. Predlažem da im odgovorimo. Pozivam vas da demonstrirate, kao nacija, jasnu odluku da postanemo dio europske obitelji. Pozivam vas da pokažete da su jedini gospodar ove zemlje – građani Republike Moldove. Pozivam vas da onima koji imaju sumnje o našoj budućnosti pokažete da se naša budućnost rješava u našoj državi. Došlo je vrijeme da pokažemo da smo mi odlučan narod, koji brani demokraciju, glavu drži visoko i vjerujem da je došlo vrijeme da oni koji nas gledaju i s istoka i sa zapada vide da smo ujedinjeni i hrabri u odlučnom trenutku za našu sudbinu.“
Kritično je, kažu Moldavci s ograničenim ljudskim i ekonomskim resursima, Europa mora shvatiti što je na kocki i paralelnim tračnicama stabilizirati susjedstvo. Trka je krenula u dobrom smjeru, no uvjeti za njen završetak moraju se ozbiljno održavati da bismo stigli na cilj.
„Bitno da se Macron ne pojavi u Tiraspolju“, našalio se cinično u razgovoru u Kišinjevu jedan strani diplomat.
*članak je objavljen uz pomoć programa Europe Futures Fellows, Instituta za društvena istraživanja u Beču
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!