Ako su, kao što je napisao Senad Avdić, sve pobjede fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine za vakta Safeta Sušića bile plod slučajnosti, a porazi posljedica izostanka bilo kakvog sistema, onda su svi uspjesi iste selekcije u mandatu Meše Baždarevića rezultat sistema u nastanku.

Selektor nacionalne nogometne selekcije ne krije kako je njegov tim ne samo dvije posljednje, važne utakmice, protiv Velsa i Kipra, odigrao loše. Dobro, nije to rekao baš tako, da mu se igrači ne uvrijede, ali je opet bio dovoljno jasan. Pa puta tri.

“Bilo je puno nervoze, a protivnik je nastojao da provocira, što je njihovo oružje. Željeli smo učiniti publiku zadovoljnom, ali smo upali u njihove zamke, bili smo naivni. Morali smo biti pametniji i disciplinovaniji…“ , izjavio je Baždarević nakon pobjede nad Andorom.

„Mislim da smo zaslužili pobjedu, možda je mogla biti bolja igra, ali mislim da smo dali puno energije, želje i borbenosti“, kazao je po završetku susreta sa Velsom.

“Pobijedio je tim koji je želio više i borio se. Odlučila je borba i želja bez velikog fudbala“, rečenice su izgovorene poslije izborenog baraža.

Euforija i statistika na različite načine vode ka istom, ka istovremeno odbijanju da se sa problemu priđe dubinski – ma i da mu se uopće priđe – i ka odbijanju da se prizna kako neuspjeh nije plod nesretnih okolnosti, već jedini mogući rasplet.
Tako je, recimo, današnji hrvatski izbornik, a bivši trener zagrebačkog „Dinama“, nakon jedne davne utakmice njegova kluba u evropskim nadmetanjima kazao kako je „Dinamo“ bio ravnopravan u broju tačnih dodavanja, posjedu lopte, kornerima, udarcima u okvir gola, a jedino nije u realizaciji. Inače, klub iz prijestolnice susjedne države taj je meč izgubio sa četiri na prema nula! U preostalim euro mečevima, također, nije osvojio boda.

Što se euforije tiče, boljeg primjera od onog sa bosanskohercegovačkim filmom nema. Nakon Tanovićevog Oscara, a pogotovo poslije Žbanićkinog Zlatnog medvjeda, povjerovali smo, sjećate se valjda, kako Bosanac kada hoće pogledati dobar film, taj film snimi! U euforiji na granici histerije malo se govorilo o tome da, eto, možda imamo film, ali sigurno nemamo kinematografiju – postavljen i uređen sistem financiranja, resurse, zanatlije, škole iz kojih ne izlaze kopije profesora ili autori činovničkog doživljaja umjetnosti, zadovoljni redovnom, makar i malom platom i stalnim radnim mjestom na kojem se radi malo, a može i loše. E, kako tada, tako i dan danas, Bosna i Hercegovina nema kinematografiju, ali više skoro da i nema film, pa se ove godine naš kandidat za Oscara birao između filma Ines Tanović i ničega.

Da, dakle, nije ozbiljan kao što očito jeste, Meša Baždarević je mogao podleći navijačkom zanosu ili na kritike odgovoriti pričom o posjedu lopte, realizaciji skoro svih napada neprekinutih na trideset metara od protivničkog gola, brojem asistencija Senada Lulića… No, on je, eno gore u tekstu, lijepo, svojim riječima, rekao da je fudbalska reprezentacija, eventualno, na kraju početka, kako bi to kazao Churchill, ako i tu.

Nije naš problem u sportu, kulturi, pa i politici ponekad, u manjku talentiranih, voljnih i vrijednih, već upravo u nesistematičnosti, nespremnosti da se problemi čak do kraja i detektiraju, a kamoli rješavaju, dok nam dugoročni planovi i programi traju kao školsko polugodište, minus neradni dani i praznici.

Selektora nogometne reprzentacije, što valja napomenuti, nije dočekao tim kojem treba popraviti igru i malo ga igrački osvježiti, već ekipa kojoj igru treba napraviti, a spisak reprezentativaca nanovo sastaviti. I sve to poslije predbrazilske histerije i posmundijalskog potopa. Prvo je, inače, uzrok drugoga: plasman iz možda najlakše kvalifikacijske skupine doživljen je svakako, samo ne kako treba i uz kolektivnu, kako bi u Srbiji rekli, nabeđenost da ekipa koja Slovačku u gostima pobijedi željom, ne igrom, a od Grčke u Atini ne izgubi čudom, može na Svjetskom prvenstvu barem u drugi krug.

A onda su Nigerijci Safeta Sušića, kako je sam priznao, iznenadili brzinom – po kojoj su, inače, afričke selekcije nepoznate samo onima koji ne znaju šta je ofsajd – a Argentinci valjda time što Messi nije ostao na klupi.
U kakvom su, zapravo, neredu bili i stručni tim i, posljedično, ekipa, na kraju je pokazalo prvo kolo kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Francuskoj, ono u kojem smo kod kuće izgubili od Kipra – čiju, malo ranije odigranu, prijateljsku utakmicu protiv Hrvatske niko, ali niko, nije pogledao niti uživo niti u snimku!

Najveća vrlina Meše Baždarevića, za sada jeste što niti misli, niti govori kako je dobar dio posla zbog kojeg je doveden – obavio. Zato, odnosno i zato njegov rad ne treba vrijednovati kroz izboreni baraž ili ono što će se u njemu dogoditi. On, kao malo ko, zna koliko koštaju nepromišljene reakcije i, makar samo jedno, nepoštivanje normi. Zbog tog jednog incidenta, glupog kao noć, nije zaigrao za reprezentaciju SFRJ na posljednjem Mundijalu na kojem je ta država imala predstavnika, onom 1990.

Sa druge strane, svjedočio je koliko vremena, truda, rada i strpljenja treba da se, recimo, nastupi u polufinalu nekog velikog takmičenja. Baždarević je, naime, debitirao za „Želju“ iste godine kada je tim počeo voditi Ivica Osim: bila je 1978., a mitski meč sa „Videotonom“ odigran je 1985.godine!

Reprezentacija Bosne i Hercegovine, naravno, nije bez izgleda u utakmicama koje slijede, ali oni nisu veliki. Riječima selektora, svjesnog kako Vels ima dva ozbiljna igrača, a Kipar oko niti jednog: „Ova ekipa je porasla i može pobijediti i jače timove”. Nije, međutim, najvažnije – važno svakako jeste – gdje će on, Džeko, Đurić, Begović…biti naredne godine, već gdje će biti reprezentacija za tri, kada se igra Svjetsko prvenstvo u Rusiji ili za pet godina.

Nakon poraza od Hrvatske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Francuskoj započeo je, recimo tako, projekat njemačkog povratka, ne u vrh, već na vrh svjetskog fudbala. Mundijal se igrao 1998., a Njemačka je postala prvak 2014. Također, sada i službeno prvoplasirana reprezentacija na listi FIFE, Belgija, bila je prije osam godina sedamdeset i druga!
Mi, nikada, da se ne lažemo, nećemo osvajati velika takmičenja, a dabogda da ikada uđemo i među 10 najboljih Međunarodne fudbalske federacije. Nekada ćemo, možda, biti samo ozbiljna selekcija koja ne moli igrače da joj se vrate iz penzije, ne gubi jer o protivniku zna kako se zove, niti pobjeđuje samo kada sve što ide prema golu – u njega uđe, tim čiji navijači ne razmišljaju o kolektivnom suicidu zbog povrede najboljeg strijelca…

E, za sve navedeno, opet recimo, trebaju godine rada i strpljenje. Ne samo nama, već bilo kome, od onog „Želje“ u kojem je Meša bio najbolji igrač, do današnje Belgije ili prošlogodišnje Njemačke. Neka pravila, jednostavno, vrijede svugdje i bez izuzetka. Ma koliko mi voljeli misliti kako smo posebni u još nečemu osim u količini javašluka po glavi stanovnika i metru kvadratnom.