Posljednja večera

U Hrvatskoj je, kažu, pandemija gotova.

Maske su skinute, klubovi rade do jutra, ne morate u samoizolaciju ako ste kontakt zaraženog. Kao da ničega skoro nije ni bilo. Osim onih koji su umrli, njihovih obitelji samih u tuzi, svih onih ranjenih tijela i duša. Idemo dalje, kažu nam. U novi ciklus.

Na Veliki četvrtak Isus je oprao noge apostolima poručivši da bi i oni, ako on već pere njima, morali jedni drugima prati noge. Jesmo li iz tog mučnog razdoblja za nama izašli skromniji, solidarniji? Možemo li se sagnuti i oprati jedni drugima noge, biti i ostati ponizni? Jesmo li shvatili da možda neke stvari dođu i prođu, ali dođu opet neke nove, možda gore, teže, bolnije? Znamo li kako proći kroz užas?

Dok su se mjere ukidale, preko granice su dolazili novi ljudi. Pričale su se i povezivale nove sudbine. Kao i 90-ih kod nas i oko nas, kao i 2015., tako i sada. Dijeljenje kruha, kolača, suza i zagrljaja s onima koji su braća i sestre u čovječanstvu. Globalnom jednom.

Uskrs je, pa su šunke na sniženju, kao i velika pakiranja francuske salate. Koja je u stvari ruska, odnosno Olivierova, nazvana po belgijskom kuharu Lucienu Olivieru, koji ju je u 19. stoljeću izmislio radeći u poznatom restoranu Hermitage u Moskvi. Hrana je odavno globalizirana, kao i naši međusobni odnosi. Na večeri s apostolima Isus je najavio da će biti izdan. Zavist i korupcija i dvije tisuće godina kasnije metode su Juda sa svih strana svijeta, no malo koji suvremeni požali, pokaje se ili pronađe obližnje drvo. Škude su škude, sjaje u mraku, srebrne ili zlatne, a za njih je ovih dana sve skuplje kupiti hranu, pa i onu skromnu koju su blagovali apostoli te večeri. Po različitim predanjima, posljednja se večera sastojala od beskvasnog kruha i vina, graha, maslina, gorkih trava i ribljeg umaka.

811 milijuna ljudi u svijetu svakoga dana legne u krevet gladno, objavio je Svjetski program za hranu. Od početka pandemije do danas broj suočenih s nestašicom hrane udvostručio se. Seizmičku krizu hrane, kaže WFP, izaziva nekoliko faktora. Ratni sukobi i dalje su najveći, s obzirom na to da 60 posto onih najgladnijih živi u njima zahvaćenim područjima. Drugi razlog su klimatski šokovi, koji uništavaju usjeve, ljudima iz ruku izbijaju izvore prihoda, te ih tjeraju u izbjeglištvo. Ekonomske posljedice pandemije, krizu hrane dovele su na nove neslućene razine. Kao posljednji razlog navodi se i poskupljenje troškova opskrbe onih kojima je najpotrebnija. WFP tako danas plaća hranu koju dostavlja ugroženima čak 30 posto više nego 2019.

Vratimo se dvanaest godina unazad. Početak je srpnja 2010., šetam kraj Crvenog trga u Moskvi, vrućine tjeraju u nesvijest. Moskovljani se kupaju u fontanama. Omara i vrelina nikada viđena. Cijela središnja Rusija gori. Požari uništavaju usjeve tada trećeg svjetskog proizvođača pšenice. Putin ograničava izvoz, ne bi li kupio domaći mir i obuzdao cijene kod kuće. Plan rezultira panikom na tržištima hrane, u najvećim uvoznicima ruske pšenice cijene kruha vrtoglavu rastu, te upravo u tome mnogi vide okidač za Arapsko proljeće. O tom važnom trenutku recentne povijesti, dobu u kojem se svijet tek počeo osovljavati na noge nakon financijske krize, pisala sam u svojoj knjizi Nejednaki. Čovjek mora jesti, a glad je kroz povijest bila i oružje i napad, i povod i zločin, i posljedica i uzrok.

U srcu ukrajinskog bića utkan je gladomor, Staljinovo izgladnjivanje stanovnika žitnice, potpuna suboordinacija i uništenje identiteta i bića žuto plavog horizonta na zapadu.

Prije koji dan Bruxelles je optužio Moskvu za pogoršavanje globalne krize hrane jer cilja zalihe pšenice i sprječava izvoz iz Ukrajine. “Bombardiraju ukrajinske luke i gradove i izazivaju glad u svijetu”, rekao je Josep Borrel.

Ovisnost svih o svima, poluge globalne ekonomije, pandemija je pokazala jedno lice, ukrajinski rat još jedno, kao svojedobno Sirija, Libija, Irak, Afganistan, kao svako buduće povećanje temperature za stupanj ili dva, uragan, suša… Koliko ljudi, koliko hrane, koliko oružja. Je li nam svaka večera posljednja, jesmo li toga svjesni? Kada nam se to peru noge, a nikada ih ne operemo. Kada Jude sjede kraj nas u tišini sa zveketom u džepu, kada gorke trave ublaže okus graha, a gutljaj vina donese nam trenutni zaborav.

Svjetska banka, MMF, UN-ov program za hranu (WFP) i Svjetska trgovinska organizacija izdale su zajedničko priopćenje u kojem stoji da je svijet uzdrman višestrukim krizama. Rat u Ukrajini dodatni je otežavajući element u posljedicama pandemije koja traje već treću godinu. Ubrzano povećanje cijena hrane i nestašice povećavaju pritisak na globalna kućanstva i guraju nove milijune u siromaštvo. Prijetnja je i ovaj put, najviše nad glavama onih, upozoravaju te globalne organizacije, koji hranu najviše dobivaju iz uvoza. Rast cijena hrane povećava se rastom cijene plina, ključne sastavnice gnojiva. Rast cijena gnojiva pak sa znatnim rezovima u globalnoj opskrbi, imaju velik utjecaj na proizvodnju hrane u većini država, uključujući glavne uvoznike i izvoznike koji ovise o velikim količinama uvezenog gnojiva. Međunarodnu se zajednicu u priopćenju tako poziva da hitno pomogne najugroženijim zemljama.

Jedni o materijalnom, drugi o duhovnom smirivanju krize. Dok se iz Vatikana promaljaju signali o mogućem susretu pape Franje i patrijarha Kirila u Jeruzalemu, slika političkog Isusa ono je što na Uskrs moramo gledati kao globalno stanovništvo, skup političkih bića. Dok netko blagoslivlja puške, netko šunku i jaja, prema nama i opet jašu ljudi izvan zakona, na magarcima, koji će uvijek svojom ljudskom žrtvom izazivati postojeći globalni poredak i tjerati nas jedne prema drugima. Da vidimo, da čujemo, da se sagnemo.

Iako smo skinuli maske i smijemo se otvoreno susjedu u lice, na koljena još nismo pali i tuđa stopala uzeli u ruke. Radije stišćemo kesu u džepu. Pojedu li se gladni međusobno?

Nestat ćemo brzo
Kao suze na suncu
Zadnji pogled na Jeršaleim…