„Sanjam o Buči i sreći ljetnjeg života“, pisala je Nadja Bulgakova u svom dnevniku po povratku u Kijev. Mir i zelenilo ladanja značili su luksuz. Slobodu koju je davala priroda i bijeg od velikog grada. Bulgakovljevi su bili jedni od prvih koji su 1900. izgradili daču u Buči. Mjestašce se počelo razvijati izgradnjom pruge Kijev-Koval koju godinu ranije. Uz željezničku stanicu nastalo je popularno mjesto za odmor Kijevljana. Obitelj kasnije poznatog pisca Mihaila Bulgakova ondje je živjela šest mjeseci godišnje, od svibnja do listopada. Svirao se klavir, kuća je bila puna gostiju, okružena cvijećem i voćkama.

Kada su se medijima pronijele prve vijesti o leševima koji leže na cesti u Buči, misao me vratila na crno-bijelu fotografiju koju sam vidjela u muzeju Mihaila Bulgakova u Kijevu. Fotografiju obitelji Bulgakov među cvijećem u mjestu njihovog mira i sreće. Mjestu o kojem se govorilo u vijestima, u kojem više nije bilo cvjetnog mirisa.

U Majstoru i Margariti Woland se među ostalim pita: „Što bi vaše dobro učinilo kada zla ne bi bilo?“

Bulgakov je bio jedan od onih oko čijeg su se literarnog identiteta sudarali koncepti ukrajinskog i ruskog, ukrajinsko-ruskog, čisto ruskog, onoga što je Ukrajina i što je ruski odnos prema njoj, kao i ukrajinski prema Rusiji. Rođen i odrastao u Kijevu, etnički Rus, pisac koji nije mogao objavljivati mnoge knjige, a kojeg je navodno Staljin volio, iako mu je opus bio kritika svega što je predstavljao. No, to nije naša tema, kao ni potraga za identitetima i kulturni rat među riječima Mihaila Bulgakova. O globalnim odnosima i književnosti govorili smo u našem Global Fokus podcastu.

Ovo je jedna mala priča o tko zna koji put uprizorenoj Wolandovoj šetnji kroz ovaj svijet. Još jednom u povijesti postavljeno pitanje o tome bi li bez priznanja zla dobro bilo nemoguće? Bi li bez vraga bilo Boga? O tome tko sudi, tko presuđuje. I kako odrediti sebe, kao moralno biće, prema užasu zločina i pijetetu prema žrtvi.

Kroz četvrt stoljeća rada u novinarstvu, u kriznim žarištima, razvijate mehanizme otpornosti. Radite s profesionalcima koji se bave pripremama za rad u ratnim uvjetima, pričate s psiholozima i psihijatrima. Nosite se s traumom. Onoga što vidite iz prve ruke, traumom ljudi na prvim crtama, žrtvama, sudbinama, mrtvim, ranjenim, silovanim, mučenim, izbjeglim, raseljenim. Nosite se sa suzama djece i majki. I idete dalje. S jednog takvog mjesta na drugo. Neki izdrže, neki ne. Brojni su tekstovi i knjige pisani o traumama ratnih reportera, fotografa, o (ne)mogućnosti adaptacije, o bolestima i odustajanju koja mogu slijediti nakon godina bavljenja takvim poslom. Jer posao je slikati patnju, pisati o njoj. U cilju istine.

Zohra Bensemra alžirska je fotografkinja koja radi za Reuters. Prve slike koje sam vidjela iz Buče bile su njene. Boje Ukrajine, koje sam i sama vidjela koju godinu ranije u Donbasu, opet su iste u užasu. Smeđa, golublje siva plavičastog odsjaja, nijanse blata, spaljenog nečega, sumornog svoda, tmastih oblaka i izmaglice koja uvijek glasno priča. O onoj tišini koja razara, kada dođete na mjesto zločina. Gdje god ono bilo. Ima isti miris, isti izgled. Miris i izgled zla.

Zohra Bensemra, kako sama kaže, prvi je put vidjela mrtva tijela 1995. kada je nedaleko redakcije u kojoj je radila u Alžiru eksplodirala autobomba. Prva je došla na mjesto napada i vidjela potpuno spaljeno tijelo. Bensemra priča kako je plakala dok je fotografirala mjesto događaja, plakala dok je razvijala fotografije i odabirala one koje mogu ići u novine. Jutro poslije probudila se, kaže, kao druga osoba. Osoba koja je nakon tog iskustva bila spremna na sve i svemu je mogla pogledati u lice. Bilježiti priče o onima koji se bore za svoju humanost, ljudska prava, protiv onih koji im žele dominirati, to je, kaže, do danas vodi u njezinom poslu. Dostojanstvo žrtve i prikaz užasa. U cilju istine.

Tanka je linija na kojoj su mnogi posrnuli. Jedni u nedostatku empatije, ključne namirnice za iskonsko humanističko novinarstvo koje u globalnim košmarima jedino ostaje za vječnost. Drugi su proklizavali na tankom ledu propagande, vlastite ambicije, indiferentnosti prema žrtvi, neznanja, gluposti ili neukosti urednika. Padalo se na nerazumijevanju same suštine konflikta, na dehumanizaciji žrtve, na nedostatku te iste empatije. Rat je uvijek smrt i užas. Objektivnost je, rekla je jednom Amanpour, traganje za istinom, a ne lažno izjednačavanje strana, bilo moralnih ili činjeničnih.

Prije neki dan u jednoj grupi na Facebooku, razvila se žustra rasprava oko toga treba li prikazivati leševe u medijima. Zbunilo me pitanje, ali i dominantni narativ koji je prevladavao u toj površnoj raspravi na društvenim mrežama o nečemu što je suštinsko pitanje dokumentiranja ratova. Predmet je to dubokih analiza, etičkih kodeksa, u kojem se i u prikazivanju događaja i/ili istine za kojom se traga, mora poštovati dostojanstvo žrtve. Kada je neka fotografija paradigmatska za sukob, kada je neka fotografija ona koja napiše povijest. Kada se i kako prikazuju leševi.

U toj površnoj raspravi na Fejsu, nisu se puno postavljala pitanja o rakursu, poruci, kontekstu fotografije, široj slici konflikta, o uredničkim odlukama. Unisono se zagovralo samo prikazivanje leševa. Jer ako se ne prikažu leševi, onda se zločin nije dogodio. Kako, dakle, prikazati leševe? Koja je to slika „ta“? Koliko leševa i kako? U krupnom planu? Prerezani grkljan, rascijepljena glava, implodirana utroba? Okamenjeni pogled podbuhlog leša zavaljanog u blato, hvatanje „duše“ same smrti koja je već napustila tijelo? Dehumanizirane i ponižene ljušture čovjeka nad kojim je izvršen zločin. Kako se snima leš? Kako se prilazi posljedicama masakra? Kako se odabiru fotografije koje se objavljuju? Kako kontrolirati manipulacije smrću, žrtvom i zločinom u doba naplavine društvenih mreža? Nije bilo puno finesa u odgovorima anonimnih komentatora u toj raspravi na Facebooku.

Svaki događaj, svaki zločin kao da je počeo imati neka svoja pravila. Snimka vožnje u autu terorista iz Christchrucha brisana je i micana s društvenih mreža, mediji je nisu objavljivali, jer se znalo kakav je užas slijedio nakon te vožnje i koja je bila namjera zločinca. Grand finale reality terorizma, posmicani nedužni ljudi iznenađeni tijekom intimnog, kontemplativnog postupka molitve, bili su pošteđeni stavljanja na postere na Instagramu. Javnost nije trebala vidjeti njihove leševe da bi znala da su ubijeni. Novozelandska premijerka Ardern molila je i tehnološke divove i vlasnike medija da poštuju dignitet žrtava. Svaka je žrtva imala ime i prezime. I članovi obitelji svih žrtava na suđenju su dobili priliku direktno govoriti o svojoj boli u lice ubojici. Čije ime se ne spominje, čiji zločin su dokumentirale policijske kamere na licu mjesta, zločinac koji će u zatvoru biti do smrti. Europska unija zbog propagandnog djelovanja preko noći je ukinula Sputnik i Russia Today na teritoriju EU-a, dok u pojedinim državama članicama na kioscima svakoga tjedna u prvom redu blješte naslovi, fotografije i tekstovi dostojni najcrnjeg doba europske povijesti u kojem su poticani pisanim i verbalno konstruiranim, na koncu vršeni nezapamćeni zločini.

Zohra Bensemra slikala je ono što je vidjela oko sebe. Vidjela je užas. Koji je fotografirala jer joj je to posao. Da prikaže što se događa u ratu. Na mjesto masakra dovedena je s ostalim novinarima koji prate rat u Ukrajini. Hoće li je i kako ono što je vidjela na ulicama Buče proganjati, nakon svega što je već doživjela u životu, na ratištima, u krizama, među onima koji pate, ne znam. To su teške, vrlo intimne stvari.

Zohra Bensemra fotografirala je i šaku. Žensku. S uređenim i crveno nalakiranim noktima. Imaginarij ljudskih bića, učili su nas upravo ratovi, jest nešto što je svemoguće u strahoti. Čovjek je sposoban za poimanje najstrašnijeg i proživljavanje najgoreg. Je li to taj Woland, Lucifer koji je u nama i hoda uz nas, uvijek i zauvijek? Teško je doba. Vrijeme je dubokog pronicanja u nas same kako ne bismo skroz propali. Ako je to još uopće moguće. Imaginarij rata i zločina nalazi se u šaci i dalje bezimene žrtve iz Buče. Vraća nas na polazište. Nultu točku u kojoj se događa zločin. Usred svakodnevnih radnji. S kavom na štednjaku, vrećicom u ruci, djecom u šetnji, nakon sređivanja noktiju. Prekinuti život. Crveni nokti, otvaraju i opet u nama duboko usađen i prepoznatljiv imaginarij užasa. Crveni kaputić, crveni džemper, crvene cipelice, crveni balon, crvene trake, crvene stolice…

Crvena. Pa opet, smeđa, siva, zagasito golublje plava. Boje koje šute, boje koje u stvarnosti uvijek imaju težak i opor miris. Mali crveni detalj kraja uobičajene svakodnevice, banalnosti zla, uvijek i zauvijek, slika kojom će se razmjer zločina pamtiti i razumjeti. Kao i neka druga priča, koja ne mora biti leš.

Na mjestu nekadašnje dače obitelji Bulgakov u Buči, sada je park. U Buči se jedan drugi park zove Černobilski i u njemu je skulptura nazvana „Atom mira“. U drugom parku skulptura je tenka, spomenik Afgancima, sovjetskim borcima u Afganistanu. Pri ulasku u Buču Rusi su granatirali spomenik misleći da je pravi tenk.

Ratovi, žrtve, nesreće, komemoriraju se i spomenicima. Da se ne zaboravi, kažu. A zaboravi se. Pa se ponovi. I tako stalno. U ovom ratu, kao argument napada većeg na manjeg, često se zazivao vrag. Kada čovjek misli da je bog, koji se bori protiv vraga, stvarnost nestaje, nastaje sjeme zločina. Woland kazuje da je činjenica najtvrdoglavija stvar na svijetu. Treba li nam imaginarni vrag govoriti o istini? Što bi naše dobro na koncu učinilo kada zla ne bi bilo? Je li ikada bilo sreće ljetnog života u dači u Buči?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.