Neku večer na zakašnjelom predstavljanju moje knjige Nesigurni u Splitu, jedna gospođa u publici uzela je mikrofon i rekla, da se, nakon sat vremena promocije njoj čini da ja na svijet baš crno gledam.
Bio je to dan nakon početka Opće skupštine UN-a, 78. po redu. Za govornicu je prvi stao glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres pa govorio o svijetu u previranju, eri epske transformacije, svijetu koji je suočen s izazovima koji su jedinstveni u ljudskoj povijesti, izazovima koji traže zajednička, globalna rješenja. Ipak, tvrdi Guterres, geopolitičke razlike se produbljuju, planet se zagrijava, ratovi bukte bez znaka da im je moguć kraj. Nuklearna razdioba karata i nove vrste naoružanja bacaju tamnu sjenu na taj i takav svijet. Zavapio je Guterres da idemo prema nezamislivom i da cijeli svijet postaje buretom baruta.
Crn je Guterres, crn već godinama s efektnim katastrofičnim parolama koji krase svaki njegov govor dok svijet ide k vragu na nekoliko frontova. Jedna članica Vijeća sigurnosti UN-a rastura međunarodni poredak, a sa zahuktalom ratnom mašinom, proizvodnjom oružja, alijansom koja se u Putinovom scenariju proteže od Moskve preko Teherana, do Pekinga i Pjongjanga, Ouagadougua i baze al-Kadim u Libiji, rat koji gledamo rascjepkan između bombi na Kramatorsk i onih na jug Libanona i Gazu, u medijskim stupcima i nastupima političara i dalje se ne naziva pravim imenom.
No, vratimo se na moje crno viđenje svijeta. Na promociji sam govorila o onome o čemu pišem u knjizi, nužno potrebnoj solidarnosti i društvenim, primarno komunalnim, a potom i novim globalnim sponama, odnosima i sporazumima nužnim da se uspostavi komunikacija u svijetu u kojem nasilje i nesigurnost akceleriraju. Govorila sam o tome kako su razni self-help gurui koji niču kao gljive poslije kiše i koji nude svoje usluge smiraja duše svima nama u to nesigurno vrijeme, u stvari dio globalnog pomućenja uma u vremenu preslagivanja u kojem su u globalnom smislu politika sile i isključivosti te ekonomija nejednakosti zaogrnuti velom narcizma i egoizma koji uz korupciju potkopava povjerenje kao kamen temeljac društvenog ugovora u liberalnim demokracijama. Nije valjda da je kritičko promišljanje svijeta kojim se godinama bavim upravo ne bih li razgrnula maglu sada postalo nekim nepotrebnim crnilom, i to baš u svijetu u kojem se gine i osiromašuje tako ubrzano da svakome tko uključenog uma i razuma pročita vijesti, stane srce. Je li bijeg od stvarnosti u doba krize privilegija za one koji to mogu, a ujedno i aktivno sudjelovanje u srljanju u propast? Može li nas gledanje u sunce spasiti od smrti ili samo i jedino oslijepiti?
Nazovimo tu crninu, barem hipotetski, trećim svjetskim ratom. Hipotetski samo da ne zaplašimo one koji su još u mogućnosti nositi ružičaste naočale, ne vidjeti pa stoga i biti onemogućeni djelovati.
Koji je to trenutak u kojem baš znate da je počeo taj svjetski rat? Onaj kada su već svi u skloništu, bez informacije tko je sve upotrijebio i kakvo nuklearno naoružanje? Onaj u kojem svi ti „regionalni“ sukobi kako ih nazivaju, a u svojoj suštini u njima sudjeluje više velikih svjetskih sila od kojih jedna aktivno, strateški poništava stari svjetski poredak i pokušava propagandom novog vremena globalni um okrenuti u smjeru njegove grandiozne ideje svijeta? Zvuči poznato? Koji je to trenutak da znate da je počeo taj novi svjetski rat? Kada na marginama multilateralne organizacije uspostavljene nakon zadnjeg velikog svjetskog sukoba u kojoj je s lica zemlje nestalo negdje između 40 i 60 milijuna ljudi, nagradu za globalnu građanku svijeta dobiva premijerka treće ekonomije eurozone koja baštini neslavnu talijansku povijest i koju je trenirao Steve Bannon? Kada joj tu istu nagradu uručuje najbogatiji čovjek svijeta kojem je govor mržnje sloboda govora?
Možemo li novi svjetski rat definirati drugačije od prva dva i ne ulaziti u zamku koju zbog medijske prezentnosti vole neki suvremeni veliki mislioci, od Hararija do Snydera, usporedbe s godinama koje su prethodile početku Drugoga svjetskog rata? Što je onda bio naš pivnički puč? Naša kristalna noć? Što sudetska kriza? Nezahvalno. Jer onda dolazimo u prigodu da se za nove diktatore, autokrate ili za nove masovne zločine, koriste imena i termini iz prošlosti. A to nije fer, ne prema zločincima i načinu na koji se protiv njih, a za neki mir i bolji svijet ratovalo u prošlosti, nego prema svim tim silnim desecima milijuna ubijenih. Taj treći svjetski rat možda će dugo biti ovakav, rascjepkan između Mariupolja i Khartouma, Bejruta i Sinaja, navođen dronovima, ucijenjen migracijskim procesima, potpomognut planetarnom klimatskom mukom. Onaj koji će ucjenjivati nuklearkama i korumpirati, ako ne više naftom i plinom, onda litijem i koltanom. Trebamo li čekati distopijski postnuklearni scenarij opisan u filmovima i romanima, onaj u kojem na brisanoj zemlji ostaje samo nagon preživljavanja ili samo umjetna inteligencija.
Kako ćemo znati da je počeo taj treći svjetski rat? Je li to bila veljača 2022. ili listopad 2023.? Je li sve ono u desetljeću za nama, sve što je prethodilo bombama na Kijev, sjekirama na kibuce na jugu Izraela i projektilima na Gazu i jug Libanona bila uvertira ili je to to? I kao takvo će trajati. Uz preokret suvremenog uma preko modernih sredstava utjecaja i propagande. Pamtim razgovor s nekadašnjim direktorom u Europskom centru za sprječavanje hibridnih prijetnji, danas savjetnikom finskog predsjednika, koji mi je rekao kako fronte više nisu i ne moraju biti geografske, teritorijalne,već su one ključne u našim glavama. Šaptom su već u tom ratu pale stotine tisuća u svijetu. Možda bombe na geolokacijama poznatim iz rubrike vijesti u jednom trenutku više neće biti ni potrebne. Rat će već biti dobiven.
Večer prije no što je gospođa u publici propitivala moje promatranje svijeta, javio se Vladimir Putin rekavši kako će svaki napad ne-nuklearne sile koju podupire nuklearna sila, smatrati zajedničkim napadom te će to biti shvaćeno kao zeleno svjetlo za ruski nuklearni odgovor. Putin nuklearnu kartu ne prestaje potezati od početka rata, rata u kojem su mu sada ključni saveznici upravo u Teheranu. Dalek je put od Donbasa do doline Beka, ali nikako se u ovom mom precrnom poimanju svijeta kao onoga u trećem svjetskom ratu, ne smije promatrati odvojeno.
Jednom davno u nekoj ruskoj provinciji, koju opisujem u svojoj knjizi Nejednaki, upoznala sam Christophera Cokera, jednog od najvećih svjetskih umova koji su se bavili pitanjima rata i ratovanja, šefa katedre za međunarodne odnose na London School of Economics. Coker je umro prije točno godinu dana. U knjizi Rat u doba rizika (War in an Age of Risk), Coker argumentira kako se naše viđenje rata, koje se mijenjalo tijekom godina, danas manje gleda kroz prizmu uspostavljanja mira, već se pretvorilo u nekakvu vježbu upravljanja rizikom. Coker podrobno objašnjava razliku između domovinske, ljudske i nacionalne sigurnosti u modernom svijetu i argumentira kako je obrana pojedinca sada puno izazovnija od obrane države. U toliko kompleksnom svijetu i rat i ratovanje se moraju promatrati kroz tu i takvu prizmu. Što dakle učiniti dok se s govornice Opće skupštine UN-a nariče o nerješivosti globalnih kriza, o putevima u propast i svijetu kao jednom općem Balkanu. Što učiniti dok se s iste govornice odlučno tvrdi, kao što je to činio Donald Trump prije šest godina, da svijet kakav reprezentira taj UN više uopće ne postoji.
Draga moja gospođo iz publike, da vam budem iskrena, ne znam.
Ali uputit ću vas na jednu fotografiju. Uvijek u povijesti postoje one koje će jednom nešto posebno značiti kao svjedočanstvo užasa. Fotografiju je snimio Reutersov fotograf Aziz Taher, 23. rujna, prvoga dana jeseni, kada je u raketnim napadima na jug Libanona poginulo 500 ljudi.
Na fotografiji se u pozadini vide oblaci dima, a u prvom je planu prekrasna plaža grada Tira, o kojem se u petom razredu osnovne škole uči kao o jednom od prvih gradova na svijetu. Na plaži, ispod raširenog crveno-bijelog suncobrana sjedi žena. Sama na obali Sredozemlja, pred jednim od prvih poznatih gradova u povijesti, pod suncobranom dok se iza nje nadvijaju oblaci dima od bombardiranja. Ako dakle promatramo tu fotografiju, što vidimo? Vidimo li sve tako crno? Je li ta slika nada za nešto bolje ili samo jako bolna i potresna ilustracija kraja? Kao onaj crveni balon ili crveni kaputić koji se iznenada ili slučajno pojavljuje u scenariju katastrofe i od scene u kojoj se on pojavljuje u filmu se smrzneš?
Iduće godine UN će održati 79. Opću skupštinu, a svijet će obilježiti 80 godina od kraja Drugoga svjetskog rata. Koji je to trenutak kada znaš da je počeo treći svjetski rat? Je li sve tako crno?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!