Lideri zemalja članica NATO-a okupljaju se na summitu u jeku ruske agresije na Ukrajinu. Savezničko jedinstvo želi se pokazati dok Putinovi hipersonični projektili nove generacije razaraju međunarodno priznatu državu uz granicu NATO-a i EU-a.
Hodnici 250 tisuća kvadrata prostranog modernog kompleksa središnjice Sjevernoatlantskog saveza u briselskom Harenu, uz sve velike brige i izazove koji stoje pred čelnicima, bit će i mjesto na kojem će se zasigurno pričati o važnoj temi koja Savez čeka ove teške godine. Izbor je to čelne osobe čije bi ime trebalo biti, kažu, utvrđeno i dogovoreno već do NATO-va summita u Madridu koncem lipnja.
Norvežanin, socijaldemokrat Jens Stoltenberg, kojeg je na mjestu premijera snašao nezapamćen teroristički napad desničarskog ekstremista Breivika, NATO je vodio kroz zanimljiva vremena. Od dolaska na čelo Saveza tijekom ukrajinske krize 2014., aneksije Krima i okupacije Donbasa, preko izbjegličke krize 2015., suočavanja s ISIS-om u Siriji i Iraku, jačanja kapaciteta na južnom i istočnom Sredozemlju, odnosa s Iranom, problema unutar saveza, odnosa s europskim sigurnosnim ambicijama, Trumpovog mandata i propitivanja važnosti i učinkovitosti NATO-a, izdvajanja proračunskog novca za obranu na koje su se države članice obvezale, do povlačenja iz Afganistana, detektiranja Kine kao strateškog rivala, te razumijevanja suvremenog sigurnosnog izazova u hibridnoj i kibernetičkoj sferi. U njegovim mandatima Savez se proširio na Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju. Odnos s asertivnom Moskvom bio je stalna tema, kao i odnosi pojedinih članova NATO-a s Rusijom. Sve te teme, sada hiperpotencirane ratom i prijetnjom nuklearnim naoružanjem, ostaju na stolu Stoltenbergovom nasljedniku. Ili nasljednici.
Hrvatski mediji prošli su tjedan prenijeli intervju bivše hrvatske predsjednice švedskom dnevnom listu Dagens Nyheter. Naslovi koji su iskakali po domaćim portalima, uglavnom su se bavili njezinim odnosom s Putinom koji je opisivala u razgovoru. No, ključna točka koju je u naslov izvukao švedski list, predstavljanje je Kolinde Grabar Kitarović kao osobe koja može postati nova glavna tajnica NATO-a. Jučer su, pak, svi hrvatski portali prenijeli tekst francuskog lista Les Echos, koji Grabar Kitarović stavlja u špic ženske šestorke pretendentica na tron NATO-a.
Izvor blizak predsjednici za jedan hrvatski dnevni list komentira, pak, kako je ona jedna od najozbiljnijih kandidatkinja, nabrajajući elemente iz njezine biografije od bivanja na funkciji pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, veleposlaničkog mandata u Sjedinjenim Državama, ministarskog i predsjedničkog mandata, te sadašnje funkcije u Međunarodnom olimpijskom odboru.
S obzirom na povijesni trenutak u kojem se nalazimo, činilo mi se važnim da ovu temu u kolumni Global fokus prinesemo pozornosti hrvatske javnosti s elementima koji se u ovom trenutku mogu uzeti u kalkulaciju.
Kako se bira?
Tema o izboru prve osobe Sjevernoatlantskog saveza na neko je vrijeme utihnula, no od prosinca prošle godine, kada je postalo jasno da se Putinovi potezi prema Ukrajini zaoštravaju, intenzivirala se „tiha diplomacija“, s obzirom na to da se s jednom od najvećih kriza u povijesti Saveza približavao i izbor nove čelne osobe.
Kolinda Grabar Kitarović nesumnjivo je u finišu svoje kampanje. Boravila je redom u neutralnim, ali za odnose s Rusijom u ovom trenutku bitnim – Švedskoj i Finskoj, nakon toga otišla je na međunarodni forum u tursku Antaliju gdje su se prvi put od početka rata susreli ukrajinski i ruski šefovi diplomacije, a Grabar Kitarović je sudjelovala na panelu o globalnom upravljanju. Posjetila je, prema mojim informacijama, još neke važne europske prijestolnice. Neki izvori kažu da odlazi i na Doha forum na kojem se okupljaju brojni utjecajni globalni lideri. Na listi govornika je ondje nema.
U ovom trenutku intenzivnih lobiranja koja traju sa svih strana, i dalje se, dakle, može govoriti samo o dojmu i interpretaciji mogućih scenarija.
Ne postoji formalna procedura za izbor glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza. Selekcija se, kako je kratko objašnjeno i na službenoj web stranici obavlja „neformalnim diplomatskim konzultacijama među zemljama članicama koje ističu kandidate za poziciju“. Ime se ne potvrđuje dok ne dođe do dogovora i jednoglasne odluke država članica.
Kada se radi o izboru za čelna mjesta velikih međunarodnih organizacija, mediji ponekad služe kao oni kojima se „guraju“ imena i teze, u cilju kampanja i stvaranja utjecaja. No, odluka na koncu uvijek leži daleko od javne sfere uz puno kompleksnih kompromisa i dogovora. Sjetimo se nekih recentnih poput posljednjeg izbora za glavnog tajnika UN-a. Svjetski mediji spekulirali su da bi na mjesto najveće multilateralne organizacije trebala po prvi put doći žena, možda također s istoka Europe. Imena je u naslovima i tekstovima bilo pregršt. U finalnom predstavljanju pred Općom skupštinom UN-a, podsjećam, bila je, među ostalim, i bivša hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. No, izabrana nije ni žena niti istočna Europljanka. Dvije godine nakon izbjegličke krize 2015. Antonio Guterres, bivši portugalski premijer koji je tada vodio UNHCR pokazao se kao kandidat oko kojega su se složile karte, te je od Ban Ki-moona preuzeo fotelju na East Riveru.
Iako je za razliku od NATO-a, ideja izbora čelnih ljudi institucija Europske unije u sebi trebala imati zrnca demokratičnosti uz europske izbore, pitanje transparentnosti donošenja odluka dovedena je, pak, u pitanje nakon europskih izbora 2019. kada je propao koncept spitzenkandidata promoviran i utemeljen kao demokratska procedura za dijeljenje pozicija kada se vide rezultati izbora za Europski parlament. Te pretpandemijske godine, odluku o ključnim europskim funkcijama su nakon nekoliko neprospavanih briselskih noći na koncu donijeli predsjednici država i vlada na maratonskom sastanku Europskog vijeća. Iz šešira imena koja su bacana pod noge javnosti i medija, na koncu su izbačeni konzervativka Ursula von Der Leyen i liberal Charles Michel, umjesto spitzenkandidata iz istih političkih grupacija, Manfreda Webera i Margrethe Vestager.
Tko se sve spominje i ne spominje?
Kakvog kandidata bira ili bi trebao birati NATO u ovom trenutku? Bez previše analitike, odluka o tome tko će popuniti poziciju glavnog tajnika NATO-a u trebala bi biti dobro odmjerena, i u liku i djelu nove čelne osobe trasirati sam kurs Sjevernoatlantskog saveza i dati mu sadržaj i leadership za novo doba.
Nisu samo gore navedeni mediji oni koji spekuliraju, spekulira se posvuda, već dugo. Ideja da bi na čelo Saveza trebala doći žena zajednička je svim spekulantima. Koja žena i zašto baš ta? Argumentacije imaju svoje pro et contra. Kada je riječ o bivšoj britanskoj premijerki Theresi May i kao plus i kao minus navodi joj se maratonsko pregovaranje, koje se ogledalo tijekom brexita, bilo s EU-om, bilo unutar vlastite stranke i britanske političke scene. Ujedinjeno Kraljevstvo, nakon SAD-a, ima drugi po veličini vojni proračun. Transatlanticizam je nakon brexita strateška osovina Londona, a pitanja vojne suradnje i sigurnosti istaknuta su kao one sfere utjecaja koje se, među ostalim vide i imenovanjem posebnog izaslanika za Balkan. Može li njenoj eventualnoj kandidaturi odmoći Johnsonova neukusna usporedba brexita s borbom Ukrajinaca protiv ruske agresije? Kako neki pišu, teško, jer odluka o ovoj poziciji ima malo veće uloge od impresija.
Iduća na listi žena čija su imena već dugo u opticaju jest bivša litavska predsjednica Dalia Grybauskaite, koja se, kao i Grabar Kitarović, spominjala i u križaljkama za europske funkcije u ljeto 2019. Poznat je stav baltičkih država prema Rusiji. Kada se razmišlja o mogućim scenarijima za kraj ruske agresije, te pozicije NATO-a prema Moskvi s Vladimirom Putinom u Kremlju, te ukrajinskim krvoprolićem, pitanje je kakav profil će se tražiti za vodeću osobu. Pomiritelj s oštrim zubima, čelično lice s izvanrednom sposobnošću pregovora, koncentrirana i samozatajna izvršiteljica usuglašenih politika, mješavina svega toga ili pak, što bi bilo porazno, netko koga je, nakon lobiranja i poturanja, plimni val izbacio na površinu bez strateške procjene o ishodu. Takvo što bila bi kapitulacija Saveza pred samim sobom.
No, nastavimo s listom. Od baltičkih jakih žena, tu je zvijezda europske politike, bivša estonska predsjednica Kersti Kaljulaid, koja je bila ozbiljna kandidatkinja za čelno mjesto OECD-a.
Kako je jedan inozemni kolega opisao, proces izbora glavnog tajnika podsjeća na vatikanske konklave.
U medijskom bubnju pojavilo se i ime bivše belgijske premijerke, sada inoministrice Sophie Wilmes. Belgija je utemeljiteljica NATO-a, zemlja u kojoj mu je sjedište, no može li Bruxelles uz Charlesa Michela „izdržati“ još jednog vođu iz Belgije? Sjever Europe realno je već dao tri glavna tajnika zaredom Fogha Rasmussena, De Hopa Scheffera i Stoltenberga. Arktik jest jedna od važnih strateških tema vezanih i na Rusiju i na Kinu, no istočno i južno europsko susjedstvo, oba s velikim izazovima, diverzificiraju prioritete, pa tako i spekulacije o izboru.
Ipak, spominje se još jedno ime sa sjevera Europe, a to je aktualna izaslanica glavnog tajnika UN-a za Irak, nekadašnja nizozemska ministrica obrane Jeanine Hennis Plasschaert.
Italija, velika i važna država za stabilnost i sigurnost Europe, sidrišna točka južnog Sredozemlja, spekulira s nekoliko imena. Prvo od njih bivša je europska visoka povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, koja je na dužnosti bila za izbjegličke krize 2015., pokrenula je priču strateškog promišljanja europske vanjske i sigurnosne politike. S druge strane, nije se dokazala tijekom balkanskih kriza, poglavito one u Sjevernoj Makedoniji, a zamjeraju joj da nije znala prepoznati stratešku opasnost Kine. Uz nju, Rim navodno kao asa iz rukava vadi i bivšeg premijera Enrica Lettu, čiji je nedavni oproštajni govor od stranačkog kolege i prijatelja, predsjednika Europskog parlamenta, Davida Sassolija, u sebi imao natruhe nove državničke ambicije trenutnog dekana prestižnog pariškog fakulteta Science Po.
To su manje-više imena koja su krenula u novinske rotacije. Iz nekog skromnog iskustva ovdje bih, samo kocke radi, bacila u eter još dva imena koja bi se zbog aktualne krize mogla naći u opticaju. Prvi je zamjenik aktualnog glavnog tajnika, Rumunj Mircea Geona s kojim sam razgovarala početkom pandemije. A u kaosu kojem svjedočimo, možda se u nekim glavama vrzma i ime Angele Merkel. Ako istočna Njemica i kancelarka s maratonskim stažem iskoči iz grma u foto finišu, bit će to čudo zakulisnih igara, ali i neobična poruka.
Kandidatkinja Kolinda
Vratimo se na Kolindu Grabar Kitarović. Oko njezine kandidature, čini se, nema prijepora Pantovčaka i Banskih dvora. Još prošlog ljeta imenom bivše predsjednice spekuliralo se u nekoliko europskih medija, te nekim međunarodnim forumima na kojima je sudjelovala. Tada je sama Grabar Kitarović izjavila da nije iznenađena, nego počašćena spominjanjem u društvu ostalih kandidatkinja, što je nazvala priznanjem i međunarodnom potvrdom za Hrvatsku. Tada su njezini bivši kolege sa Zrinjevca, aktualni premijer i predsjednik javno rekli – palac gore.
Zoran Milanović, koji se tijekom karijere u ministarstvu bavio upravo NATO-om, rekao je da bi to bilo dobro za Hrvatsku, te ju je čak nazvao i prekvalificiranom. Iako u nekim hrvatskim medijima piše da je stav hrvatske Vlade prema ratu u Ukrajini nešto što Grabar Kitarović ide u korist izbora, ne smatram da je to faktor. Na koncu će jedini važan biti onaj koji je izdvaja prema drugim kandidatima u novoj strateškoj viziji NATO-a. I u odnosu s Rusijom, ali i u odnosu na brojne druge kompleksne teme koje stoje pred Savezom.
U hrvatskoj, našoj lokalnoj kolektivnoj memoriji, Kolinda Grabar Kitarović i njezin predsjednički mandat ostat će tema s puno sadržaja i kontroverzi. U doba politike spektakla, kojoj u brutalnom i ekstremnom primjeru svjedočimo u ukrajinskom ratu, i opet je pitanje što će se sve u finalnoj računici izbora prve osobe NATO-a, oni koji biraju stavljati u rubriku naslovljenu s „plus“.
Ono po čemu se možda može procjenjivati Grabar Kitarović u globalnoj areni sljedeće su teme kojima se bavila. Inicijativa triju mora, tzv. „uspravnica“ prema Rusiji, koja je krenula uz ideju Atlantic Councila, a čiji su sunositelji bili Hrvatska i Poljska. Inicijativa je u sebi imala ton jačanja istočnih država Europske unije s ciljem privlačenja investicija u infrastrukturu, ali ključno – energetski sektor, s obzirom na ovisnost o Rusiji. U njoj je bio i strateški projekt LNG-a na Krku. Preko te inicijative, za mandata Donalda Trumpa, želio se jačati i odnos s SAD-om, koji je tada prodavao i svoj ukapljeni plin, ali i projektile istočnoj Europi.
Druga tema koju je Grabar od svoje pozicije u NATO-u gurala kao neki adut, bilo je pitanje položaja žena u zonama sukoba, u tom kontekstu uvijek je govorila o Afganistanu. Balkan je, pak, prostor koji u svjetlu rata u Ukrajini poprima geopolitičku dimenziju. Grabar Kitarović je prvo bila „kraljica Balkana“ za srebreničke majke, da bi postala crvenom krpom za bošnjačke političare, spominjući prijetnju islamističkog radikalizma u BiH. Iako je 2015. u jeku izbjegličke krize bila hladna i suzdržana, ugostila je na Pantovčaku summit predsjednika jugoistočne Europe na koji je, osim tadašnjeg predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska, došao i američki potpredsjednik Joe Biden. Bidenove poruke i o proširenju, ali i o borbi protiv radikalizma, ostale su u spomenaru uz fotografiju na kojoj su on i Grabar Kitarović u prisnom razgovoru. Od Aleksandra Vučića, koji joj je došao na inauguraciju, nešto je kasnije na jednom mostu na granici dobila buket, ali ne i ispunjeno obećanje o rješavanju pitanja nestalih.
Dolazimo do Vladimira Putina. Grabar Kitarović bila je ta koja je trebala omekšati oštre poglede Moskve prema „uspravnici“. I od njega je u Sočiju dobila buket. U Rusiju se odlazilo i zbog pitanja BiH, no i energetike i šireg kompleksa ruskog utjecaja na hrvatsku ekonomiju o kojem se sa službenih adresa slabašno javno govorilo. Dijeljenje hrvatskih dresova Trumpu i Putinu, te slika u hrvatskom dresu, kao i bliski razgovor u loži stadiona Lužnjiki prije finala svjetskog nogometnog prvenstva 2018. uz Macrona, Putina i Lukašenkovu ruku oko ramena, ostali su najprepoznatljivija slika bivše predsjednice prema globalnoj javnosti.
Onaj ili ona koji se nađe na mjestu Jensa Stoltenberga u svakom će slučaju morati ostvariti komunikaciju s Putinom. Kakvu? Još je nejasno.
Vladimir Putin prije koji je dan upravo na stadionu Lužnjiki u Moskvi održao suludi ratnički slet. Ako živimo u doba paralelnih istina, hibridnih prijetnji, jalove borbe s dezinformacijama – može li dojam ili procjena emotivnog učinka na nekoga biti i jedan od razloga za nečiji izbor u doba kada su, kako mi je u nedavnom intervjuu rekao čelnik u Europskom centru za hibridne prijetnje Rasmus Hindern, fronte ne samo geografske, nego i u našim glavama?
Može li se?
Volodimir Zelenski liderima NATO-a obratit će se na zatvorenoj sesiji. U govoru američkom Kongresu izazvao je na neki način Joea Bidena pozvavši ga da pokaže da je lider slobodnog svijeta. Ipak, iz dvorane za sastanke u Bruxellesu ni danas Zelenski neće čuti potvrdu onoga što traži od početka ruske agresije na Ukrajinu, a to je da NATO bude jamac zaštite ukrajinskog zračnog prostora.
Što lideri mogu? Zasigurno poslati jasnu i jedinstvenu poruku Moskvi o potpunoj predanosti članku 5. koji jamči kolektivnu obranu, pogotovo u slučaju korištenja nuklearnog, kemijskog ili biološkog oružja. Biden balansira kroz pravno dostupne mogućnosti vojne pomoći Ukrajini, nakon uvedenih sankcija, nikada dosad viđenih u povijesti. Istodobno, bavi se i odbacivanjem mogućih ruskih kibernetičkih napada na zapadnu infrastrukturu, kao i pogledom na Kinu. Naime, na stolu NATO-a naći će se vjerojatno i spekulativna tema o tome kako, ako ponudi pomoć Putinu, sankcionirati drugo svjetsko gospodarstvo, o kojem, vidjelo se u pandemiji, ovisi toliko toga. Krizni summit, osjetljivo doba, ali doba koje jest pokazalo da Zapad ima itekako snage i mogućnosti biti ujedinjen. Pitanje je uz koju cijenu. Rusija će i dalje geografski ostati ondje gdje je, a kako će završiti rat u Ukrajini još nitko ne zna, kao niti hoće li se prijeći crvene linije.
Stav NATO-a prema samom sebi i svojoj budućnosti, ogledat će se u godini rata i izbora novog čelnika, kao i u vrlo važnoj koordinaciji s novom europskom sigurnosnom politikom kroz koncept europske strateške autonomije. Sedamdeset godina savez su vodili muškarci iz Zapadne Europe.
Sinoćnje informacije, pak, govore kako se zbog rata u Ukrajini zavrće ruka Jensu Stoltenbergu da produlji mandat za još godinu dana. Na tome, piše Politico, navodno inzistiraju lideri nekih članica NATO-a. Već je objavljeno da bi on u studenom ove godine trebao preuzeti funkciju guvernera središnje norveške banke.
Na predizbornom skupu u Osijeku u prosincu 2019. Grabar Kitarović je držala govor ispred platna na kojem su se izlistavale fotografije njezinih susreta sa stranim državnicima. Među njima bio je i susret s Vladimirom Putinom. Taj govor u pop kulturi ostao je zakovan glazbenim remixom Youtubera Only Fire, a u njemu je Grabar Kitarović izgovorila kultnu rečenicu – „tvrde neki da se to ne može, ja vam tvrdim da se to može“.
Nedugo potom izgubila je izbore od Zorana Milanovića.
Nitko još ne zna ima li zaista Grabar Kitarović i kolike šanse naslijediti Jensa Stoltenberga. Na dan održavanja NATO-va summita, s ponovnom aktualizacijom novinskih tekstova, te međunarodnom turnejom same Grabar Kitarović, očigledno u svjetlu kandidature, činilo mi se zanimljivim zabilježiti nešto na tu temu. Po izlasku iz hrvatske politike, jednom od bivših rivala i njegovom stranačkom kolegi koji su se obrušili na ženska prava, sa svog je zagrebačkog balkona Grabar Kitarović pokazala srednji prst. Na putu od izlaska iz hrvatske politike prema ovom novom interesu globalne javnosti za njen lik i djelo, sama je u sebi zasigurno stalno pjevušila: „Ja vam tvrdim da se to može“. Može li?
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
