Nagrađivani švedski književnik Jonas Hassen Khemiri boravio je u srijedu u Zagrebu kao gost 6. Festivala svjetske književnosti.

Predstavio je svoj roman “Sve čega se ne sjećam”, te u razgovoru koji je vodio književnik Andrija Škare otkrio što ga motivira kao pisca, odakle dolaze njegovi romani i kako je njegovo imigrantsko podrijetlo utjecalo na njegovo odrastanje u Švedskoj.

U susretu sa svojim hrvatskim čitateljima u dvorani Mueller Kina Europe, Khemiri je istaknuo kako dosta toga što mu se događa u stvarnom životu ‘završi’ u njegovim romanima: “Kao književnika zanimaju me različite stvari, a puno toga što pišem ima dosta autobiografskih elemenata: to ja radim – u svojim romanima opisujem svoj život, a onda to nazovem fikcijom!”, rekao je.

Svaku knjigu započinje s nečim što ne razumije, s pitanjem na koje ne zna odgovor, napomenuo je pisac. Pritom se služi različitim alatima, neprekidno nastojeći iskušavati nešto novo: “U prve dvije knjige koje sam napisao, a napisao sam ukupno pet romana i šest kazališnih komada, bavio sam se jezikom i ljudima koji ne mogu promijeniti to tko su u stvarnom životu, u zbilji, pa su na neki način izumili novi jezik, u nastojanju da se odmaknu od svojih života”.

U sljedeća dva romana više ga je zanimalo istraživanje što čini ‘pravi’ roman, “koliko toga morate napisati da bi roman bio realan i stvaran, koliko obilježja i svojstava lika morate ispisati da bi roman postao roman”. “Upravo sam objavio novi, peti, roman, koji je opet posve drugačiji”, dodao je.

Njegov debitantski roman “Et ögga rött” (2003.) dobio je odlične kritike te je prodan u više od dvjesto tisuća primjeraka osvojivši titulu najprodavanije knjige u Švedskoj 2004. Za svoj drugi roman “Montecore: en unik tiger” također je dobio brojne pohvale za originalnost, te je uz Nagradu za književnost P. O. Enquist i Nagradu Švedskog radija za najbolji roman, nominiran za najvažnije švedsko književno priznanje, Nagradu August, koju je i dobio za roman “Sve čega se ne sjećam” (2015.).

Roman je na hrvatskom objavljen u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok, koja je prevela i njegov kratki roman “Zovem svoju braću” (2012., Ljevak), nastao na temelju eseja koji je tjedan dana nakon terorističkog napada u središtu Stockholma 2010. napisao za švedske novine. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika, a napisao je i šest drama koje se izvode na stotinjak svjetskih pozornica, uključujući i newyorški Broadway, te je prvi švedski pisac čija je kratka priča objavljena u prestižnom časopisu The New Yorker.

Sin Šveđanke i Tunižanina, Khemiri (1978.) je originalni analitičar suvremenog multikulturalnog društva, čija je knjiga “Sve čega se ne sjećam” ocijenjena literarnim remek-djelom koje toga pisca potvrđuje kao jednog od najboljih suvremenih švedskih književnika.

Roman kao mjesto okupljanja, ljubavi i prisjećanja

Taj roman, otkrio je pisac, trebao je biti roman o ljubavi: “Želio sam pisati o ljubavi i istodobno sam se plašio zaljubiti se, iz straha što će se dogoditi, što će mi te emocije učiniti. Mislim da sam ih nekako htio držati podalje od sebe, a jedan od načina kako stvari možete kontrolirati je da ih definirate, stavite u sustav”. Takav jedan sustav bila bi knjiga o ljubavi – no, dok ju je pisao, izgubio je prijateljicu, “i čitav je roman postao nešto sasvim drugo”.

Iz te je smrti proizašla središnja tema romana – a to je pitanje što je to što ostavljamo za sobom kada umremo, jer “jedna stvar koja se dogodi kad netko umre je da oni koji su ga poznavali počnu braniti svoje različite verzije te osobe”. “Dok sam pisao taj roman, umrla je jedna moja prijateljica, i svi mi koji smo je se sjećali kao da smo se borili za to da definiramo tko je ona stvarno bila. Svađali smo se oko stvarno glupih stvari”, pojasnio je Khemiri.

Zato u romanu miješa pripovjedačke glasove kroz čije se isprepletene priče poput slagalice stvara slika osobe koja je umrla a koja je na neki način glavni lik. To je ujedno povezano s pitanjem sjećanja, memorije – što je također tema romana: s jedne strane, pisac propituje različite načine prisjećanja određenih stvari, događaja, ljudi. S druge strane, kroz lik bake koja naglo gubi pamćenje bavi se promišljanjem toga koliko sjećanja definiraju identitet neke osobe te mijenjamo li svoj identitet s gubitkom pamćenja, uspomena.

Roman je za njega također bio “način da stvorim okupljalište za ljude različitog podrijetla”, što je, kako je rekao, bila neka vrsta reakcije na činjenicu da se Stockholm u tom smislu jako promijenio u odnosu na vrijeme njegova odrastanja.

Politički angažiran pisac

Khemiri je 2013. napisao otvoreno pismo švedskoj ministrici pravosuđa kritizirajući projekt REVA koji je policiji dao odriješene ruke u potrazi za imigrantima te olakšao deportacije iz Švedske. To je pismo, prvotno objavljeno u Dagens Nyheteru, postalo najviše dijeljeni članak ikad na društvenim mrežama u Švedskoj te je prevedeno na dvadeset jezika za čitatelje brojnih svjetskih novina.

Pisac je objasnio da je pismo napisao jer ga je situacija s tim projektom podsjetila na to koliko se, kao rođeni Šveđanin, odrastajući često osjećao kao da nije dio te zemlje, naprosto zbog toga što ga oni koji su na vlasti nisu vidjeli kao ravnopravnog građanina, primjerice u odnosu policije, zbog čega se osjećao kriminaliziranim.

Izravni poticaj bio je komentar švedske ministrice koja je izjavila kako su ljudi koji tvrde da se zbog toga projekta osjećaju kriminalizirani zapravo samo paranoični. “Predložio sam joj da izmijenimo sjećanja i uspomene, kako bih ja mogao bolje razumjeti primjerice patrijarhat, a ona što je to što je promijenilo moje osjećaje prema mojoj domovini”, rekao je Khemiri.

No, danas ima sasvim druge prioritete, otkrio je: “Danas imam dvoje djece i sada znam ono što nisam znao prije pet godina, a to je da je jedino što mi je potrebno jedna prostorija bez interneta. Moj način pisanja vrlo je jednostavan: ostavim djecu u vrtiću, odem na neko mjesto gdje nema interneta i pokušam pisati, pronaći onu vibrantnost, onu energiju koja mi je potrebna za dobru priču”.

Šesti Festival svjetske književnosti (FSK) održava se od 2. do 8. rujna u Zagrebu i Splitu sa stotinjak istaknutih autorskih glasova iz 17 zemalja. Zagrebački program nastavlja se u četvrtak u Kinu Europi s čak dva izdanja ‘Dvostrukih portreta’ u kojima će se mađarski pisac Andras Forgach i slovenska spisateljica Polona Glavan ‘sučeliti’ s hrvatskim književnicima Slavenkom Drakulić, odnosno, Alojzem Majetićem, dok će tribina ‘Razotkrivanje’ predstaviti najprevođenijeg suvremenog bugarskog književnika Georgija Gospodinova.

U Filmskom programu bit će film “Gosti i radnici” Lordana Zafranovića iz 1976., a dan će zaokružiti pjesnički susret pod nazivom “Iskustvo Pessoe” u Kulturnom centru Mesnička.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.