Jedan od najpoznatijih hrvatskih performera i konceptualnih umjetnika Siniša Labrović danas je napustio Hrvatsku i odselio u Berlin. Za N1 je prokomentirao razloge svog odlaska u njemačku prijestolnicu, kao i stanje na hrvatskoj kulturnoj i političkoj sceni.

U trenucima objave ovog intervjua, Labrović je napustio Hrvatsku i kao stotine tisuća drugih građana Hrvatske, svoj život odlučio je nastaviti vani.

Siniša, što vas je potaknulo da napustite Hrvatsku nakon toliko godina?

Primarni motiv je obiteljski. Žena i ja smo zadnjih 11 godina veze i osam godina braka živjeli razdvojeno. Ona u Vinkovcima, a ja sam uglavnom bio u Zagrebu. Na jednom performansu u Beču sreo sam sreo Andreja Mirčeva koji je dao otkaz na osječkoj Akademiji i rekao mi je da postoji velika potražnja za tetama u vrtiću u Berlinu. Nama se činilo da bi moja žena sa svojim pedagoškim iskustvom mogla s vremenom dobiti taj posao. Ovo ovdje što nam se događalo je s vremenom doseglo razinu izdržljivosti, postalo je teško i ponižavajuće na ovaj način živjeti, u Hrvatskoj, ali i u tom obliku veze. Godinama je bezuspješno pokušala dobiti posao u Zagrebu, odvjetnica nam je rekla da u zakonu postoji odredba o spajanju obitelji. Kad smo se išli informirati u Grad, rekli su nam da taj paragraf nije obvezujući. Mislim da takvu pravnu smicalicu može smisliti samo hrvatski birokratski sotonistički um, jer jasno je zašto ta odredba stoji u zakonu. Ona ima funkciju membrane, s moje strane je nepropustan, ali kad u sustav treba ući netko tko ima vezu ili je dao dovoljno debelu plavu kuvertu, on će biti pripušten u sustav. Situacija na umjetničkoj sceni također ne obećava, vidljivo je tko preuzima sustav, koji je i prije bio užasno loš. Očit je nalet desnice, ljudi koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročno perspektivu da žena i ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu.

Kad dođete u Berlin, kad se smjestite… mislite li se nastaviti baviti umjetnošću, hoće li ti to biti primarni izvor prihoda?

Ja se nadam. Iskreno nisam razmišljao na taj način jer mi je to bilo preteško. Volio bih vidjeti koja je težina mojih performansa na njemačkoj i europskoj sceni, ali što će se dogoditi – ne znam. Računam na druge mogućnosti koje uključuju i nastavak umjetničkog rada u Hrvatskoj uz neke opcije koje se otvaraju u Italiji, Belgiji, Austriji itd., ali naravno volio bih se i tamo okušati. Računam više na honorarne i privremene poslove koji ne bi ugrožavale moju umjetničku vremensku raspoloživost. Neću biti nesretan ako uzrok prestanka karijere bude neki posao koji će mi osigurati bazični životni minimum.

Glumili ste nedavno u belgijskom filmu. O čemu se radi?

Ne smijem zbog ugovornih obaveza ići u detalje, radi se o belgijsko-hrvatsko-bugarskoj koprodukciji, redatelji su Jessica Woodworth i Peter Brosens. To je film u kojem igra nekoliko izvrsnih belgijskih i svjetskih glumaca.

Vidite li se u glumačkoj profesiji?

Jako mi se svidjelo jer je atmosfera na snimanju bila fenomenalna. Radilo se s jako puno uvažavanja i pažnje, bilo je dosta improvizacije. Atmosfera je bila jako prijateljska, kreativna i kolegijalna. Moram priznati da u odnosu na honorare na koje sam navikao u performerskom svijetu, je ovo sasvim primamljiv izazov. Zbog svih tih razloga sam otvoren novim ponudama, što bi se reklo. (smijeh)

Posljednjih dana bavili smo se prvom polovicom mandata Andreja Plenkovića. Kakvo je vaše mišljenje o sektoru kulture, od odlaska Milanovićeve Vlade, preko Hasanbegovića pa do Nine Obuljen Koržinek koja je preuzela ministarstvo?

Ja spadam u ovaj set ljudi o kojima je govorila zagrebačka pročelnica za kulturu. Govorila je o Oliveru Frljiću, ali 2016. je jedan od zastupnika u Saboru na prvoj sjednici uoči formiranja Oreškovićeve Vlade, rekao da je prvi zadatak Zlatka Hasanbegovića da začepi usta Oliveru Frljiću i meni. Ne mogu očekivati nikakvu milost s te strane. Postoji jasna agenda, o kojoj je govorila i jedna visokopozicionirana žena na Dramskoj akademiji u Osijeku povezana s tim krugovima. Ona je prije nekih šest mjeseci javno rekla da postoji strategija prema kojoj se ne dozvoljava skandalizacija, provokacije u javnom prostoru, da se radi na ušutkavanju ljudi koji dolaze s drugih pozicija od onih koje zagovara crkveno-desničarska struja, da se nastoji preuzeti institucije i da se u programima svih institucija s javnog novca otkače ljudi koji ne zastupaju njihova stajališta. Na ta mjesta se zapošljavaju i podržavaju projekti iz njihovog političkog korpusa. Ona je rekla da im ide sjajno, ja isto mislim da im ide sjajno i perspektiva za umjetnike koji imaju bilo kakav politički, društveni, kritički diskurs, je sve lošija.

Nastavlja li ministrica kulture taj put?

Da, to je gospođa koja se dobrim dijelom bavi mazanjem očiju, gospođa koja je nesposobna zaustaviti taj nalet. Zadnji primjer je smjena Nataše Rajković u SC-u, koja je izazvala niz drugih odlazaka i vjerojatno dolazi do promjene programa u toj instituciji. Kultura promjene je imala inovativan program, nije imala neku političku agendu, davala je mogućnost mladim umjetnicima da se izraze, da stvaraju, izlažu, plešu i glume. Očito je da niti to ne ide. Radi se jednostavno o preuzimanju institucija, a samim time se smanjuju mogućnosti rada za sve nas. Jedna od zadnjih ponuda koja mi je došla bila je od meni jako drage Art radionice Lazareti u Dubrovniku. Dobili smo kolega Sven Kolbučar i ja poziv za izložbu u studenom. Radilo se o honoraru od 1.200 kuna, a od mene se tražio ozbiljan jednomjesečni angažman. Otišao sam na stranice Grada Dubrovnika i vidio da im je proračun 575 milijuna kuna za ovu godinu. Učinilo mi se da je možda vrijeme da odustanem i kažem – evo vama, radite vi. Nekih inicijativa ima, Ministarstvo kulture je raspisalo neki natječaj za potpore od milijun kuna. Mislim da većina viđenijih članova njene stranke ne sjeda s nekim za milijun kuna niti na kavu. Možda je milijun kuna koje je upumpala pohvalno, ali čini mi se da je to prije pranje ruku za sve poraze koji se događaju u vrijeme njenog mandata. U našim krugovima to je bilo razglašeno, a meni se više čini otužno i pogrešno. Ja se već godinama nisam natjecao na natječajima Grada Zagreba niti na natječajima Ministarstva kulture.

U svibnju ste skupljali potpise za referendum kojim bi se zabranio progon svećenika pedofila. Koliko ste ih skupili?

68, koliko se sjećam.

Vašim kolegama iz inicijativa Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj diskvalificirano je 40 tisuća potpisa. Što im kao kolega skupljač možete poručiti?

Meni je žao. Ja sam na štandu stajao četiri sata, mislim da je riječ o jednom teškom i plemenitom poslu. Žao mi je jer mislim da se u toj HDZ-ovskoj struji radi o borbi za prevlast, na ideološkom, obrazovno-kulturnom polju, a očito i prevlast nad tokovima love. Kao kolege ih žalim. Nisam u posljednje vrijeme, osim kroz naslove, pratio što se događa. Žao mi je što se sve slomilo na njihovom primjeru, prepisivanje potpisa s bivših referenduma, uzimanje podataka djece, mrtvih, stranaca. Ta vrsta plemenite borbe koja uključuje ponekad ta sredstva, a kojima se naša vodeća stranka služila kroz cijelo svoje postojanje, to da ta stranka njima oduzima pravo na te metode mi je malo tužno. Ja njih vidim i jedne i druge na istoj strani i bilo bi mi najdraže kad bi sjeli i dogovorili se. Ima mjesta i za Plenkovića i za Željku Markić. Sve to ovaj narod može podnijeti i iznijeti, samo se trebaju naći i dogovoriti kome ide što. I Nino Raspudić bi mogao biti sretan i Vice Batarelo i Milijan Brkić. Očito da nema razgovora.

Budući da smo ‘zemljaci’, bilo bi šteta da ne prokomentiramo i Sinj. Jeste li gledali emisiju Varoški Amarcord?

Čuo sam se s autorom Ivanom Ivkovićem Žikom, prije nego je to krenuo snimati. Nisam stigao zbog priprema za odlazak to pogledati, ali čuo sam jako puno lijepih riječi.

Po prvi put se spominje Sinj izvan konteksta Alke i Velike Gospe.

To je divno…

Mislite li da se grad koji je imao neku progresivnu struju prije Drugog svjetskog rata…

Tamo su komunisti pobijedili na općinskim izborima.

Mislite li da se Sinj pošteno odnosi prema svojim zaslužnim građanima, poput Vice Buljana koji je tamo izgradio tvornicu Dalmatinka i olimpijski bazen?

On je najvažnija i najpozitivnija ličnost u povijesti Sinja i Cetinske krajine i to da Sinj uspijeva tog čovjeka cenzurirati i ne spominjati mu ime, umjesto da bude velikim zlatnim slovima ukucano u nebo iznad Sinja, je zastrašujuće. Sve što je Dalmatinka napravila za taj kraj, transformaciju tog društva, žene u kraju. Sjećam se rečenice jednih od tih žena koje su radile u Dalmatinci, od koje ti se srce slama. Rekla je – ‘I onda sam ja otišla s prijateljicama na kavu, a nisam morala nikoga pitati’. Mi koji smo odrasli dolje znamo što ta rečenica znači, koga više nije morala pitati i kakav je to pomak u ženskoj samosvijesti, njihovim pravima, slobodama, samopoštovanju i sigurnosti. Isto, sve te zgrade, život, studiji, odlasci, društveni život, sve je to bila posljedica Dalmatinke, a na tom izvoru stoji Vice Buljan. Čak je i njegov trg promijenjen u trg Franje Tuđmana. To pokazuje gdje je Sinj, to da se ime najvećeg Sinjanina u povijesti, zamijeni imenom jednog od najvećih zlotvora u hrvatskoj povijesti. Mislim da je to strašno.

Kako komentirate taj rez koji je nastao devedesete, od komunizma do utvrde desničarstva?

Taj kraj jest dobrim dijelom desničarski orijentiran. Ipak, unatrag desetak godina tamo HDZ nije na vlasti, ali se popušta tim neupitnim silama. Površno to pratim jer je zamorno i uznemirujuće. Trebala je biti održana promocija knjige u kojoj je povijesničar iznio podatke da se o utjecaju Gospe na pobjedu nad Turcima počelo govoriti tek sedamdeset ili stotinu godina nakon bitke. Ta promocija je izbačena iz programa Dana Alke. To znači da povijesna istina nama ništa ne znači. Ako trebamo birati između mita i dokumentirane povijesti, radije ćemo se odlučiti za mit. Svaka vrsta institucionalno nametnute fikcije može proći. To da li tamo vlada HDZ ili ne, je jedno, ala da fikcija dobiva primat nad povijesnom istinom, mislim da je to strašno. Sinj je uvijek bio dosta patrijarhalan grad, koji se kao i većina graničarskih gradova, naslanjao na hajdučku tradiciju. Da je zakon i država uvijek zlo te da ih je uvijek dobro izigrati. Na našim prostorima je vrlo rijetko bilo demokracije, ako u Zagrebu demokracija nije istinski ulovila korijena, možemo zamisliti kako je bilo u Sinju. Kad govorimo o rastu desničarenja radi se s jedne strane o pozitivnom gledanju na NDH, a s druge strane to je odgovor na srpska nacionalistička presezanja i na srpko šovinističko ludilo. Cijela zemlja se preokrenula, nije to neko veliko iznenađenje.

Mislite li da se od Franje Tuđmana i Domovinskog rata radi mitologija?

Mora se. Radi se o kaljuži u kojoj se moramo valjati i koja nas ujedinjuje. Kad već nemamo neki čisti zrak koji bi nas povezivao, daj bar kaljužu. Vidimo da naše jedinstvo, ustavni patriotizam, jednakost pred zakonom, socijalna osjetljivost, život u 21. stoljeću, poštivanje znanja, kreativnosti, umjetnosti, sve je to palo u vodu. Mi smo devastirano društvo, što se vidi na svim razinama, u odnosu na povjerenje prema sudovima, institucijama. Sve to ljudi vide kao korumpirano i invertirano u odnosu na to što bi trebalo biti. Ljudi odlaze, bolje je reći – bježe. Sve što je ostalo i na čemu se mora inzistirati je rat i nasilna unifikacija, a zaboravlja se na zločine, privatizaciju, nedemokratičnost zlotvora koji služi kao prvo ime događanja u devedesetima. Ostalo nam je sve više rata, šovinizma, neprijatelja, antagonzima, jer ništa drugo i nemamo.