Roman književnice Mihaele Gašpar "Nemirnica", u kojemu se bavi smrću kao ogledalom života, predstavljen je u ponedjeljak u Zagrebu kao stilski minuciozno, veličanstveno ispisano poniranje u psihu protagonista koje čitatelju nudi neku vrtu epifanije, ali i ogledala vlastite taštine.

Knjiga je objavljena u izdanju Disputa. Na predstavljanju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića glavni urednik Josip Pandurić istaknuo je kako je riječ o autorici za čiji je opus, pa tako i taj roman, tipično maestralno prelijevanje motiva, opsjednutost predmetima koji postaju simboli, te minuciozno ispisani psihoprofili.

“‘Nemirnica’ se odvija u za nju već amblematskom mikrokozmosu disfunkcionalne obitelji, uz stilski minuciozno poniranje u stanje psihe protagonistā naizgled sasvim običnih životnih priča”, rekao je Pandurić.

Književnica Dorta Jagić osvrnula se na autoričinu posvećenost stilu, istaknuvši kako je ta knjiga jedno veličanstveno putovanje, pisano s velikom ljubavlju prema rečenici i uz izvanredan sluh za život.

“Gašpar se rečenicom bavi s velikom ljubavlju, pincetom, gotovo urarski, uz nevjerojatan sluh za riječi i za zvukove koji prosječnom čovjeku izmiču i u životu a kamoli ne u književnosti”, rekla je Jagić. “Ona smrti pristupa kao zrcalu života; to je ona smrt koja retrogradno baca pogled unazad, u tkivo života, života koji se pokušava manihejski odvojiti od samog sebe, koji bljuje komadiće samog sebe, a koji ostaje na mentalnoj slici sjećanja”, ocijenila je.

Ta se knjiga također bavi i ljudskim taštinama, napomenula je. “I sama sam se mogla pogledati u zrcalo Mihaeline knjige”, pojasnila je Jagić, koja je, kako je rekla, doživjela taj roman “u četiri dimenzije”, jer autorica u njemu “s lakoćom probada do same biti, tamo gdje ljudska noga nije kročila, kao nekom vrstom strijele, epifanije”, pri čemu nam, iako je strašno potresan, taj roman ipak daje da dišemo, kroz mekoću diskursa glavnog junaka”.

Glavni junak “Nemirnice” je Josip Majdak, umirovljeni urar koji teško obolijeva te kreće na put prihvaćanja spoznaje o svršetku života. Suočava se pritom s vlastitom savješću koja mu ne dopušta da mirno usne, dovlači mu u svijest sve one koje je povrijedio ili na koje je odavno zaboravio.

Naslovni pojam ‘nemirnica’ zapravo je metaforički otklon od naziva elementa satnog mehanizma koji njegovo otkucavanje čini mogućim i monotono preciznim. Tog otkucavanja nismo svjesni, kao što ga nije svjestan ni glavni lik romana, premda je pola života proveo radeći kao urar, sve dok ga njegovo bolesno srce i prijetnja da će prestati otkucavati nije podsjetila na taj jednostavni ponavljajući zvuk.

Iako govori o smrti to je roman o životu

Gašpar je istaknula kako joj je bilo jako teško pisati taj roman. “Strašno sam se namučila pišući ga. Jer iako govori o smrti, to nije roman o smrti već o životu, o proživljenom životu, a kako sam do toga došla, misterij je i meni samoj”, rekla je autorica.

Pišući ga, postavila si je “jedno jednostavno i naivno pitanje, a to je pitanje – jesmo li mi dobri?”, rekla je. “Jesmo li uistinu dobri ljudi? To me je pitanje vodilo kroz čitav roman, jer sve manje o nama mislim dobro. Sve sam vrijeme o tome razmišljala, o svijesti o savjesti, jer nekako mislim da svijetu toga nedostaje”, pojasnila je. Otuda i naslov romana – nemirnica – koji se odnosi na dio satnog mehanizma, ali koji je ujedno i “neki titraj savjesti o nama”.

Spisateljica Darija Žilić istaknula je kako pojam ‘nemirnica’ u tome romanu signalizira “jednu drugačiju, nemehanicističku sliku koja u sebi sadrži neku opipljivost, tjelesnost, oblost, možemo čak reći i neku ženskost”. Autorica priču priča retrospektivno, da bi se kroz tu dijakroniju zahvatilo i upotpunilo vlastiti život koji gubi oznake bića, napomenula je Žilić, a “pojmovi, stanja, emocije, prestaju biti vezani uz nešto tehničko i postaju i ljudska bića, postaju i alegorije”.

U tom smislu, ‘nemirnica’ postaje nešto što predstavlja žensku osobu, smatra.

“Pripovjedač romana suočava se s bolešću, svjestan je da će umrijeti, svjestan je da na neki način u bolnici postaje netko tko je posve sveden na nadzor; on je tijelo koje je nadzirano, na neki je način u nekoj vrsti logora”, rekla je Žilić. Autorica se koristi jasnom pripovjednom linijom, ali se pritom ide u i u poetski diskurs, koji međutim ne kreće u esejiziranje, nego se te dionice pojavljuju kao ravnopravni dijelovi teksta i postaju ravnopravne epizode koje su hiperbolizirane, groteskne, a malo čak i krležijanske, dodala je.

Dijelove romana čitao je glumac Vilim Matula.

Mihaela Gašpar (1973.) po zanimanju je kiparica. Objavila je dosad romane “Bez iznenadnih radosti molim” (2010.), “Mitohondrijska Eva” (2013.), čiji je rukopis proglašen najboljim proznim rukopisom na 7. anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske 2012. godine; “O čajnicima i ženama” (2016.), koji se našao u finalu za Nagradu Fran Galović, te zbirku kratkih priča “Slatkiš, duhan, britva” (2013.), koja je bila u užem izboru za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski.

Prozni tekstovi su joj objavljivani u Vijencu, Večernjem listu, književnom časopisu Re, Balkanskom književnom glasniku, na književnim portalima kao što su Književnost.org i Prozaonline. Kratke priče su joj čitane na Trećem programu Hrvatskog radija. Godine 2010. osvojila je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga Karlovac “Zlatko Tomičić”. Godine 2011. s jednom je kratkom pričom ušla u uži izbor za nagradu na natječaju Pričigin, a na crnogorskom natječaju “Vranac” za najbolje priče regije uvrštena je u zbirku “Izvan koridora, najbolje priče” 2011.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.