38-godišnji Nikola Borić, rođen u Zaprešiću, ima zaista nevjerojatnu životnu priču. Nekada je živio u luksuzu, putovao svijetom, bio je vlasnik tvrtke koja je zarađivala milijune, a danas živi u slamnatoj kućici u blizini Orahovice.

Nakon završetka studija bavio se triatlonom, bio je reprezentativac Hrvatske osam godina. Nakon toga bio je trener, a kasnije je otišao u inozemstvo i nastavio raditi kao trener, pripremao sportaše u 20 različitih sportova. Nakon toga je počeo raditi za jednog američkog menadžera i otišao raditi u Maroko s pobjednikom Dijamantne lige na 1500 metara, radio s više od 100 Etiopljana, s Kenijcima pobjednicima maratona u New Yorku i Parizu, Dubaiju, Londonu, a nakon toga radio je i za tursku i azerbajdžansku atletsku reprezentaciju.

Nikola je u vrijeme svog posla živio u hotelima sa sedam zvjezdica, prošao sve kontinente i živio na visokoj nozi. No, u potrazi za duševnim mirom, sve je to ostavio iza sebe, vlastitu tvrtku vrijednu nekoliko milijuna dolara u Kini poklonio je prijatelju za rođendan i krenuo pronaći svoje mjesto pod suncem. Osam godina tražio je idealnu lokaciju po cijelom svijetu i našao mali Kokočak blizu Orahovice.

“Ovdje sam sve to našao i sada me svaki dan vodi srce i molitva. Možda odem danas popodne, a možda ostanem zauvijek, tako zapravo izgledaju moji planovi”, kaže Nikola koji živi u dva kvadrata male nastambe od slame i blata, čiji su zidovi bale od sijena, a krov od letava. Unutra ima jednu bačvu u koju naloži vatru, spava na balama sijena na kojima su podmetači za stolice. Ono što je najintrigantnije, Nikola jede samo jednom tjedno, ali redovito održava higijenu.

“U principu, jelo mi ne treba, moja mačkica pojede više od mene. Hranim se iz drugih izvora, redovno se molim i meditiram, od četiri do šest sati svaki dan, i to mi je hrana. Bog mi sve daje što mi je potrebno. Pitali ste me za higijenu, kupam se u potoku. Evo, sada preko zime iz sela sam dobio i kadu pa ispod nje vani naložim, ulijem vodu i kupam su u toplijoj vodi. Ovdje sve radim od prirodnih materijala u krugu od 200 metara što mogu naći. Pokušavam živjeti samoodrživo, imam neku viziju da ovdje napravim neki botanički vrt i neku permakulturu, sklad prirode i životinja, dakle ograničeni broj životinja da se ne uništavaju priroda i biljke. No, kažem ja, nikad ne znam kako ću se ujutro probuditi. Danas uživam u ovoj prirodi, okružuju me divlje životinje, svinje, srne i jeleni, ptice, vodene kornjače i rakovi, nekako ipak mislim da ću ovdje živjeti zauvijek”, priča Nikola za Glas Slavonije.