Većinu ljudi uhvati jeza kad čuju zvuk vlastitog glasa. Averzija prema vlastitom glasu tako je uobičajena da je za nju uveden stručni termin: sučeljavanje s vlastitim glasom, piše Guardian.

No, zašto se to često događa kad se čovjek sučeljava s vlastitim glasom, dok na glasove drugih gotovo i ne obraća pažnju?

Odgovor na to pitanje često nam se servira u medijima, a polazi od toga da obično čujemo svoj glas dok pričamo. U tom procesu primamo zvuk prenesen vanjskim putem, odnosno protokom zraka, te zvuk prenesen unutarnjim putem kroz kosti. Takav provod zvuka kroz kosti dostavlja bogate niske frekvencije koje nisu sadržane u zvuku provedenom putem zraka. Kada čujemo svoj snimljeni glas bez tih frekvencija, zvuči nam viši i drugačiji. Načelno, razlog zbog kojeg ne volimo svoj snimljeni glas je činjenica da on tada ne zvuči onako kako očekujemo.

Silke Paulmann, psihologinja sa Sveučilišta u Essexu, nagađa da upravo ta činjenica stvara u nama jezu i odbojnost prema vlastitom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutarnjih očekivanja. Ona smatra da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta te zbog toga svatko od nas osjeća nelagodu kad shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja.

Neka su istraživanja pokazala da ta teorija daje tek djelomično objašnjenje. Primjerice, u istraživanju objavljenom 2013. godine sudionici su morali ocijeniti privlačnost različitih snimljenih uzoraka glasa. Kad je u te uzorke potajno bio dodan njihov glas, ocijenili su ih znatno višim ocjenama nego kad bi svjesno prepoznali svoj glas. Štoviše, potpuno objašnjenje ovog fenomena može se pronaći u nizu ranijih studija objavljenih prije nekoliko desetljeća.

Psiholozi Phil Holzemann i Clyde Rousey u svojim su eksperimentima 1966. godine zaključili da se sučeljavanje s vlastitim glasom ne javlja samo kao rezultat razlika u očekivanoj frekvenciji nego i kao neobično otkriće koje dolazi na vidjelo nakon spoznaje svega što se može prenijeti vlastitim glasom. Uslijed toga naš glas ne zvuči samo drukčije od naših očekivanja nego i otkriva aspekte naše osobnosti koje možemo u potpunosti sagledati tek nakon što čujemo snimku. Neki od tih aspekata su: razina anksioznosti, neodlučnost, tuga i ljutnja.

Njihova sljedeća studija pokazala je da su dvojezični ljudi koji su naučili drugi jezik nakon 16. godine života, izrazili više neugodnosti kad su čuli svoje glasove snimljene na svom prvom jeziku, prenosi Index.

Malo je vjerojatno da su drugi u jednakoj mjeri kao mi iznenađeni visinom tona našeg glasa, a još je manje vjerojatno da oni promatraju naš glas na isti način kao mi. Mi nemamo običaj kritički promatrati tuđe glasove tako da je vrlo izvjesno da jedino mi sami razmišljamo o vlastitom glasu, zaključuje Guardian.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.