Parovi se vrte u živom tempu mazurke u prizorima koji evociraju život seljaka u prošlim stoljećima. Uz ritmičnu violinu i harmoniku, kao da su se vratili u priproste kućice Mazovije, regije oko Varšave po kojoj su ta glazba i ples dobili ime.

Tradicionalnu poljsku mazurku diljem Europe pronijeli su poljski vojnici i migranti prije dvjestotinjak godina. Ali je zadnjih desetljeća gotovo nestala.

Sada se vraća, i to ne samo u Poljskoj, zahvaljujući mlađim naraštajima koji su ponovo otkrili njezinu draž. 

“Mazurka je bila zaboravljena, ali kad vidim sve te mlade koji dolaze učiti, zaboravim da sam star”, kaže 83-godišnji violinist Jan Kmita, jedan od posljednjih živih majstora mazurke. 

Mirovinu provodi učeći mlade specifičnom tempu i ritmu mazurke u svojoj školi u Varšavi. 

Poljska mazurka “nema mnogo zajedničkog s onom koju poznajemo u Francuskoj”, rekao je francuski violinst Nicolas Roche koji je stigao Kmitu da ga podučava.

“Poseban je to zvuk i poseban ritam pun usporavanja i ubrzavanja, okreti su puni, osjećaj je bitno drugačiji”, dodao je. 

Otkrivanje Alantide

Koreograf Piotr Zgorzelski, stručnjak za poljske narodne plesove, kaže da su koraci mazurke “minimalistički, bez skokova”. 

Parovi su vrlo blizu “i vrte se kao derviši, ali to rade zajedno”. 

“Dobar plesač se može zavrtjeti s punom čašom na glavi i ne prosuti niti kap”, kaže Zgorzelski.

Buđenje mazurke objašnjava željom mlađih generacija da se povežu s ruralnim porijeklom svojih predaka. 

Među novim fanovima mazurke je i 27-godišnja logopedinja Agata Kotlicka. “Kad plešemo, kao da smo u transu, zaboravimo se, ne treba nam alkohol”. 

Samouki Kmita prvu je violinu dobio sa šest, a na prvom vjenčanju svirao kada mu je bilo samo 12 godina. 

Njegov talent iznova je otkrila skupina entuzijasta koja su putovala uzduž i poprijeko Poljske u želji da sačuva tradicionalnu glazbu. 

Janusz Prusinowski, pedesetogodišnji pjevač i multiinstrumentalist jedan je od njih. 

“Kada smo nabasali na te stare glazbenike, to je bilo kao da otkrivamo Atlantidu, dio poljske baštine koja je bila osuđena na propast”. 

“Shvatili smo da Poljska nije zemlja glazbeno nepismenih ljudi nego suprotno, zemlja ljudi koji su sposobni govoriti originalnim glazbenim jezikom kojim se i sam Chopin nadahnjivao”, kaže Prusinowski.

Prusinowski je osnovao festival mazurke koji se već desetljeće svake godine održava u Varšavi. 

Vojnici i izbjeglice

Mazurka, dinamična glazba s promjenama tempa koje često mogu iznenaditi plesače, svoje daleke tragove ima u vjerskoj glazbi iz 15. stoljeća, smatraju stručnjaci. 

Po muzikologu Tomaszu Nowaku s varšavskog sveučiliša, pojam ‘mazurka’ prvi se put pojavljuje 1708. u zapisu iz franjevačkog samostana u Lowiczu, u središtu Poljske. 

Poljski vojnici koji se se borili u Napolenovoj vojsci početkom 19. stoljeća mazurku su pronijeli kontinentom. 

Slično tome, poljski ustanici koji su koji su koje desetljeće kasnije izgubili bitku s ruskim carem i pobjegli u Francusku, sa sobom su ponijeli i mazurku. 

U Francuskoj je ples postao popularan, ali se mijenjao i razvijao prema lokalnom ukusu. 

U poljskim selima mazurka se mogla čuti do 50-ih godina prošlog stoljeća kao neizostavni dio svadbe, nos dolaskom radija i televizije i emitiranjem drugih vrsta glazbe, mazurka je počela padati u zaborav. 

Gotovo da je potpuno nestala s padom komunizma. Poljaci su tada prigrlili zapadnu pop glazbu i okrenuli leđa svome nasljeđu. “Kao da smo se počeli stidjeti tih starih melodija”, kaže Kmita. 

No zadnjih se godina stid pretvorio u ponos. Mladi u plesnim dvoranama udahnuli su novi život svojoj glazbenoj baštini. 

“Mazurka će preživjeti, bila je gotovo mrtva, ali je uskrsnula”, kaže Kmita. “Mora biti da im se sviđa”, dodaje skromno.