"Obrana i zaštita" nije prvi film u kojem nas je Bogdan Diklić pridobio odličnom glumom. Može se reći samo da je taj film potvrdio njegov kultni glumački status i poslije Zlatne arene za ulogu Slavka priskrbio mu i ovu nominaciju. A rada na njemu rado se prisjetio i sada dok u Zagrebu snima novi film Snježane Tribuson "Sve najbolje".
Bogdan Diklić odgovorio je na par pitanja Večernjem listu.
1. U kakvom vam je sjećanju snimanje “Obrane i zaštite”?
Malo je filmova koje pamtim po izuzetnoj atmosferi kojom je vladao potpuni mir, artikuliranost, gdje se imalo vremena koliko hoćete za ono što će ljudi na kraju gledati i što se događa ispred kamere a pokriveno je onime što se događa iza nje, a “Obrana i zaštita” imala je sve to. Dakle, svatko, od klapera do nas glumaca, preko snimatelja, redatelja i producenta, imao je kreativnu harmoniju i taj film pamtit ću po tome. On je za mene apsolutno novo iskustvo.
2. Uloga vam pri prvom čitanju mora sjesti po svim parametrima da biste je prihvatili. Kako je bilo s ulogom Slavka u ovom filmu?
Nisam toliko arogantan i pretenciozan da sebe u tom izboru svrstam u prvi plan. Istina je da smo se Bobo Jelčić i ja uzajamno prihvatili te uloge. Svi se mi u ozbiljnim projektima prihvaćamo uzajamno. A scenarij tog fima mi je bio jednostavno neodoljiv. Scenarij je napisan drukčijim i novim rukopisom, blizak je mojem senzibilitetu i odnosu prema humornosti i žanrovskoj tragici. Sretna je i spretna kombinacija svih žanrova, kao što je i život sam po sebi miks svega toga, i doslovno me pogodio u srce. Smijao sam se čitajući ga, žalio te ljude, poistovjećivao se s njima, ta stvar ticala me se i ticat će me se cijeli život. Eto, zato je ta uloga odabrala mene.
3. Pripreme za snimanje bile su opsežne i detaljne.
Osam dana radili smo jedan na jedan, glumac i redatelj. I u prvi mah sam čak drsko i jako uobraženo pomislio čemu to, pa ja sam ipak glumac s iskustvom, ali shvatio sam da uloga zahtijeva studioznost i skeniranje, koje smo kasnije Bobo i ja nazvali mapiranjem – jer izradili smo mapu kroz koju smo se kretali. Druga faza priprema trajala je devet dana s dvokratnim radnim vremenom, pa opet devet dana prije početka snimanja na lokaciji u Mostaru gdje smo opet probali, a onda sam ja u jednom trenutku rekao: E, ljudi, sada se ja moram zatvoriti sam u sobu tri-četiri dana prije snimanja. I taj film rezultirao je onime čime smo željeli da rezultira.
4. Kritika vaše likove i stil glume opisuje kao introvertirane. Jeste li zaista takvi?
Sve sam samo ne introvertiran. Čini mi se da je to neki dojam koji je netko stvorio i sada se prenosi kao štafeta. U barem pola svojih filmova urlam, koljem, ubijam i derem se, iako je istina da sam u prvih nekoliko uloga možda glumio introvertirane likove. Naravno da sam kao dečec, s oko 22 godine, i ja bio netko tko je imao manje samopouzdanja nego sada i onda sam valjda i kroz svoju preplašenost i nesigurnost tako i igrao neke stvari.
5. Jedna frizerka “krivac” je za vaš prvi susret s kazalištem.
Frizerka naučnica u salonu tete Jovanke u Bjelovaru kod koje se frizirala moja majka. Uglavnom, dok je mama bila pod haubom, da mi ne bi bilo dosadno, ta naučnica odvela me u kazalište. Točno se sjećam gdje sam sjedio i kako sam viknuo kada je striček podigao stolac da njome udari neku tetu. Počeo sam plakati i izvela me van. To je bio moj prvi kontakt s kazalištem.
6. S kim ćete doći na dodjelu Večernjakove ruže 20. ožujka u HNK?
U pratnji kćeri Sofije.
