Elemental u petkak i subotu u zagrebačkoj Tvornici slave svoj dvadeseti rođendan. U intervjuu za N1, Mirela Priselac Remi i Luka Tralić Shot govorili su o svoja dva desetljeća rada, biografiji benda, najdražim i najglupljim potezima.

Imali ste promociju biografije benda na ovogodišnjem Interliberu, kako je prošla, kako se prodaje i koliko ste zadovoljni radom autora Marka Podruga?

SHOT: Ostali smo potpuno iznenađeni kako je to prošlo na Interliberu, koliko je ljudi došlo, bilo je krcato. Imali smo sjajno predstavljanje, Kruno Lokotar je kao urednik knjige vodio cijelu priču, nakon toga smo svirali. Puno je ljudi bilo i super smo ugodno iznenađeni. Podrug je napisao fenomenalnu knjigu, on je imao od početka ideju kako je želi napisati i napisao je potpuno drugačije od standardne biografije bendova. Svoja je pravila koncipirao. Neću previše odavati čitateljima. Napisao je knjigu koja je biografija, ali ne na tipičan način. Kad sam vidio prvi tekst, rekao sam da je to knjiga koja bi mi bila fenomenalna i da se ne radi o mom bendu. Naravno, s obzirom da je o nama, tim bolje.

Spremate veliko slavlje u Tvornici. Održat ćete dva koncerta, a set listu na jednom od njih birala je publika…

REMI: Ovaj koncept u dva koncerta u Tvornici, “vaš” i “naš” koncert, nije potekao od benda nego od Tamare Terzije, naše PR-ice koja je zaslužna i za ideju naslova knjige koju je autor Marko Podrug objeručke prihvatio. Tako da je Tamara naša konceptualka i ona je osmislila “vaš” i “naš” koncert , mislim da je to zanimljiviji koncept od onog standardnog električnog i akustičnog i to smo htjeli pod svaku cijenu izbjeći. To je koncept za sve one koji nam dođu nakon koncerta i pitaju nas zašto nismo svirali ovu ili onu pjesmu. Set listu za “vaš” koncert možete pogledati na stranici benda www.elemental.hr. Ovim natječajem smo utjelovili onu staru “Oš’ ti i muzičku možda?”.

Gledajući unatrag dvadeset godina, koliko se promijenio izričaj Elementala, poslušate li još uvijek stare albume?

SHOT: Prije ljeta sam si pustio prva dva albuma iz ere prije benda. Naravno, imaš te neke cringe momente, ali ti je užasno drago to čuti. Bili smo mlađi, drugačiji. Primijeti se zajednička crta, kad slušam stvari s prvog albuma, postoje elementi i momenti koji se protežu do dana današnjeg. Na neki način jesmo ostali svoji i isti, ali bilo je to prije dvadeset godina, naravno da smo se promijenili, morali smo se promijeniti. Posebno ta promjena od prva dva albuma koji su bili na beatove, do danas kada je to punokrvni bend i nešto potpuno drugačije. Morali smo se promijeniti.

Album koji vas je “stavio na kartu” i približio publici van hip-hopa je bio “Male stvari”, na njemu je bio i prvi veliki hit “Romantika”. Dosadi li vam ponekad svirati tu pjesmu?

REMI: Što se tiče Romantike, zna malo dosaditi tu pjesmu svirati. Ona je izašla 2004., a s obzirom da je to 14 godina, moram reći da je ona jedna od najdugovječnijih na našoj set listi. Pokušavali smo je preinačiti, obući u novo ruho, dodati drugačiji instrumental, zažestiti je, omekaniti. Svakakve smo stvari isprobavali napraviti s tom stvari, ali shvatili smo da je originalni aranžman i instrumental nešto što ljudi najviše žele. Tako da je ona još uvijek na popisu pjesama najčešće. Ako je skinemo s popisa pjesama, obično se zna dogoditi mini ustanak nakon koncerta ili ljudi skandiraju tu pjesmu. Ali, to nije najgore što se čovjeku može dogoditi. Ta pjesma s godinama dobro stari, kao i mi (smijeh) i još uvijek je ljudi žele slušati. Oko te Romantike je nekako uvijek koktel emocija, s jedne strane ti se je ne da baš svirati jer je prošlo četrnaest godina, a s druge strane drago ti je što ljudi još uvijek briju na tu stvar.

Što vam je bilo najteže u tih dvadeset godina?

SHOT: Teško pitanje. Najteža su bila iščekivanja svakog koncerta. Kada dođeš pa trebaš početi svirati, a kažu ti – još samo deset minuta. Tih deset minuta je najteže u cijeloj karijeri. Daj pusti me na stejdž, hoću ić svirat’! Ta nabrijanost koja ti se skupi pa ti kažu da čekaš. I naravno čekanje da ti likovi na granici upišu ATACARNET (dokumenti za unos opreme op.a.).

Koji potez vam je bio najgluplji, onako da se baš opalite po čelu kad se sjetite toga, a koji najbolji, najdraži?

REMI: Što se tiče glupih i pametnih, najdražih poteza, mislim da glupi potez imamo na svakom albumu. Imamo uvijek pjesmu za koju se kasnije ispostavi da nam nije baš toliko draga, da nam nije baš toliko dobra i da možda nije trebala ići na album, ali naravno to sve, kao i sve ostalo u životu, skužiš kad voz prođe i kada je CD već otisnut i album vani. Neke pjesme bolje ostare, neke lošije, neke uopće nisu trebale ostariti, a neke možda nisu treble ni nastati. Tako da na svakom albumu imamo tu jednu pjesmu koja nam je cringe moment.

Jedan od najdražih momenata, koji mi se urezao u pamćenje, u Domu sportova kad je ekipa spontano vrištala četrdeset i sedam sekundi. Znam točno koliko traje zato što postoji i video. Fućkali su, vrištali, urlali i to je bio moment kad se okreneš prema Đonjari, našem bubnjaru i malo te dirne, da baš ne ispadne sad baš kliše. Iskreno, meni je svaki moment s dečkima u kombiju i na probi super. Volim ih, volim se s njima družit’ jer me nasmijavaju i zabavni su.

Još jedno obljetničarsko pitanje. Kako kao netko tko je proživio svoje tinejdžerstvo u devedesetima, gledate na stvaranja kulta ličnosti Franje Tuđmana, dizanje kipa u Zagrebu, te općenito veličanje tog doba?

REMI: Ja nemam problema s tim da se dižu spomenici, ali mislim da u Zagrebu postoje druge stvari koje bi trebale biti na listi. Neke investicije na razini Grada bi bile puno korisnije i pametnije za građane od kipova, pogotovo jer se zna koliki je budžet izdvojen za podizanje ovoga koji si spomenuo. Međutim, živeći u ovom gradu si nekako otupio i oguglao na ovakve stvari, što naravno nije dobro, ali moram priznati da me zaista više ništa ne može iznenaditi što se tiče gradske uprave i njihovih odluka. Možda me više brine, na razini Hrvatske, revizionizam koji se događa u školstvu. Ako idemo od one “na mladima svijet ostaje”, onda ne bi trebali dirati neke fakte u povijesnim knjigama, u knjigama hrvatskog jezika, općenito u knjigama humanističkih znanosti jer smo dovoljno stari da znamo što se zbilo i kako se odvijalo, onda te neke stvari koje pročitaš u udžbenicima, nije ti jasno tko je tu lud i mislim da je edukativni revizionizam najopasniji. Odgaja novu generaciju koja će neke izmišljotine smatrati faktom. To je nešto što me možda najviše štreca kad razmišljam o Hrvatskoj.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.