Optužnica Haškog tribunala Vojslava Šešelja tereti da je odgovoran za protjerivanje 800 mještana hrvatske nacionalnosti iz sela Hrtkovci u svibnju 1992. godine.
Ostoja Sibinčić, tadašnji predsjednik Općine Hrtkovci, kaže da Hrvati koji su otišli u Hrvatsku sigurno dobro žive i poručuje: “I upamtite – nisu otišli kao izbjeglice, nego zato što su željeli”.
VEZANE VIJESTI
Ove godine u Hrtkovce su se vratile rode, ali ne i stotine onih koji su devedesetih otišli. Masovni egzodus Hrvata iz ovog sela počeo je poslije mitinga stranke čiji se simboli još mogu vidjeti u selu.
Vojislav Šešelj je 6. svibnja 1992. u Hrtkovcima održao govor na kojem je pročitano 17 imena mještana hrvatske nacionalnosti kojima je poručeno da moraju iseliti. To je pokrenulo proces koji je rezultirao time da je 700 od ukupno 2.000 mještana koji su u Hrtkovcima živjeli pre rata napustilo selo.
Vlatko Kralj dobro se sjeća tog vremena. Kao Hrvatu, i njemu su, kaže, lokalni radikali prijetili da mora iseliti. Najveći pritisci su, navodi, počeli kad je Hrvatima naređeno da u kuće prime srpske izbjeglice iz Krajine.
“Neki su pokazivali kuće, a kad su došle te izbjeglice, mjesne vlasti su im nudile da ih i oni prime. Nije prošlo dugo, a onda bomba u dvorište. Kapija sva izrešetana od gelera. Odmah su ih primili”, priseća se Vlatko Kralj.
Bivši župnik u Petrovaradinu i čovjek čija je knjiga korištena kao dokazni materijal u Haagu sjeća se da je poslije Šešeljevog govora, dobio poziv od svećenika iz Hrtkovaca, po koga je otišao i izveo ga odande.
“U toj noći je zaklan Mijat Štefanec, hrtkovački Hrvat. Razumije se kakva je poruka Hrtkovčanima poslije toga bila”, kaže župnik.
Sam Šešelj taj proces nazvao je “humano preseljenje”.
Marina Fratucan, novinarka koja je devedesetih izvještavala o progonu vojvođanskih Hrvata kaže – takav opis nimalo ne odgovara onome što je vidjela.
“Ta rečenica je veliki cinizam, jer to sigurno nije bilo humano preseljenje naroda. Ja sam kao novinarka pratila sudbine tih ljudi, i ’95. i tijekom dvijetisućitihh. Kasnije, 15-16 godina poslije tog ‘humanog preseljenja’ sam ih posjetila. To ne da nije bilo humano, nego ti ljudi i poslije toliko godina imaju traume, i kažu da nisu ni tamo ni ovdje”, objašnjava novinarka.
Egzodus Hrvata je u ovom, ali i drugim vojvođanskim selima, i dalje je tabu tema. Za malobrojne koji o tom periodu govore, jedno je sigurno – da nije bilo Šešeljevog govora, ne bi bilo ni stradanja.
“Gdje on nije dolazio, i širio te ideje, koje su bile nesreća za taj narod, tamo je bilo sve na miru. Tamo gdje je on došao, tamo su ljudi poslije stradavali”, zaključuje Kralj.
