Pogledajte emisiju o ljubavi i želji za životom i kako ta želja može pobijediti gotovo siguran ponor. Nakon 24 godine - susret ratnog reportera i ranjene Mostarke.
Mostar 1993. godine – grad pod opsadom. Stradanje – svakodnevnica. Selma Handžar, desetogodišnja djevojčica zadobija teške tjelesne ozljede. Šanse za preživljavanje su male. Njena majka Nermana moli za pomoć.
Prvi izvještaj iz opkoljenog Mostara o stradanju građana poslao je ratni reporter CNN-a, Brent Sadler. On i njegov tim prije 24 godine zabilježili su objektivom kamere ratne strahote i patnje Mostaraca. Jedan od najpotresnijih snimaka koji su poslali u svijet je snimka ranjene djece, sestre i brata, Selme i Mirze. Djevojčica je bila teško ozlijeđena, a šanse da preživi male.
Selma je preživjela, kao i njen brat. Zahvaljujući društvenim mrežama – pronašli smo je. Dvadeset i četiri godine kasnije, Selma živi u Americi. Uspješna je i zadovoljna žena, majka dvoje djece.
U ekskluzivnom intervjuu N1 televizije, tada ratni reporter, a danas direktor uredničkog kolegija N1, Brent Sadler, prvi put susrest će se sa Selmom i njenom majkom Nermanom.
Ekskluzivno za N1 govore o vremenu stradanja i preživljavanja u Mostaru, bitkama za život, ali i oprostu.
Šta se dogodilo onog dana kada su Vam ranjena djeca?
“Jako mi je teško pričati o ovome…“, rekla je kroz suze Nermana Handžar.
Selma se prisjetila kako se sve dogodilo…
“Ranjeni smo ja i moj brat. Mirzi je bilo 8 godina, a meni 10. U ratu se nije smjelo izlaziti, a mi smo bili na prvom katu. Moj tata je ranjen 10 dana prije nas u koljeno. Dok je mama njemu previjala ranu, brat i ja smo izašli iza kuće pet minuta, jer nam je dosadilo biti u kući i slušati granate. To je bila sekunda vremena. Mi smo izašli vani i nije prošla ni minuta kada su dvije granate pale. Ja sam izgubila desnu ruku, a koljeno mi je ozlijeđeno. Moj brat je izgubio pola stopala”, ispričala je Selma.
Na pitanje koja joj je bila tada najveća briga, majka Nermana je odgovorila:
“Kada se to dogodilo, nisam htjela pomisliti da se to dogodilo Selmi i Mirzi. Međutim, tog trenutka htjela sam umrijeti. Poslije, svjesna sam bila da ta djeca trebaju majku, da im je najpotrebnija pomoć… Nisam neki vjernik, ali vjerujem u Boga, dao mi je neku snagu i razum je preovladao. Znala sam da moja djeca bez mene neće opstati, kao i bez njihovog oca.”
Emocije su preplavile Nermanu tijekom prisjećanja na nemile događaje.
“Nikada to neću preboljeti. Nikada neću zaboraviti. Oprostiti mogu, ali zaboraviti neću nikada. Ljudi smo, treba da opraštamo jedni drugima. Ako tako svi budemo radili, mislim da će naša država funkcionirati i mislim da će narod drugačije misliti. Moramo opraštati jedni drugima, iako je teško. Ja govorim kao majka kojoj je oboje djece ranjeno, trebamo opraštati.”
Na pitane može li oprostiti, Selma je odgovorila:
“Moram oprostiti, jer ako ne oprostimo nikada ne možemo nastaviti sa životom. Ipak, prvi put kada sam otišla u Mostar 2002. godine bilo mi je vrlo teško. Nisam mogla vjerovati da će mi biti tako teško. Ali morala sam zbog sebe oprostiti. Ali nikada neću zaboraviti jer je to promijenilo naš život totalno.”
Razgovarali smo i s Brentom koji je bio jako opredijeljen da se sazna što se dogodilo sa Selmom, njenim bratom i majkom. Sada imate priliku opet razgovarati s njima nakon 24 godine, kako se osjećate ovog trenutka?
“Prije svega je važno kazati, Selma je bila osoba konflikta i ozljeda koje sam ja sa sobom nosio više od dva desetljeća. Tako da je ovo jako emotivano vrijeme i za mene. Mnogo emocija je u meni večeras. Vas dvoje ste jako hrabre. Hvala vam što ste s nama večeras u ovom specijalnom programu, obje Selma i Nermina. No, ono što bih ja sada želio jest, Selma, da te vratim 23-24 godine unazad u bolnicu do koje sam tada uspio doći usred sukoba kada sam te našao u krevetu nakon amputacije desne ruke s licem – kao što sam to tada i opisao – pod maskom oštećeno od gelera. Djelovala si mi kao da si bila sedatirana, da li se sjećaš ičega za vrijeme tog kritičnog vremena svojih ozljeda?“, pitao je Sadler.
Selma je odgovorila:
“Svakog trenutka, Brent. Ako se razmislim i vratim se u trenutak vožnje prema bolnici… razgovarala sam malo s majkom prisjećajući se tih vremena i fokusirajući se na ovaj razgovor i kako će proteći, nemam uopće poteškoća razgovarati o ovome, za mene je to terapeutski, ali za moju majku ne.
Dakle, kada se prisjećam trenutaka vožnje prema bolnici, najteži trenutak za mene bio je kada su mi prebacili deku preko glave, i kao u snu, kada pokušavate vrištati, ali nemate glas, trenutak je kada pomislite ‘Bože, pa oni misle da sam ja mrtva!’. A, nisam, potpuno sam svjesna svega, samo sam izgubila glas. To je vjerovatno bio i prvi put da sam izgubila svijest. Kada smo stigli u bolnicu, bila sam potpuno svjesna i kao što znate nije bilo anestezije za amputacije, tako da sam morala proći i kroz to, osjećajući sve u potpunosti. Zatim, previjanja i kao što ste spomenuli, moje lice je bilo u vrlo lošem stanju. Sjećam se da sam pitala medicinsku sestru za ogledalo, jer sam željela vidjeti kako izgleda. Očigledno je bilo nešto na mom licu. I dala mi je ogledalo, što vjerovatno nije trebala učiniti. Sjećam se da sam vrištala, nisam mogla vjerovati da je to moje lice.”
