Čelnik slovenske oporbe i bivši premijer Janez Janša oštro je kritizirao način na koji su ovih dana u Ljubljani i drugim gradovima obilježeni 70. obljetnica završetka II. svjetskog rata i pobjede nad nacizmom i fašizmom, jer su na proslavama dominirali "komunistički" simboli.
Janša je ustvrdio da Slovenci nemaju razloga slaviti završetak jedne i početak druge “još strašnije” diktature koja je, po njegovim tvrdnjama, uslijedila nakon komunističke revolucije i masovnih pogubljenja političkih protivnika.
Završetak II. svjetskog rata je zapadnoj Europi donio oslobođenje, demokraciju, razvoj i pomirenje nekad suprotstavljenih država, a istočnoj Europi, pa i Slovencima, “komunističku diktaturu” koja je revoluciju iskoristila za uklanjanje političkih protivnika i nepoćudnih, uz masovne zločine nad poraženim vojskama i civilima na slovenskom tlu, naveo je Janša u osvrtu na proslave na kojima se pojavljivala crvena zvijezda petokraka i partizanske zastave, objavljenom na internet stranicama svoje stranke.
Janša je optužio slovenske lijeve stranke da i danas blokiraju istinu o događajima u II. svjetskom ratu, prikazujući žrtve kao “kolaboracioniste”, a “komunističke partizane” kao domoljube i osloboditelje od nacizma i fašizma.
PROČITAJTE JOŠ
“Zapravo se dogodilo to da je na istoku kontinenta jedno zlo zamijenjeno drugim i jednako pogubnim, ali dugotrajnijim, a ta je sudbina na žalost zadesila i Sloveniju”, navodi Janša
Po njegovim je riječima pravi problem suočavanja s prošlošću u nekim zemljama istočne, srednje i jugoistočne Europe taj što komunizam, za razliku od nacizma, nije bio vojnički poražen, nego se urušio, pa i danas postoje oni koji ga pokušavaju povijesno rehabilitirati iako je počinio mnoge zločine i unazadio ta društva.
Janša navodi da ima dokaza da se stvari ipak mijenjaju, pri čemu je po njegovim riječima “ilustrativna” i odluka kojom je nedavno u Beogradu završena sudska rehabilitacija četničkog zapovjednika Draže Mihajlovića.
Lažni mit o NOB-u
Potrebna dekomunizacija i lustracija nisu provedene ni u Rusiji, ni u Sloveniji ni u nekim drugim sljednicama nekadašnje SFRJ, gdje je, kako navodi Janša, uvjet za nacionalno pomirenje razgradnja “lažnog mita o NOB-u”.
Bivšem slovenskom premijeru politički protivnici ponekad zamjeraju preveliku fiksiranost na povijesne događaje i gorljivi aposteriorni “antikomunizam”, jer je nekoć i sam bio član Saveza komunista, dok on svoju karijeru i gledanje na povijest i ideologiju tumači postupnim sazrijevanjem u vrijeme mladosti i političkih početaka.
U jednoj svojoj memoarskoj knjizi Janša je naveo da je tek u svojoj 30. godini saznao da mu je otac nakon rata bio zarobljen kao pripadnik slovenskih domobranskih postrojbi, te da je nakon toga počeo proučavati povijesna zbivanja i na njih drukčije gledati. Prema mišljenju Janše i nekih slovenskih publicista i povjesničara, mnogi slovenski seljaci su tijekom II. svjetskog rata pristupali domobranskom pokretu, vjerujući da će tako zaštititi obitelj i rodbinu od represalija okupatora ili jer su vjerovali da će samo štititi svoje selo od revolucionarnih partizana, kako im je govorila crkva, ali su većinom pobijeni nakon što su ih u svibnju 1945. saveznici iz Austrije vratili partizanskim jedinicama.
