Žarko Hrgić (60) već sedmu godinu živi u pećini. Priča o pećinskom čovjeku iz Zenice nedavno je obišla svijet, no za Žarka se ništa nije promijenilo.

Uzak put uz rijeku vodi do Žarkove pećine. Drvena vrata sam je napravio, da štite od kiše i hladnoće. Jer zime su duge, a kamen hladan

“Nekad temperature dostižu i do – 25 stupnjeva Celzijusa. Ali može se to izdržat. Nisam nikad bio bolestan”, otkriva Hrgić.

Drveni krevet i mnoštvo deka. To je sve što u pećinu stane.

“Općina nije ništa nudila. Iz Centra za socijalni rad dolazili su kako je poplava bila. Častili su me sa 100 maraka. Prvi put su i došli, i to je bilo sve za tih sedam godina. Nudili su mi da se preselim u jedno selo udaljeno 20 km odavde. Tamo je sve srušeno, gore nego ovdje deset puta”, tvrdi Hrgić.

Kaže idu praznici, ljudi ponešto donesu pa zna i za slavlje.

“Nemam neke želje, da bih nešto poželio. Tako je. Ja sam to prihvatio i dobro je. Nemam se na što požalit, jedino, teže je ovdje zaspat. Nema TV-a, nema radija. A duge su noći. Ustanem rano ujutro, kopam po kantama. Svega bude. Izbace ljudi iz mesnica. I tako par puta da mi dan prođe”, dodaje on.

Bolje je ovdje nego u stanu, smatra Hrgić. “U stanu je psiho-teror. Tamo neko stalno kuca. Meni ovdje nitko ne kuca. Sloboda je najvažnija”.

Društvo mu pravi desetak pasa. Svakodnevno Žarko i za njih pronalazi hranu.

“Kažem za hranu nije problem nikakav. Nikad nisam bio ni gladan ni žedan”.

Dvadesetdvije godine proveo je u Njemačkoj. Bio je i oženjen. No, o tome ne želi pričati. Kaže, davno je to bilo.