Hrvatska reprezentacija večeras igra ključnu utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji protiv neugodne Ukrajine. Vatrene će u toj utakmici voditi novi izbornik Zlatko Dalić koji je klupu preuzeo nakon smjene Ante Čačića nakon niza loših rezultata.

O svim događajima koji su se odvijali u reprezentaciji i oko nje odlučio je progovoriti i Zdravko Mamić koji je u javnost pustio poduže pismo u kojem govori o svim aktualnim temama.

Njegovo pismo objavljujemo u cijelosti:

[OTVORENO PISMO HRVATSKOJ JAVNOSTI]

Zašto ovaj oblik komunikacije i zašto baš u ovom trenutku? Zato što druge mogućnosti nemam, i zbog činjenice da sam shvatio svu perfidnost novog pokušaja podvale koja se jučer cijeli dan valjala hrvatskim medijima. Moji su istupi, nažalost, prečesto bili nabijeni emocijama, pa ću ovaj put pokušati ostati što je moguće više pri činjenicama.

HRVATSKA – FINSKA 1:1

U petak u Rijeci Hrvatska nije uspjela pobijediti Finsku. Završilo je 1:1 i sada je vrlo upitan ( iako ja osobno još uvijek vjerujem ) plasman na SP u Rusiji. Ja nisam bio u Rijeci, nisam bio na utakmici, nisam bio cijelu noć nakon toga u hotelu u kojem se vijećalo o sudbini Ante Čačića. Dobio sam tri SMS poruke i telefonski sam razgovarao s Damirom Vrbanovićem, ali o sasvim drugoj temi. Nisam sudjelovao u smjeni Ante Čačića, a pogotovo nisam sudjelovao u postavljanju Zlatka Dalića kojem želim svu sreću večeras. Vidio sam naslove tekstova, ignorirao ih, i tek mi je jučer poslijepodne nekoliko prijatelja skinulo veo zablude s očiju. Zar ne razumiješ da ćeš opet ti biti kriv za sve, da ti ponovo uvaljuju. Tek sam tada odlučio reagirati i zato ovo otvoreno pismo. Zlatko Dalić baš ničim nije zadužio Zdravka Mamića, da bi mu ja to vraćao instaliranjem na mjesto izbornika. Priče o preporuci Zorana u Arabiji su tolika šuplja konfabulacija da to prelazi svaku granicu. Što se tom pričom zapravo želi postići? Rekao sam, ja još uvijek vjerujem, ali znam da će biti silno teško. I ako Dalić ne uspije – imamo Pedra, imamo krivca – to je najcrnji vrag u povijesti hrvatskog nogometa – Zdravko Mamić. Ovaj put više ne pristajem. Molim sada javno sve drage ljude koji se bave prisluškivanjem mojih telefona i mojih komunikacija, koji su tako revno dostavljali medijima priče i podatke kojima me se trebalo sotonizirati, da barem jednom naprave i nešto za mene – objavite svu moju komunikaciju u noći sa petka na subotu. Dalić nije moj odabir, nisam mu pomogao, pa ako će mu ta činjenica olakšati posao, bit će mi drago i zbog hrvatskog nogometa iskreno mu želim uspjeh večeras.

ANTE ČAČIĆ I PRĆIJA

Tu dolazimo do sljedeće točke, a to je uloga Ante Čačića kojeg je postavio kao „marionetu“ taj zloduh hrvatskog nogometa – Zdravko Mamić. Da, podržao sam izbor Ante Čačića, kao što sam podržao izbor Nike Kovača, Igora Štimca i Slavena Bilića. I svi su bili izabrani jednoglasnim odlukama Izvršnog odbora HNS-a u kojem sjedi desetak ozbiljnih, odraslih ljudi, nogometnih djelatnika. Predugo bi bilo sada tumačiti Antine rezultate i odluke koje je „marioneta“ donosila, ali pogledajmo samo priču o prćiji. Prćija znači da je reprezentacija Mamićevo vlasništvo s kojom on radi što želi. Da se ne bi bavili u Hrvatskoj toliko popularnim laprdanjem, pozabavimo se malo činjenicama. Ovo je sastav Hrvatske u posljednjoj utakmici na EP 2012. u Poljskoj protiv Španjolske, a pod vodstvom Slavena Bilića: Pletikosa, Strinić, Ćorluka, Rakitić, Pranjić, Vukojević, Modrić, Srna, Schildenfeld, Mandžukić, Vida. Ušli su još Jelavić, Perišić i Eduardo. Bili su tu još Šimunić, Kalinić, Vrsaljko, Badelj, Subašić. Tada je Slaven Bilić, Hajdukovac, Dalmatinac, roker, trener bez klupskog iskustva vodio reprezentaciju i tada reprezentacija nije bila prćija, zar ne? Da vas ne bih gnjavio nabrajanjem sastava, od tog dana u Gdanjsku kada je Bilićeva selekcija primila gol dvije minute prije kraja i otišla kući u prvoj rundi, preko Štimca i Nike Kovača, sve do Ante Čačića na Rujevici, postoji samo jedna jedina činjenica – temeljni sastav hrvatske nogometne reprezentacije u posljednjih sedam i više godina nije se promijenio ma za crno pod noktom. Pod Bilićem, Štimcem, Kovačem i Čačićem igralo je potpuno identičnih stožernih petnaest igrača. I igrat će večeras pod Dalićem. Zašto? Zbog toga što je tih 15 igrača najbolje što Hrvatska u nogometu ima. Neki su odlazili, povlačili se, za neka mjesta nismo imali najbolja rješenja ni 2012., baš kao ni danas. To je činjenica, a prćija je laž i izmišljotina. Jer da je prćija, onda možda Pletikosu ne bi zamijenio Subašić, onda „marioneta“ ne bi zvala Duju Ćaletu Cara i Mitrovića, nego Benkovića, da vas dalje ne gnjavim. Ante Čačić vodio je reprezentaciju samostalno, sam je birao igrače i postavljao sastav. Išlo mu je odlično, a onda ga je stalo. I kao kod svih trenera i izbornika, o sudbini mu je odlučio rezultat. Da je samo jedna lopta u Francuskoj otišla pet centimetara desno – danas bi ga, možda, slavili kao nacionalnog junaka. Dodati ću samo mali detalj. Četiri godine nakon Poljske, u Francuskoj, na mostu visi „Izgubili sve da Bog da“. Mantra o prćiji buši glave ljudima kroz medije danonoćno. A reprezentacija s „marionetom“ igra, odgovorno tvrdim i čvrsto stojim iza ovoga, najljepši nogomet u posljednjih deset i više godina. Pa kad „marioneta“ pobijedi Španjolsku golovima Kalinića i Perišića, te obranom Subašića – odjednom su na naslovnici „Tri dalmatinska lava“!? Pa kako sada, zar nije to prćija koja „da Bog da, sve izgubila“. Zar ne vidite koliko je to licemjerno, kolika je to podvala? To su činjenice, a stvaranje mita o prćiji bilo je nužno, vidjet ćete zašto.

STRATEGIJA PROPASTI

Na moju veliku žalost, baš se nitko od ozbiljnih hrvatskih novinara nije pozabavio mnogo širom slikom i svim onim što se hrvatskom nogometu i hrvatskom sportu počelo događati prije više od sedam godina. Nogomet je jedna od stožernih vrijednosti hrvatskog identiteta. Branitelji, katolička crkva i hrvatska nogometna reprezentacija. I to je postalo nepodnošljivo političkoj opciji koju su predvodili bivši predsjednik Josipović, ministar Jovanović i slični. Nikada niti jedan od najboljih hrvatskih nogometaša nije odbio reprezentaciju ( za razliku od nekih drugih sportova ), već su s nestrpljenjem čekali okupljanja i s neizmjernim ponosom držali ruku na srcu dok je svirala himna. Prije tri dana na Rujevici, nakon svih maltretiranja, nakon svih uvreda kojima je bio izložen, Luka Modrić leti terenom i baca se na glavu. Pa ne za Mamića i ne za HNS, već za Hrvatsku. Zar je uistinu moguće da to ne vidite i ne razumijete? Proces razaranja hrvatskog nogometa koji je tada započet, kulminirao je s tri velike akcije. Prva je bila pokušaj izazivanja prekida u Milanu, druga je bila svastika, a treća izazivanje prekida protiv Češke u Saint Etieneu na EURU u Francuskoj. Golema većina novinara u Hrvatskoj neprekidno mantra o „svetosti navijača“, o tome kako se nogomet igra za navijače i slično. Točno. Međutim, oni kojima kadite i držite štangu nisu navijači. To su, u svojoj srži, vrlo ozbiljne kriminalne organizacije koje odrađuju prljave poslove, a u vanjskim slojevima uglavnom klinci željni adrenalina, bučni i žestoki, ali bez ikakvih znanja i razumijevanja što se tu uopće događa. Navijači su one tisuće koje su nakon Češke krenule u Bordeaux na utakmicu protiv Španjolske, organizirane i odlučne da se same obračunaju s huliganima spremnim izbaciti Hrvatsku s EURA. To su navijači, baš kao i one tisuće koje prate, gledaju i podržavaju hrvatski nogomet, ali ne žele ići na ruševine od stadiona, na zimu i kišu, slušati bjesomučna urlikanja huligana. Više nema ni skrivanja. Vođe radikalnih navijačkih skupina koje su klubovima nanijeli tolike nemjerljive financijske i reputacijske štete otvoreno sjede sa šefovima sada oporbenih političkih stranaka. Srušite Mamića i bit ćete nagrađeni javlja Bernardić, srušite HNS i Šukera i mi ćemo se odužiti tvrdi Bulj i danima maltretira Janicu Kostelić dok nije potpisala protuzakonitu uredbu. I za hvalu je najveća sportašica u hrvatskoj povijesti dobila najmonstruoznije uvrede. I tišinu. Muk institucija. Muk svih mogućih zaštitnika ženskih i ljudskih prava. Koje, također, nisu ni trepnule na pokušaj mog ubojstva, na fizičke napade, na „duhoviti“ performans na rivi – udri ga s leđa u glavu i baci u more. Taj muk traje već sedam godina, od trenutka kada je Josipović pokrenuo lavinu s vrlo jasnim političkim ciljem, nema niti jedne reakcije policije, pravosuđa, medija, javnosti. Zapravo ima. Ubij sotonu Mamića. Jedino je to legitimno i jedino na tome rade institucije. Je li moguće da u Hrvatskoj bilo tko vjeruje da se ne znaju izazivači nereda u Milanu, da bivši ministar policije ne zna tko je nacrtao svastiku na travi Poljuda pred barem deset kamera koje pokrivaju stadion, da se ne zna tko je poslao divljake u St. Etienne? Je li moguće da sada nitko ne spominje da ova generacija koju je „upropastio HNS“ dvije godine nije igrala pred svojim navijačima domaće utakmice, a da sada, kada igra odlučujuću utakmicu za odlazak u Rusiju, nema baš nikakvu podršku s tribina? Međutim, ni sve to nije slomilo ljubav Hrvata prema reprezentaciji, pa se krenulo u konačni obračun sa mnom. U povijesti kluba iz Maksimira nikada nitko nije u klub donio tolike prihode koliki su stigli u posljednjih desetak godina. Nitko. Nikada. Ali ja sam lopov i ja sam pokrao Dinamo. Pa su krenula hapšenja i zatvori. I kao za peh, momčad ponovo uđe u Ligu prvaka. Ni to nije bilo dovoljno znači. Pa se u 22.15 dolazi po Luku Modrića u hotel As i vodi ga se na isljeđivanje u USKOK. Hej, ljudi!? Pa se na dan utakmice vuče Lovrena na sud u Osijek!? I kada svi ti ljudi kažu istinu, onda kreće medijski masakr. A oni će i večeras stavljati glave pod kopačke. Za Hrvatsku, ne za Mamića. Politika se grubo poigrava sa svim hrvatskim svetinjama, s nogometom ponajviše. Radi jeftine politike srušen je projekt kampa na Sveticama u kojem su HNS-u željeli nametnuti izgradnju atletske staze i dvorane. U nogometnom kampu? Bez jedne kune participacije Atletskog Saveza? Svaka čast gradski političari Zagreba. Kada sam doznao tu informaciju, u krugu nogometnih ljudi rekao sam – odlično, idemo sada urediti deset travnjaka hrvatskim klubovima. Stvarno sam zlotvor.

UKRALO, POKRALO

U jednu sam stvar siguran. Prije ili kasnije, možda kad me već dugo neće biti, netko će podvući crtu i reći – čekajte, nešto u toj priči ozbiljno ne štima. Naime, u sustavu izvrnute hrvatske stvarnosti koju svaki dan emitiraju mediji, ono što valja – to ne valja, a ono što ne valja, to je fenomenalno. Ne želim dužiti pa ću pokušati sažeti. Kada je Dinamo 2005/06 počeo svoju veliku seriju od 11 uzastopnih naslova, tada je Hajduk završio peti u prvenstvu, 36 bodova iza Dinama. Nije se kvalificirao čak ni u tadašnji Intertoto kup. Tada je krenuo uspon Eduarda da Silve. Već sljedeće sezone kupujemo Etta i Jensa Nowotnog, dolazi nam Vugrinec, stasaju Luka Modrić i Ognjen Vukojević. Sezonu kasnije počinje serija, u hrvatskom nogometu do tada nezamislivih transfera. I tu počinje financijska i sportska stabilizacija kluba, uz čudesan uzlet Dinamove nogometne škole. U sezoni 07/08 na vratima je Koch, tu je Mandžukić, raste Mikić. Došao je Chago. I tako dalje i tako dalje, do Machada, Henriqueza, Fernandeza, Soudanija, ali i Ćorluke, Vide, Lovrena, Badelja, sve do Matea Kovačića i Pjace. Dragi moji prijatelji i sportski suparnici iz Splita i Dalmacije, dragi navijači Hajduka. U te prve tri godine, Hajduk je iza Dinama zaostao više od 80 bodova. Dinamo je igrao Europu, Hajduk nije. I u tom je razdoblju nastao jaz koji do danas nisu ljudi koji vode Hajduk uspjeli zatvoriti. A kada je postalo jasno da je financijska rupa preduboka, da jednostavno, bez novca ne mogu dovesti prave igrače i prava pojačanja, da bi se prikrio rezultatski kolaps, morao se pronaći krivac, morala se prebaciti odgovornost. I našao se – svemoćni Zdravko Mamić i prokleti Dinamo. Ukralo, pokralo. U posljednjih 12 sezona, što je sigurno beskrajno bolno, baš kao i onih 25 godina Dinamova čekanja naslova u Jugoslaviji, Hajduk je ostao iza Dinama više od 200 bodova. Dragi moji, ništa Hajduku nije ukradeno, baš kao što ni Dinamu, kako vole mantrati zagrebački nostalgičari, nitko nije branio da 25 godina u Jugi ne osvoji naslov. To su priče za malu djecu. Riječ je o sposobnosti ili nesposobnosti, o radu ili neradu. U ovih 12 sezona Dinamo je bio lokomotiva hrvatskog nogometa na sve moguće načine. Prije nekoliko dana na račune deset klubova u Hrvatskoj sjelo je gotovo četiri milijuna kuna na račun lanjskog nastupa Dinama u Ligi prvaka. Nitko nikada nije taj novac odbio i vratio. A mnogima je to spašavalo živote i sezone. Mamić je monstrum koji je upropastio hrvatski nogomet – to je osnovna teza. Dobro, umjesto laprdanja ostarjelih tužnih likova, vratimo se činjenicama. Premalo je ovdje prostora da navedem sve akcije kojima je Dinamo, ili da budem precizniji, Zdravko Mamić, spašavao klubove, ligu, prvenstvo. Možda će jednog dana ljudi iz Vinkovaca, Osijeka, Pule, Rijeke, ali i iz Cibone, vaterpolisti Mladosti, atletičari, odbojkaši, rukometaši, veterani, legende, bezbrojni koji su na vrata kucali i kojima su se uvijek otvarala, osjetiti potrebu i skupiti hrabrost da kažu javno – pa čekajte, taj nam je čovjek spasio klub, spasio sezonu, spasio život. Prije samo šest godina Rijeka je prvenstvo završila dvanaesta od 16 klubova, bila je na rubu propasti i ispadanja. Prvi čovjek koji je pružio potporu Damiru Miškoviću i ruku Rijeci bio je Zdravko Mamić, a još i danas, ako je potrebe, Dinamove službe pomognu iskustvom u odgovoru na europske izazove. Prvi čovjek koji je podržao projekt Osijek i Ivana Meštrovića bio je Zdravko Mamić. Čovjek koji je kupovao anonimne juniore i kadete klubova, samo da im može pomoći i dati financijsku injekciju da izdrže i prežive zove se Zdravko Mamić. Možda će jednog dana netko od svih tih ljudi biti dovoljno hrabar da kaže istinu. Vratimo se još malo na ukralo, pokralo. Nije li vam malo čudan muk, tišina koja tako gromko odjekuje? U prvih devet kola, „najgori Dinamo u povijesti“ kako ovoj generaciji tepaju zagrebački novinarski genijalci, devet je bodova ispred Hajduka. A nije bilo ukralo, pokralo. I ako ćemo biti do kraja objektivni, u prvih devet kola sudačke su pogreške činjene ponajviše protiv klubova koji su igrali protiv Hajduka. Pa kako sad? Kada je otišao Vlašić, za premali iznos usput, Carillo i Branco bili su opet na naslovnici kao „kraljevi transfera“. Tri tjedna kasnije šutani su nogom iz kluba. Nemam nikakvih iluzija i znadem kakve će ovo reakcije izazvati, ali samo sve vas molim jedno – pokušajte malo razmisliti, ne na temelju laprdanja, već na temelju brojki i činjenica.

VRATITE NAM DINAMO

U tom moru monstruoznih izmišljotina vodi se „borba za povratak Dinama“, kojeg sam, valjda, ja oteo i ukrao „navijačima“. To je, bez konkurencije, najveći uspješni projekt jedinstvenog hrvatskog „izvrtanja stvarnosti“. Dinamo je prije 13 godina, baš kao i danas, stajao na istom mjestu, igrao na istom stadionu. Samo je tada bio zakopan u dugove, stadion je bio nakaza ( nije ni danas mnogo bolji, ali je barem uljuđen za igrače ), oko stadiona su bili zapušteni tereni, lešnata odlagališta smeća. A danas blistaju pomoćna igrališta, taktički poligoni, tereni s umjetnom travom. Vlada red i disciplina. Tko je branio Canjugi i svima prije i poslije njega, da urede smetlišta, da naprave uvjete da Dinamova škola bude jedna od najboljih u Europi. Nitko. To su činjenice. Baš kao što je činjenica da je strašna laž nekakva borba za „pošteni Dinamo“. Neće biti Mamića, pa će onda poteći med i mlijeko. Vratit će se desetci tisuća navijača koji sada ne dolaze jer sam im ja ukrao Dinamo. I sam sam bio naivan i borio se za povratak imena Dinamo. Pa je ime vraćeno i na prvoj je utakmici bilo deset tisuća ljudi. Na trećoj je već stadion bio prazan. Zdravko Mamić i ljudi koji vode klub realizirali su najuspješnije razdoblje u povijesti Dinama. To je činjenica i siguran sam da će jednoga dana netko i to potvrditi. Nije Mamić otjerao ljude sa stadiona. Kada Dinamo igra velike utakmice i kada igra u Europi, na stadionu je dvadesetak tisuća navijača. Zašto ih nema barem dvostruko više kada klub dnevno na društvenim mrežama prati više od pola milijuna ljudi – na to pitanje ne znam odgovor. Ili znadem, ali i to bi nas odvelo predaleko.

DAVOR ŠUKER I HNS

Kao što sam postavio „marionetu“ Čačića, tako sam postavio i Davora Šukera, još jednu „marionetu“ kako tvrdi čovjek koji bi o Davoru Šukeru morao znati mnogo više, budući da se s njim natezao oko novčanih nagrada i jako dobro zna koliko je „zajeban“ bio i izvan terena. Davor Šuker je najveće hrvatsko nogometno ime, čovjek kojeg u svijetu cijene beskrajno. Davora Šukera izabrali su delegati skupštine HNS-a. Ljudi iz Dalmacije, Slavonije, Istre, Zagorja. Podržali su ga kao najveće nogometno ime i izabrali ga za predsjednika. Kakav je bio predsjednik, reći će ti skupštinari na izbornoj skupštini. Ja s Davorom Šukerom ne letim svijetom, za mnoge njegove odluke doznao sam iz medija i o mnogima imam svoje mišljenje. Ali budite sigurni, Šuker nije „marioneta“. Ponajmanje Mamićeva. A taj mitski „HNS pederi, nogomet ste sjebali“? Sjebali su ga tako da je reprezentacija bila na 9 od 11 velikih natjecanja, da je reprezentacija danas, 16. na svjetskoj ljestvici, da je liga 16. od 57 europskih liga. Je li moglo bolje? Uvijek može bolje, ali ne mislite li da je ovo čudo? I budimo otvoreni do kraja – nema ovome kraja dok, na ovaj ili onaj način, jedna skupina ljudi i jedan klub, silom ili milom, ne budu prvi. A budući da se to ni ne nazire na sportski način, idemo srušiti sve, pa ćemo, možda, biti prvi među slabima.

ZDRAVKO MAMIĆ I MEDIJI

Hrvatska nogometna javnost truje se već godinama. Izvrtanjem činjenica, lažima, mitovima. Posebno mi je teško gledati tužan i tragičan sunovrat Miroslava Blaževića, čovjeka koji je hrvatski nogomet beskrajno zadužio i koji sada u vrlo zrelim godinama cirkusira po medijima. Nazivaju ga novinari i baš kao u pjesmi Ede Majke koji se šprdao s pjevačem Crvene jabuke, Žerom, tako mediji zovu Ćiru – neka pljune, dat ćemo mu za konjak, dat ćemo mu naslovnicu, dat ćemo mu sliku. Dragi novinari, vi predobro znadete da Ćiri ne bi valjali Guardiola, Mourinho i Zidane da sad zajedno sjednu na klupu Hrvatske. Nažalost, velikom junaku, a sada čovjeku na zalasku koji sasvim sigurno ne bi prepoznao pola reprezentativaca, a kamoli sa sigurnošću znao u kojim klubovima i na kojim pozicijama igraju, činite medvjeđu uslugu. I još bezbroj takvih bez legitimiteta, bez ugleda, sa zadatkom i misijom.
Ja sam Zdravko Mamić. Imam prokletu narav, koja je jedino mene i moju obitelj do sada u životu koštala silno. A ne postoji čovjek, sportaš, klub kojem nisam pomogao. Mene su napadali fizički, na mene su pucali, vrijeđaju me na sve načine. Ovo nije pismo kojim se nekome za nešto pravdam. Niti slučajno. Griješio sam u procjenama, griješio sam u odlukama, ali tko nije? I tko neće? Molim vas, uzmite malo podatke, statistike, brojke, prošećite Maksimirom i razmislite. Samo toliko.
I da olakšam posao svima koji pripremaju nove konstrukcije, koji će mi pakirati i nakon večerašnje utakmice. Ne znam tko će biti predsjednik Saveza nakon izborne skupštine, ali znadem tko bi trebao biti sljedeći izbornik Hrvatske, bez obzira išli u Rusiju ili ne. Tko god bude na čelu, morao bi sjesti u avion, otići u London i nagovoriti Slavena Bilića da se vrati na klupu reprezentacije. Sada je stekao iskustvo, radio je u velikim klubovima, zna naš mentalitet, vrijeme je za povratak. Meni ništa nije dužan, nikoga nigdje nije preporučio, potpuno je neovisan i da me netko nešto pita, ja bih izabrao Hajdukovca, Splićanina, rokera. To bi bio odabir Zdravka Mamića, zloduha i monstruma hrvatskog nogometa. I još samo mali detalj. Zdravko Mamić se prije dvije godine povukao sa svih funkcija u HNS-u.

Puno sreće večeras reprezentaciji i Zlatku Daliću jer najveća je glupost koju sam pročitao u posljednjih deset godina napisana ovog vikenda – najbolje bi bilo da ne odemo u Rusiju. Zamislite kolika je to idiotarija i kolika podvala napisao je Mamić na Facebooku.