"Nevjerojatan je osjećaj nakon svih ovih godina ponovo osvojiti turnir. Ovo je poput sna" poručila je Mirjana Lučić-Baroni nakon što je osvojila dva WTA turnira u Quebecu 2014.godine.

Baroni je prvo pobijedila Amerikanku, Venus Williams i tako osvojila turnir nakon punih 16 godina stanke. Dva sata kasnije slavila je i u konkurenciji parova zajedno s Čehinjom Lucie Hradeckom. Ovim trijumfom, Hrvatica je ušla u povijest kao tenisačica s najvećim razmakom između dva osvojena turnira. Do tada, rekord je držala Japanka Kimiko Date, koja je slavila nakon 13 godina.

Mirjanina priča počinje 1996.godine kada je kao juniorka osvojila US Open u singlu, te Australian Open 1997. u singlu i parovima, čime je postala, uz Martinu Hingis i Jennifer Capriati, jedna od tri igračice u povijesti kojima su sa 14 godina pripala dva juniorska Grand Slama. Sa Martinom Hingis, tada jednom od najpoznatijih tenisačica svijeta, osvaja Australian Open 1998. godine. Imala je samo 15 godina pa je i ovim trijumfom ušla u anale kao najmlađa tenisačica koja je osvojila jedan Grand Slam. Samo godinu dana kasnije, ostvarila je uspjeh karijere. Plasirala se u polufinale Wimbledona, ali ju je tamo zaustavila legendarna Steffi Graf. Tada je rekla da je još sa osam godina, upravo gledajući Steffi Graf i Moniku Seleš, znala čime se želi baviti. Znala je gdje pripada.

Bila je velika nada, ali …

Nakon 1999.godine Lučić su mučile brojne ozljede i obiteljski problemi koji su je udaljili od profesionalnog tenisa. Naime, kako su pisali mediji, njezin otac je prijetio da će joj ubiti majku, a koliko je ovo bilo ozbiljno svjedoči i podatak da je s majkom, sestrama i braćom iz Makarske prevalila put do Floride gdje se skrasila. Priznala je da je otac maltretirao više od deset godina.

Priznala je da je napokon u Tampi osjetila mir i spokoj i ljubav u obitelji. Priznala je da joj je teško i dok joj je padao teret s leđa, padala je i ona sve niže na WTA listi. Vraćala se par puta na pojedinim turnirima za koje je dobila pozivnicu, ali neuspješno. Nakon nekoliko godina “borbi” po raznim ITF turnirima, Lučić-Baroni je uspjela stići do prvog kola Wimbledona, prvog Grand Slam turnira nakon dugih osam godina. Te godine upisala je nastup i na US Openu i već se tada vidjelo da je talent nikada nije napustio.

Godinu dana kasnije vratila se polako ali sigurno među 100 najboljih igračica na svijetu.

Nakon senzacionalne pobjede nad drugom igračicom svijeta, Rumunkom Simonom Halep, u drugom kolu Roland Garrosa ove godine, na konferenciji za novinare, dotad raspoložena i vesela Mirjana Lučić-Baroni, nije znala odgovoriti u svom stilu na pitanje može li rezimirati put do tog spektakularnog uspjeha. Uvijek raspoložena tenisačica, naglo se uozbiljila a samo trenutak kasnije potpuno se slomila. Iz nje su izašle emocije, a kroz suze je jedva izgovorila da su to bila zaista teška vremena i da je nevjerojatno da nakon toliko vremena opet pobjeđuje na velikom turniru.

I dok se ispričavala zbog suza koje nije mogla spriječiti, iznova je svojom hrabrošću osvajala srca ljudi diljem svijeta.

A malo prije toga je osvojila i srce Danijela Baronija. Čovjek njezina života, kako sama kaže, vratio je osmijeh, ulio samopouzdanje i ponovno na površinu izvukao sav onaj talent kojim je razoružavala suparnice prije nego što ga je ugasila obiteljska tragedija.

2015. i Mirjana u 33. godini života ponovo igra na najprestižnijem teniskom turniru, poručuje da ne razmišlja o prekidu karijere, napokon je sretna, pronašla je mir i ljubitelji bijelog sporta joj se ponovno raduju kao što su se oduvijek divili snazi koju je pronalazila svih ovih godina nakon tragedija koje su se nizale. Pobijedila je Jaroslavu Švedovu u prvom kolu, u drugom je očekuje dvoboj protiv Anne Lene Friedsam.

I za kraj dovoljno je samo citirati njenu izjavu u Parizu nakon trijumfa nad Halepo: “Prošlost mi je davala snagu. Ponosna sam što sam prošla sve ružne i traumatične trenutke i što nisam odustala zbog istih. Mnogi bi pokleknuli da su doživjeli sve što sam ja. E to me čini ponosnom. To što sam ja nastavila dalje, što sam tvrdoglavo išla naprijed, što sam vjerovala u sebe i zbog toga ja sada slavim “.

Ne zaslužuje svako imati titulu Baron u svom prezimenu, ali za Mirjanu se to uopće ne dovodi u pitanje …