Kolumnist britanskog The Guardiana Paul Chadwick, koji je po struci pravnik, u svojoj novoj kolumni posvetio se Slobodan Praljku, usporedivši ga s poznatim nacističkim zločincem
“Samoubojstvo trovanjem generala Slobodana Praljka u sudnici Haškog sada prošle srijede povlači pitanja, kako suvremena tako i povijesna. Kao i jedan od najviših nacističkih dužnosnika, Herman Goering, u u Nuernbergu 1946., Praljak je, nakon što je osuđen za ratne zločine, uspio pribaviti sredstvo kojim je osujetio izvršenje presude i sam sebi oduzeo život”, napisao je Chadwick u tekstu naslovljenom “Praljak i Goering: Samoubojstva dvojice ratnih zločinaca povlače pitanja i pričaju priču”, prenosi Index.
Chadwick uspoređuje izvještavanje Guardiana o Praljkovu samoubojstvu s onim o Goeringovom prije 71 godine.
Objašnjava zašto je Guardian prvo objavio snimku Praljkovog uzimanja otrova, koji je na i dalje neutvrđen način prokrijumčario u sudnicu. Iako se radi o traumatičnom prizoru samoozljeđivanja, odnosno, kako se kasnije ispostavilo, samoubojstva, u početku se cijela stvar činila kao svojevrsni performans s ciljem ometanja izricanja presude.
VEZANE VIJESTI
Ali kada je od hrvatske televizije dobio dojavu da je Praljak preminuo u bolnici, Guardian je povukao originalni video i zamijenio ga editiranom verzijom, u kojoj se ne vidi sam čin samoubojstva. Chadwick prepričava kako se i sam sudac očito mučio da shvati što se upravo dogodilo pred njim, s druge strane staklenog zida. Prijenos suđenja naprasno je zaustavljen, a potom i samo izricanje presude.
Chadwick ovo povezuje s drugom paralelom između Goeringova i Praljkova slučaja: refleksni pokušaj kontroliranja informacija od strane nadležnih institucija. I onda i sada, kad takve institucije – političke, sudske ili vojne – djeluju u ime javnog interesa, ključna je uloga profesionalnih novinara kao objektivnih promatrača, tvrdi kolumnist Guardiana.
Evo kako je dopisnik Guardiana tada izvijestio o samoubojstvu njemačkog ratnog zločinca: “Hermann Goering je umro sinoć od vlastite ruke. Dva sata i petnaest minuta prije nego je trebao biti pogubljen, uzeo je otrov pred očima američkog stražara koji je promatrao svaki njegov pokret kroz rešetke na vratima ćelije…Goering je ubacio ampulu cijanida u usta i razbio je zubima… Dok je Goering ležao u zatvorskoj mrtvačnici, 10 drugih nacističkih vođa koji su osuđeni nasmrt zajedno s njim bili su obješeni u prašnjavoj, bombardiranjem oštećenoj gimnastičkoj dvorani zatvora… Goeringovo tijelo uneseno je i postavljeno kraj ostalih kad je vješanje izvršeno.”
Novinarima nije dozvoljeno da telegramom pošalju vijesti o izvršenju smrtne kazne prvih nekoliko sati, što je izazvalo negodovanje europskih novinara za koje je to značilo da su propustili rok za sutrašnje novine. “Goruće pitanje je, naravno, kako je Goering, unatoč konstantnom promatranju i dnevnim inspekcijama ćelije, došao do otrova”, piše dopisnik Guardiana.
Glavni zatvorski časnik odbacio je sve novinarske teorije o krijumčarenju otrova u Goeringovu ćeliju: nije mogao biti provučen kroz zaslon u sobi za ispitivanje jer je neprobojno, unutar pravnog dokumenta jer se svaka stranica pregledavala, nije ga mogao prokrijumčariti odvjetnik jer ga se pretraživalo svaki put. Goering ga nije mogao skriti ni u odjeću jer mu se odjeća u kojoj je išao na sud uzimala i pretraživala. Zatvorski čuvari bili su ljudi od povjerenja, kao i knjižničar u zatvorskoj knjižnici, prenosi Index.
“Istina možda nikad neće biti poznata”, zaključio je dopisnik Guardiana dan nakon što je Goering umro. Isto se može reći i za Praljkovo samoubojstvo. Kako bi barem pokušali odgovoriti na ta pitanja, potrebni su nam novinari koji će u isto vrijeme biti svjedoci, ispitivači i komunikatori u službi istine.
