Rusija i Ukrajina, čiji su odnosi posebno napeti nakon što je Moskva zapriječila prolaz kroz Kerčka vrata pored anektiranog Krima kako bi spriječila da ukrajinski brodovi iz Crnog uđu u Azovsko more, proživljavaju najburnije odnose nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine.
Prvog prosinca 1991. Ukrajina je nakon referenduma proglasila neovisnost od Sovjetskog saveza, koju je sutradan priznao ruski predsjednik Boris Jeljcin. Osmog prosinca su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisale sporazum o Zajednici neovisnih država (ZND).
Nakon raspada SSSR-a 25. prosinca 1991., Ukrajina se tijekom pet godina pokušavala otrgnuti iz političkog vodstva svog velikog susjeda. Rusija i Ukrajina 31. svibnja 1997. potpisuju sporazum o prijateljstvu i suradnji koji ih pomiruje. Sporazum i dodatni tekstovi rješili su tako spor o podjeli bivše sovjetske Crnomorske flote, usidrene na Krimu. Rusija je ostala vlasnicom većine brodova, ali, prema sporazumu, Ukrajini plaća korištenje luke.
Rusija, koja je i dalje ostala najveći trgovinski partner Kijeva, zadržala je svoje gospodarsko – Ukrajina ostaje u potpunosti ovisna o ruskoj nafti i plinu. NATO i Ukrajina 9. srpnja potpisuju ‘povelju specifičnog partnerstva’ koja predviđa redovne političke sastanke i suradnju dviju strana. Predsjednik Jeljcin podržao je taj sporazum, ali je istaknuo da se protivi pristupu Ukrajine ili bilo koje druge bivše sovjetske republike NATO-u.
VEZANE VIJESTI
Posljedica predsjedničkih izbora u Ukrajini 2004. godine, obilježenih prevarama na kojima je pobijedio Rusiji sklon Viktor Janukovič, bili su prosvjedi bez presedana, a izbori su potom poništeni.
Prozapadni oporbenjak Viktor Juščenko, vođa narančaste revolucije je pobijedio 26. prosinca, što obilježava novo političko doba u Ukrajini nakon 10-godišnje vladivine Leonida Kučme, okrenutog Moskvi.
U siječnju 2005. u gesti pomirenja Juščenko kreće u Rusiju na prvo putovanje u inozemstvo.
U siječnju 2006. ruski Gazprom prekida isporuke Ukrajini nakon nekoliko mjeseci sporova o cijeni. Prekid isporuka je omeo opskrbu nekoliko europskih zemalja tijekom najveće hladnoće. Gazprom optužuje Ukrajinu, koja to demantira, da je ilegalno preuzela plin namijenjen Europi. U siječnju 2009. Rusija ponovo zaustavlja svoje isporuke plina Ukrajini zbog neplaćanja i dugova, i obustavlja sve svoje pošiljke u Europu preko ukrajinskog teritorija.
U studenom 2013. proruska vlada Viktora Janukoviča nenadano prekida pregovore o sporazumu o pridruživanju s Europskom unijom što izaziva nove proeuropske prosvjede, a središnji trg Majdan postaje epicentar pokreta.
Pobuna je završila u veljači 2014. godine, i to bijegom Janukoviča u Rusiju, nakon čega je svrgnut. U žestokim sukobima poginulo je stotinjak prosvjednika kao i dvadesetak policajaca. Proruski i proukrajinski aktivisti sukobili su se 26. veljače 2014. u Simferopolju, glavnom gradu Krima.
Referendum iz 16. ožujka iste godine, koji Kijev i Zapadnjaci ne priznaju, potvrdio je pripojenje Krima Rusiji. Proruska pobuna izbija sljedećeg mjeseca u dvije industrijske regije istoka Ukrajine, većinom rusofone.
Kijev i Zapadnjaci Rusiju su optužili da podržava pobunjenika slanjem ljudi i opreme preko granice izvan kontrole Ukrajine. Moskva to, bez obzira na jasne dokaze, niječe i priznaje samo nazočnost ruskih dragovoljaca koji su se otišli boriti na vlastitu inicijativu.
U sukobu je u četiri i pol godine poginulo više od 10.000 ljudi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
