CNN-ova nagrađivana reporterka Clarissa Ward, povodom objavljivanja njezine potresne reportaže “36 sati s talibanima”, dala je intervju našoj Ivani Dragičević u kojem govori o stereotipima prema ženama ratnim reporterkama, humanizmu i empatiji, te važnosti novinarstva u današnje doba kada ga se dezavuira s najviših instance moći.

Nakon 17 godina rata i svega što smo znali o talibanskom režimu. Znamo za sva ona zvjerstva kojima smo svjedočili u posljednjih 15 godina. Kako ti je bilo? Kako si došla do ove priče i kako je izgledalo tih 36 sati provedenih s njima?

“Prije nekih šest mjeseci odlučila sam da se želim pokušati ubaciti u taj svijet, vidjeti američkog neprijatelja u Afganistanu. Kao što si i rekla, ovaj je svijet obavijen velom tajne, nedostupan ljudima izvana. Novinari koji su pokušali napraviti ovu priču oteti su. Sastala sam se s nagrađivanim afganistanskim filmašem Najibullahom Quraishijem, koji je napravio puno priča o talibanima. Iznijela sam mu zamisao da s njim i producenticom Salmom Abdelaziz odem na talibanski teritorij i da ondje provedemo neko vrijeme. Obratio se talibanima i pregovarao o periodu. Naposlijetku su pristali, a zatim je morala pristati i uprava CNN-a, što nije bilo lako jer su rizici bili poprilični. No moram reći, jednom kad od talibana dobijete pozivnicu i jamstvo da ćete biti sigurni, to obično ipak nešto znači. No bilo je i drugih prijetnji, ne samo prijetnja otmice. Kao što ste mogli vidjeti, postojala je i prijetnja zračnih napada. Zapadnjački novinar ne nalazi se tako često na suprotnoj strani američkog rata. Sve su to bili izazovi o kojima smo morali pomno razmisliti i pripremiti se za njih. No kad smo naposlijetku došli na teren, smatrali smo da smo učinili sve u svojoj moći kako bi cijela priča bila što sigurnija i razboritija.”

Znamo o talibanima iz 2001. godine. Znamo o njihovoj okrutnosti prema ženama i njihovom okrutnom režimu. Ali čini se da se situacija na neki način promijenila zbog mirovnih pregovora s Amerikancima i afganistanskom vladom. Ipak, u tvojoj se priči to moglo osjetiti. Scena u kojoj onu curicu udari vozilo i, kao što si rekla, činilo se da nitko ne mari za to osim tebe. Kako ti je bilo biti ondje, kao ženi, kako si i sama rekla, nevidljivoj osobi u tom tvrdokornom, muškom, okrutnom svijetu?

“Otišla sam onamo znajući da neće biti lako, da će to biti izazovna situacija, izazovan zadatak. Nisam imala baš velika očekivanja o tome kako će se odnositi prema meni. Kao prvo, najvažnije mi je bilo da ja i moja ekipa budemo sigurni. I drugo, da dobijemo pristup onomu što smo tražili. Sama činjenica da su talibani dopustili dvjema ženama sa CNN-a da dođu na njihov teritorij i snimaju, da posjete medresu, vjersko učilište, kliniku, da intervjuiraju upravitelja i vojnog zapovjednika… Mislim da sve to stvara dojam kako se u ovom trenu ponašaju na puno pragmatičniji način nego prije. Žele pokazati da su zreli akteri, da mogu surađivati s afganistanskim vlastima, sjesti za pregovarački stol sa SAD-om i ugostiti zapadnjačke novinare. Sve su ovo naznake da talibani nastoje biti susretljiviji. U isti mah, kao što si i istaknula, po pitanju fundamentalističke ideologije, koja je poznata po tome što je stroga i uskogrudna, nisam vidjela nikakve konkretne naznake da se to promijenilo. Bilo je trenutaka koji su bili izuzetno neugodni, osobito ono što si spomenula, trenutak kad onu curicu udari motocikl. Talibanski borac na motociklu zaustavio se, na sekundu je sišao s motocikla kako bi provjerio je li malena dobro. Ali nije mu se žurilo, osjetila se određena arogancija. Nisam stekla dojam da očajnički nastoji uvjeriti se da je curica dobro i da je nije ozlijedio, niti su se promatrači osjećali pozvanima da mu priđu i pitaju ga kako je mogao udariti tu curicu. Bilo je očito da ljudi u tom selu ne žele ispitivati ni izazivati talibane. Meni je najvažnija bila sigurnost, otići, vratiti se i dobiti što trebamo. Uspjeli smo u svemu tome. Načelno govoreći, mislim da muškarcu ne bi bilo moguće izvršiti ovaj zadatak. Sama činjenica da smo morale nositi nikab nam je zapravo omogućila da budemo koliko-toliko nevidljive i da obavimo svoj posao, a da ne postanemo priča. A budući da smo žene, nisu nas doživjeli kao prijetnju onako kako bi doživjeli zapadnjačkog muškarca.”

Sjećamo te se po TV izvještajima iz vrlo teških okolnosti, ako to tako mogu sročiti. Po tvojem tajnom izvještavanju iz sirijskog Alepa. Iz Iraka… Svjedočila si pred Vijećem sigurnosti UN-a. Jemen… Ističeš stvari, stavljaš ih u kontekst. Predstavljaš glasan globalan glas i pričaš priče koje ljudi trebaju čuti. Utječe li to na tebe kao osobu i novinarku?

“U to nema nikakve sumnje… Ne možeš provesti vrijeme na tim mjestima i svjedočiti patnji kakvoj redovito svjedočimo, a da to ne utječe na tebe. Kada izvještavaš o ratu zbunjujuće je što to obično ne osjećaš u danom trenutku. U tom si trenutku toliko fokusiran na svoj zadatak, na posao i na to da dobiješ materijal koji trebaš, pa si zapravo ne dopuštaš da to emotivno utječe na tebe. To se obično dogodi puno poslije i zna biti vrlo zbunjujuće jer dva mjeseca nakon što si izvještavao o nečem strašnom, možda se zatekneš malo odvojen od svakodnevna života, deprimiran… I treba neko vrijeme, godine iskustva u ovom poslu, da shvatiš da je cijela ta premisa uzroka i posljedice malo više nijansiranija kad se radi o izvještavanju o sukobima. Ne radi se uvijek o tome da A automatski vodi do B, mogu proći mjeseci da probaviš te stvari, prije nego što osjetiš ikakvu reakciju na njih. Meni je mentalno zdravlje visoko na listi prioriteta, želim se pobrinuti da se dobro nosim s onim što sam vidjela, doživjela ili što nastojim probaviti. Moram priznati da mi je rođenje djeteta uvelike promijenilo život, no svakako mi je promijenilo prag tolerancije prema prizorima patnja, osobito kada je riječ o patnji djece. Sada me to snažno emotivno pogađa, čak i u trenutku kad samo pokušavam obaviti posao. Vidjeti dijete koje pati izuzetno mi je teško. Mislim da je to posljedica majčinstva, ali isto tako mislim da ako kanaliziraš tu energiju i empatiju na ispravan način, možeš postati bolji u svom poslu.”

Upravo si spomenula empatiju reportera. Primijetila sam da na CNN-u imate pravu vojsku snažnih reporterki. Osim tebe, tu su i Nima Elbagir i Arwa Damon. Na terenu ste i radite te stvari koje si upravo spomenula. Koliko je tebi kao reporterki važno govoriti o ovim stvarima u današnjem svijetu? Jer nas uvijek stereotipiziraju. Obavljamo taj posao, snažnije smo nego muškarci, ali, kao što si rekla, imamo djecu, karijere… Ali u 2019. godini nas ipak stereotipiziraju. Kako se protiv toga boriti kao osoba koja je globalno poznata?

“Jako dobro pitanje! O tome sam puno razgovarala s Arwom i Nimom. S jedne strane, dozlogrdi ti da ljudi stalno postavljaju pitanje kako je biti ratna reporterka, žena koja izvještava o sukobima. Većina nas želi odgovoriti: Isto nam je kao i muškarcima. Možemo sve što i muškarci, a neke stvari možemo raditi i bolje! Na primjer, imamo pristup ženama u tim područjima. U mnogim konzervativnim muslimanskim zemljama naši muški kolege nemaju nikakav pristup 50% populacije! Kad smo Salma i ja bile u Afganistanu, spavale smo u ženskom dijelu kuće, provodile smo vrijeme sa ženama i djecom. To je dalo dodanu vrijednost i dubinu našem izvještavanju, više informacija i drukčiju perspektivu. Mislim da smo zbog toga u mnogo pogleda bolji reporteri, ali slažem se i s tobom, nemoguće je nadići neke stereotipe, šokiranost time da žene izvještavaju o ratu. No realnost je ta da su osobito o temi poput Sirije većinom izvještavale žene. Već smo neko vrijeme prisutne i nikamo ne idemo. Naša prisutnost nije ništaoko čega bismo se trebali uzbuđivati. No daje li nam to i određenu prednost sagledavanja priče iz drugog kuta? Možemo li ponuditi više empatije od naših muških kolega? Da, možemo! I upravo to činimo.”

Kad već govoriš o svojoj karijeri… Čitam jer ništa ne želim izostaviti. Dva Emmyja, Peabody, Murrow… Neke od najprestižnijih nagrada za novinarsku izvrsnost. Kako se osjećaš kao novinarka i osoba koja svjedoči događajima iz prve ruke i bavi se istraživačkim novinarstvom kad predsjednik SAD-a tebe, tvoje kolege, TV kuću, sve nas proglašava lažnim vijestima?

“Osoba se po svaku cijenu želi usredotočiti na svoj posao i ne biti uvučena u sitničavu politiku i toksičnu retoriku podjela kakva trenutačno prevladava, ne samo u SAD-u, nego i mnogim zemljama diljem svijeta. No u isti mah postoji i granica do koje to možemo ignorirati jer to zapravo utječe na nas, narušava naš kredibilitet. Mnoge autoritativne režime u svijetu ovakva je retorika ohrabrila. Dakako, u interesu je pojedinih ljudi na vlasti potkopavati slobodne medije i odbacivati ih kao lažne vijesti, nečije izvještavanje proglašavati lažima i izmišljotinama. No to u konačnici šteti našem društvu jer slobodni i zdravi mediji ključan su dio svakog uspješnog društva. Ljude na vlasti pozivaju na odgovornost i upravo zato neki ljudi na vlasti ne žele slobodne medije. Ja imam sreću što sam iz zemlje poput SAD-a, u kojoj, unatoč toksičnoj retorici koja dolazi iz Bijele kuće, i dalje možemo izvještavati slobodno i pošteno. No u nekim drugim zemljama novinare ubijaju zato što obavljaju svoj posao. A kad god imate ljude koji uporno rade na otkrivanju istine, imat ćete i one koji su spremni učiniti sve da ta istina ostane zakopana. Kad su novinari u pitanju, ta napetost oduvijek postoji. A zbog vrlo stvarnih opasnosti od ključne je važnosti da se vlade diljem svijeta ujedine i pošalju poruku: Novinari moraju moći slobodno i neometano obavljati svoj posao. Zbog njih su naša društva bolja! Dakako, s obzirom na trenutačnu političku klimu, deprimirajuće je, a često i razočaravajuće gledati kako ljudi na vlasti u zemljama koje bi trebale biti pametnije omalovažavaju rad koji obavljamo iz dana u dan, riskirajući pritom vlastite živote.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook| Instagram.