U specijalnoj emisiji N1 na 1 nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju gostovala je Vesna Bosanac, ratna ravnateljica vukovarske bolnice.
S Vesnom Bosanac razgovarala je reporterka N1 Katarina Brečić, a sam razgovor je snimljen u podrumu vukovarske bolnice, koji je danas uređen u spomen na žrtve tog studenog 1991. godine i sjećanje je na te događaje.
VEZANE VIJESTI
Kakva presuda za Vojislava šešelja bi za Vas bila zadovoljavajuća?
“Za ono sve zlo koje je on osobno učinio Vukovaru, Hrvatskoj, a i Bosni i Hercegovini malo koja presuda može žrtvama ublažiti bol.”
I vi ste svjedočili na Šešeljovom suđenju, što ste tamo rekli?
“Rekla sam ono sve što sam već više puta ponavljala prilikom svojih svjedočenja kako je zapravo došlo do agresije na Vukovar, bolnicu, kako su ubijani civili, kako su odvedeni ranjenici koji su završili mahom na Ovčari. Govorila sam o svojim sjećanjima.”
Jeste li u to vrijeme znali tko je Vojislav Šešelj i tko su njegovi pristaše?
“Znala sam jer smo pratili od početka, od kada je počela promidžba Velike Srbije. Sjećam se njegovih istupa o Hrvatskoj i kad je bio u Baranji njegovih izjava o Velikoj Srbiji o tome kako Srbija mora biti tamo gdje god Srbi žive. Znala sam tko je on mada još tada nisam znala što spremaju Vukovaru, cijeloj Hrvatskoj pa i BiH.”
Jeste li se ikad susreli s njim?
“Samo u Haagu.”
Danas kada razmišljate o tome što se dogodilo u vukovarskoj bolnici, koliko Vam je teško?
“Uvijek mi je teško. Ono što smo mi preživjeli tih dana čovjek nikada ne može zaboraviti. To su duboke emocije i jaka sjećanja koja nikad ne izblijede. Naučila sam živjeti s tim i svi koji smo to prošli smo drukčiji ljudi, ali smo naučili živjeti s tim. Najteže je bili suočiti se s tom istinom, da ona nikad ne može biti drukčija. To je naš križ koji nosimo u životu.”
Opsada Vukovara trajala je tri mjeseca. Kako je to izgledalo?
“Mogu naravno govoriti o svemu čemu sam ja nazočila i što sam ja vidjela, a i prema svjedočenjima ljudi kad su mene odveli. 18. studenog 1991. je potpisan međunarodni sporazum između Europske promatračke misije, Hrvatske vlade i JNA o evakuaiji vukovarske bolnice. Ujutro, u ponedjeljak su trebale doći ekipe Međunarodnog crvenog križa i započeti evakuaciju bolnice. Mi smo dan prije pripremili sve ranjenike i pacijente za evakuaciju i očekivali to što se trebalo dogoditi. Na taj se dan nitko nije pojavio. Oko 11 sati javili su nam se promatrači, iz obližnjeg sela, iz Negoslavca dokle su mogli doći. Do tamo ih je pustila JNA, a dalje nisu mogli. U utorak je u bolnicu ušla JNA, prvi puta. Bez ikoga drugog. Kad sam vidjela da nema nikoga od onih koji su predviđeni sporazumom ja sam zahtjevala od oficira JNA da se sretnem s njima. Odveli su me u Negoslavce, vidjela pukovnika Milu Mrkšića i zahtjevala poštivanje sporazuma. On se ponašao kao da ništa ništa, ali je govorio da će sve učiniti da se evakuira bolnica na dogovoren način. Međutim, to se nije dogodilo, već je u srijedu 20. studenog ujutro došao Veselin Šljivančanin i mene odveo u pritvor. Prozvali su van, na ulicu, iz bolnice sve koji su mogli hodati – ranjenike, civile, radnike. Prije toga su po popisu prozvali 25 najteže ranjenih i odveli ih kamionom u nepoznato. Dan danas ti ljudi nisu nađeni. Sve što se kasnije događalo ja sam čula i saznala iz svjedočenja ljudi. 200 ljudi iz bolnice nađeno je na Ovčari – 105 ranjenika, a ostalo djelatnici i civili. Za 64 osobe iz bolnice se još ne zna gdje su.”
“Mi smo za to tek saznali tijekom 1992. i 1993. kada su počeli pregovori sa suprotnom stranom u Budimpešti pod okriljem Međunarodnog crvenog križa i kad su se pojavili prvi svjedoci koji su preživjeli Ovčaru. Za samo grobnicu smo saznali tek 1993., na osnovi izjava svjedoka. Nismo znali koliko je tijela nutra, a ekspert je ustanovio da su to ranjenici iz bolnice – našli su gipseve, longete, kute osoblja bolnica…”
“U to vrijeme su Šljivančanin i svi s druge strane negirali da postoji ta grobnica. 1995. je grobnica preseljena na Medicinski fakultet u Zagrebu. Obdukciju su svih tih tijela radili su Amerikanci. Mi smo dobili patološka izvješća i već se onda moglo prepoznati mnoge.”
“Cjelokupna medicinska dokumentacija iz bolnice bila je odnesena u Beograd i nikad nam je nisu vratili. Ni danas. Po tome bismo mogli točno znati tko su svi nestali. Pokušali smo i preko Ministarstva vanjskih poslova i Haaga no srpska strana je tvrdila da tu dokumentaciju nema, da toga ne mogu naći.”
“Bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić je prilikom posjeta Vukovaru donio nešto dokumentacije. Nije bila ta medicinska, no donio je neke bilježnice naše glavne sestre gdje se vidi tko je bio u bolnici do 18. do kad nije završila opsada, ali pravu dokumentaciju još do danas nismo dobili. Ona postoji, ali je ne žele dati jer je ona dokaz ratnog zločina.”
Tih dana, kada je Vukovar pao je li Vam ikad palo na pamet da bi se moglo dogoditi takvo nešto?
“To si zaista nisam mogla zamisliti jer je za to jamčila međunarodna zajednica. Zato što je među svim tim ranjenicima, zaposlenicima, bolesnicima bilo ljudi svih nacionalnosti. Dokle god smo mi bili u Vukovaru nikad nije bilo dijeljanja prema etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj sturkturi. Te zadnje dane su dočekali i srpski vojnici koji su ležali u bolnici i oni su svjedočili tom razaranju u bolnici. U knjizi apela koju sam slala imam i njihove potpise jer su oni htjeli svjedočiti kako se razarala bolnica. Ništa to nije vrijedilo ni pomoglo da se oni divljački ponašaju… Na koncu tako mućki ubiti ranjenike…”
Kako je opsada Vukovara izgledala u podrumu bolnice?
“Dnevno je dolazilo prosječno 60 ranjenika. Radili smo sve u podrumima jer je bolnica neprekidno bila gađana. Granate su padale kao kiša. Ljudi su radili, operirali, liječili koliko se moglo u tim uvjetima. Lijekova je ponestajalo… Bili smo u zaista teškoj situaciji, no imali smo čvrsti motiv da pomažemo. Zato smo htjeli tamo ostati. U Vukovaru je pod tim ruševinama bilo preko 15 tisuća ljudi. Trebalo je organizirati rad u skloništima, kod nas u bolnici, svugdje gdje je bilo moguće.”
Jeste li molili JNA da prestanu s raketiranjem?
“Svaki dan. Ja telefonom, Siniša Glavašević preko radija. Pisala sam apele svaki dan. Imam knjigu apela iz koje se može isčitati svaki dan kakav je bio. Slala sam to i u Zagreb, prevodili su se na engleski slali su se u cijeli svijet, političarima koji su data bili važni. Odgovora nije bilo…”
Zamjerate li to i danas stranim promatračima i međunarodnoj zajednici?
“Zamjeram i to sam rekla u svom svjedočenju. Oni nisu bili spremni na ono što ih je dočekalo. Njih je trebalo doći 2000, a ne dvije ekipe koje će Šljivančanin zadržati. Da ih je došlo više, da su ostali s nama u bolnici vjerojatno bi se spriječilo ono što se dogodilo. No tada nije bilo velikog interesa za nas u vanjskoj politici, u to sam se i kasnije uvjerila. Nitko tad nije imao ni snagu ni političku volju da to pitanje tada otvori. Tek nakon rata u bosni, tek tada se počelo govoriti o Vukovaru. Bez obzira što su slike pada grada i divljanje dragovoljnih Šešeljevih trupa koje su pijevale po srušenom gradu išle po cijelom svijetu. Svi su to vidjeli, cijeli svijet, no nama nije bilo pomoći.”
Mislite da Zagreb i tadašnji predsjednik Franjo Tuđman nisu učinili dovoljno?
“Stalno smo očekivali pomoć, da će nam ta pomoć doći. No tad Hrvatska nije imala ni dovoljno vojne snage da se odupre. Tu je bilo preko 10 tisuća vojnika JNA i drugih odreda. Ja sam to vidjela kad su me vodili u zatvor, koliko je to bilo tenkova, vojske… Hrvatska u to vrijeme nije imala ni desetinu toga. Oni su tad koristili svoje političke mogućnosti koje su tada još bile mlake… Tek nakon pada Vukovara, kad je međunarodna vijdela koja je tu bila zloća i koji se masakr dogodio, onda je došlo do neki reakcija, ali ni to nije spriječilo Srebrenicu i druge strahote. Zato optužujem međunarodnu zajednicu jer je morala i trebala regairati prije.”
Često se može čuti “Oprostiti, ali ne i zaboraviti”.
“Ja otome mislim sljedeće. Oprost je stvar individue. Ako meni netko učini nešto ja mu to mogu i rado ću oprostiti. Ali za ovakav zločin koji se dogodio nitko nije zamolio oprost. Ja nisam čula od nikoga, ni od ljudi koji su osuđeni za to i onda mislim da je o tome bespredmetno govoriti. Mi sad možemo govoriti o tim ljudima, o tome kakav je demon u njih ušao da naprave takve stvari, no o tome nema smisla govoriti 25 godina poslije. Mislim da je važno da istinu koja se stvarno tu dogodila čuju svi ljudi. Svi ljudi, pogotovo ovdje na području bivše Jugoslavije i pogotovo mladi ljudi da se osvijeste da, znaju što se dogodilo jer tek kad znaju mogu graditi budućnost. Ako se istina stavlja pod tepih nikad neće biti sretne budućnosti za te mlade. Strahote su se događale i u Drugom svjetskom ratu, ali su ljudi spoznali tu istinu. Mnogi su imali osjećaj kolektivne krivnje koja nije potrebna, ali je važno da se zna istina i da se ona prizna i onda ljudi tek mogu dignuti glavu i ići naprijed.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
