U Temi dana gostovao je bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić, koji je govorio o prijeporima vezanim za INA-u.
Kako je INA postala pitanjem nacionalne izdaje u Hrvatskoj? Što je pozadina istupa Bože Petrova o arbitraži?
INA je u 26 godina RH i 30 godina bivšoj Jugoslaviji bila najveća i najvažnija kompanija, nikad se nije znalo gdje prestaje INA i počinje država, čelni ljudi obavljali su funkcije i u državi i u INA-i. A sada je poslovanje te tvrtke već gotovo 14 godina obavijeno tajnom.
Zašto?
Napravljen je prvi krimen, to što u vrijeme prodaje vlasničkih udjela INA-e nije postojao Zakon o koncesijama, i članak 52 Ustava navodi da je rudno bogatstvo državni resurs i da se može dati u koncesiju pod određenim uvjetima. Mi zapravo ne znamo je li 2009. INA uopće plaćala lokalnoj upravi zahtjev za koncesiju i koliko je to koštalo. Cijela igra oko upravljačkih prava i rafinerijskom biznisu je dječji vrtić, jer smo dali naftu i plin MOL-u.
Zar se to nije dogodilo u doba Račanove vlade, odnosno kad ste vi bili ministar gospodarstva?
To se počelo događati godinu i pol nakon što sam otišao iz Vlade pa ništa ne znam. Trebao je biti donesen Zakon o koncesijama. Oxford Energy Institute analizirao ugovore u eksploataciji nafte u 74 države. INA je, prema podacima kojima raspolažemo, iscrpila oko 5 milijardi dolara, a platila 180 milijuna dolara naknada državi. Da je došlo do pronalaska u Jadranskom podmorju ili u Slavoniji naknada bi bila deset puta veća. Ali ni ja ni vi ne znamo zašto nema koncesijskih naknada i što se krije u različitim aranžmanima između RH i INA-e.
Je li MOL najbolje rješenje za privatizaciju INA-e?
VEZANE VIJESTI
Ja sam se zalagao da ina bude dioničko društvo koje kotira na burzi, ali da se i to dogodilo, vi niste znali gdje će završiti paketi dionica. Svaka privatizacija INA-e je bila traženje strateških partnera. Teško je govoriti je li bio najbolji, ali MOL nema interes da zadrži rafinerije koje dnevno proizvode 150 tisuća barela, kad se s druge strane grade rafinerije s proizvodnjom od milijun barela dnevno, rafinerijama u Hrvatskoj se teško nositi se s tim. MOL gleda INA-u kao sustav benzinskih crkvi, a osim toga darovano joj je rudno bogatstvo.
Ivo Sanader, kada govori o INA-i, tvrdi da je MOL u trenutku kada je od 25 dionica stigao do 49 posto, prirodno stekao upravljačka prava.
To je kriva interpretacija – imali vi 44 ili 48 posto, ne možete imati vlasničku kontrolu bez 51 plus jedna dionica. Tako se ne vodi ni seljačka zadruga. INA mora funkcionirati kao privatna kompanija. Vlada je trebala napraviti nagodbu sa MOL-om, dozvoliti mu da konsolidira poslovanje, pa ih natjerati na plaćanje koncesijske naknade za istraživanje nafte i plina, kao i da nadoknadi gubitke zbog toga što je MOL crpio naftu i plin bez naknade 11 godina. MOL je tražio arbitražu u Washingtonu za naknadu zbog plinskog biznisa i točno je da je INA prodavala plin po netržišnim cijenama, ali MOL nije plaćao crpljenje rudnih bogatstava sve ove godine, zbog čega duguje 1,9 milijardi dolara za crpljenje nafte i plina.
Prepuštanje upravljačkih prava MOL-u je i predmet sudskoga spora.
MOL je izmaknuo naknadi u nabavci sirovine i počeo je diktirati profitabilnost te ima slobodu nabavljati sirovinu gdje želi, mi ne znamo od koga i po kojoj cijeni nabavlja naftu. MOL može strateški odlučivati o rafinerijama u Sisku i Rijeci, mehanizam upravljanja je preseljen u Budimpeštu, a uprava u Zagrebu ispunjava te odluke u Hrvatskoj. Kada bi MOL plaćao naknadu za korištenje rudnih bogatstva to bi bilo potpuno drugačije. Kad bismo usporedili ugovor o preuzimanju INA-e s drugima, taj ugovor bi bio najgori – nema ga nijedna bivša kolonija, nije takav sklopljen čak ni kad je Mohammad Mosaddegh pučem smijenjen od strane MI6.
Koliki bi bio trošak i postoji li mogućnost da država preuzme ponovno INA-u?
S konkurentnom MOL-a bi se to moralo raditi, ali to nije izgledno i ne vjerujem da bi se itko htio petljati. Hrvatsko tržište je malo, rafinerije su zastarjele. Situacija bi bila drugačija kad bi došlo u Slavonji do pronalaska naftnih polja i kada bi svjetske cijene nafte bile drugačije, jer one utječu na rang naftne kompanije, a danas su na niskim razinama – prije nekoliko godina bile su na razini od 110 dolara, a danas je to 40 dolara po barelu. Danas nije ništa dobro raditi u smislu prodaje.
Je li razlog prijepora i što postoji mogućnost vraćanje polja u Siriji? Je li to prilika za borbu za bolju poziciju?
Sigurno da bi vraćanje polja imalo velik utjecaj, ali nisam siguran da sukob u Siriji ide u smjeru povratka Ine i drugih kompanija na nalazišta. INA je u miraz MOL-u donijela i SIriju, MOL je platio 1,5 milijardi dolara, a iscrpila je vrijednosti od pet milijardi. Već sa pisao da je Hrvatska obećana zemlja, kao u filmu “Promised land”, i to je vezano za zaštitu privatnog zemljišta – do 2003. kad je INA bila državna, problem s naknadom za crpljenje resursa nije postojao. Nakon toga privatna kompanija – vi ne možete darovati nacionalno bogatstvo i ne naplaćivati koncesiju.
Što bi se dogodilo da Hrvatska izgubi arbitražni spor?
To je pitanje od milijun dolara – puno bi koštalo proračun, a ne bi se ništa riješilo bez dodatne nagodbe i preslagivanja u tvrtki. Vjerojatno je polagano odumiranje INA-e, uz smanjenje proizvodnje. To je i posljedica kretanja cijena nafte.
Zašto Petrov govori o sumnjivom poslu oko INA-e i o izdaji nacionalnih interesa?
Kad koalicija puca, traže se lako objašnjivi, zvučni razlozi za objašnjavanje vlastite pozicije. Stvari na liniji HDZ-Most-premijer ne štimaju od početka. Najava supstitucije zastupnika Mosta drugim strankama čini Petrova nervoznim. Naravno da neće reći banalan, već zvučni i važan razlog, a to je pozivanje na nacionalni interes. Politika Vlade je da se čeka na odluku arbitraže, ali ona ne može u korist RH. Zato treba napraviti nagodbu s Mađarima, ali tko ima hrabrosti i želuca za to? Most bi mogao ponuditi rješenje i reći koliku podršku za njega ima.
Je li vam sporno što je svjedok u sporu oko INA-e i MOL-a, Jozo Petrović, konzultant MOL-a i osobni prijatelj Karamarka?
On ne može formalno biti konzultant, jer je u dva navrata bio član Uprave INA-e, pa zato lobist može biti samo neslužbeno. Postoji klauzula u njegovom menadžerskom ugovoru koliko dugo ne može obavljati funkcije u MOL-a. Međutim, to je tako netransparetna priča, s toliko puno interesa i spinova, da je teško odgovoriti na to pitanje. Vlada i Sabor moraju objasniti što se događalo s INA-om od 2000. do danas. Sabor bi trebao osnovati povjerenstvo i objasniti zašto, kada i kako se što dogodilo i kako izaći iz te situacije, jer arbitraža neće biti u našu korist. Moguć je aranžman s MOL-om gdje Hrvatska mora tražiti 1,8 mil dolara koncesijskih naknada. MOL može tražiti maksimalno 300 milijuna dolara i upravljati INA-om poštujući ugovore, veći interes RH je koncesija, već rafinerija.
HNS-ov Ivan Vrdoljak nazvao je nacionalnom izdajom opciju da se ne pregovara s Mađarima oko jače pozicije.
Panenić je direktno odgovoran za koncesijske ugovore, za naftu i plin, a Most je neopterećen u događanjima u zadnjih 15 godina. Oni bi trebali prvo osnovati istražno povjerenstvo i onda neka predlože izlaz iz ove situacije.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.
