SNV i SABH pozivaju na obilježavanje godišnjice ustanka u Srbu

Dino Stanin/PIXSELL

Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske pozivaju na obilјežavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu 27. jula 2016., s početkom u 12 sati, u podnožju Spomenika ustanku.

Podsjećaju da je nakon nakon tjedana izloženosti ustaškoj represiji, stanovništvo ličkog kraja 27. jula 1941. odlučilo podignuti ustanak, koji je buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne i u roku od nekoliko dana ustanici su uspjeli osvojiti područje od Drvara, Glamoča, Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba.

Sve do raspada Jugoslavije, Dan ustanak u Srbu obilјežavao se kao dan početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj. Iako više nije državni praznik, danas se taj dan obilјežava u slavu antifašističke borbe kao reakcije na sustavnu represiju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, navode u pozivu, kojemu prilažu letak “Ustanak u Srbu”, koji pročitajte u nastavku.

Ustanak u Srbu

U drugoj polovici lipnja 1941. srpska sela jugoistočnih dijelova Like i jugozapadnih dijelova Dalmatinske zagore već su krajnje uznemirena. Najveća je napetost u kotaru Donji Lapac. Tamo je od 14. do 29. lipnja 1941. godine uhićeno 140 Srba. Većina uhićenih je već tada otpremljena u logore na Pagu i u Jadovnom. U susjednoj Bosanskoj krajini progoni su još žešći. Nakon prvih uhićenja i ponekih vijesti o tome što se događa u Jadovnom, srpski seljaci više ne čekaju ustaške ophodnje iz Gračaca i Gospića, već bježe zbjegovima u šume.

Dana 29. lipnja ustaše su osvanule pred srpskim kućama u općini Plitvička jezera. Toga jutra je oko 1.200 ljudi napustilo svoje domove. Nakon tog događaja kolona ljudi je došla u Drvar. Razmješteni su po okolnim srpskim selima s objašnjenjem da je to privremeni smještaj. Vijest o čišćenju srpskih sela u okolici Plitvičkih jezera ubrzo je prostrujila čitavom Likom. U međuvremenu su ustaše od Srba i Židova ispraznile i Bihać. Oko 1.200 ljudi bilo je razmješteno po srpskim selima u okolici Kulen Vakufa, općine koja graniči s kotarom Donji Lapac u Hrvatskoj.

Trasiranje puta ustanku

Dana 30. lipnja 1941. godine jedna manja grupa ljudi je napala puščanom paljbom vojnu ophodnju kod sela Srb. Zato stožer Vrhbosanskog divizijskog područja traži da se uspostavi red i mir na tome području, pa šalje Maksa Luburića s posebnom misijom u Veliku župu Krbava i Psat. Za izvršenje te naredbe Luburić je imao na raspolaganju oko 150 ustaša, pomoćnog ustaškog odreda i oko 250 domobrana iz 22. pohodne bojne sa sjedištem u Gospiću. S nekoliko kamiona Luburić je 1. srpnja 1941. napao Suvaju te je ondje prema poimeničnom popisu pobio 173 osobe. Naredna dva dana Luburićeva ekspedicija obavila je slične „akcije“ u selima Bubanj i Osredak. Prema oružničkom izvještaju u Bubnju je poginulo 152 ljudi. U ta tri lička sela, u samo tri dana ukupno je pobijeno najmanje 279, a najviše 330 ljudi. Istog, 3. srpnja 1941. jedan manji Luburićev odred proveo je „preseljenje“ u selu Nebljusi. Ondje su uhitili 53 osobe koje je trebalo „iseliti“. Potom su ih zatvorili u neku baraku u selu Boričevac, i zatim ih u noći likvidirali nad jamom. Tako je Luburić u Suvaji, Bubnju, Osredku i Boričevcu trasirao put prema ustanku. Nakon ovih događaja Srbi su se iz tih sela povukli u brda, u zbjegove.

Sjećanje Nikole Vidakovića, jednog od ustanika, na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka dočarava atmosferu tog vremena: „Sa svih strana stizali su glasovi o ustaškom divljanju nad srpskim stanovništvom. Bile su to vijesti, koje zdrav razum nije mogao prihvatiti, pa je narodu bilo teško u njih vjerovati. Na žalost, vijesti o ustaškim zločinima u drugim krajevima uskoro su potvrđene. U Donji Lapac počeli su stizati bjegunci iz susjednih srezova: Udbine, Gračaca i Bihaća noseći na leđima najnužniju hranu i odjeću. Ljudi su bježali ne znajući ni sami kamo, samo da nađu kutak zemlje u kojem bi mogli spasiti goli život. Pričanje svakog bjegunca bilo je i zasebna tragedija. Sve je to davalo stravičnu sliku divljanja pomahnitale zločinačke ustaške rulje. Među stanovništvom je zavladala nervoza i strah. U zraku je lebdjela teška neizvjesnost i iščekivanje.“ (Izvor: Kotar Donji Lapac u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945. Povijesni arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1985.)

Nakon 22. lipnja 1941. tj. nakon njemačkog napada na SSSR, Kominterna je mobilizirala komuniste s naredbom da je „neophodno poduzeti sve mjere da bi se poduprla i olakšala pravična borba sovjetskog naroda“. Prema podacima koje iznosi Jakov Blažević u to vrijeme je u Lici bilo oko 240 članova KPH i barem još toliko članova SKOJ-a. Dobar dio njih, barem u kotarevima Korenica i Donji Lapac, već početkom jula je u šumama. Istovremeno, pojavili su se pojedinci koji su zastupali četnički program otpora i osvete. Po ličkim i krajiškim zaseocima osnivaju su „revolucionarni komiteti“, „gerilski odredi“ i „četnički štabovi“. Već u toj pripremnoj fazi četnici zagovaraju isključivo obrambenu taktiku s osvetničkim prepadima na hrvatska sela i paktiranjem s talijanskim okupacijskim snagama. S druge strane, komunisti zastupaju ofenzivnu taktiku – ustanak protiv ustaša i okupatora, s nastojanjem da pridobiju i hrvatsko stanovništvo. U Lici, Bosanskoj krajini, na Kordunu i Baniji ustanak vode komunisti. U dijelovima Dalmatinske zagore, istočne Bosne i Hercegovine svojim aktivnostima i brojnošću prevladavaju četnici.

Nikola Vidaković navodi aktivnosti u pripremnoj fazi ustanka:

„Postavljane su straže. Ljudi su pripremani da na prikladnim mjestima, u šumama, grade skloništa i kolibe za smještaj slabijih osoba, hrane, stoke i druge imovine. Te mjere su imale karakter pasivne obrane. Bila je to neophodna i vrlo značajna faza u pripremanju oružane borbe. Članovi KP bili su najaktivniji i uvijek u prvim redovima. Oni su bodrili narod, jačali moral, ukazivali da je perspektiva samo u borbi. Prikupljalo se i brojilo oružje. Predviđeni su mladi ljudi za prve borbene grupe… Partijska organizacija je neumorno djelovala među hrvatskim stanovništvom… Različiti su bili načini solidariziranja i pružanja pomoći srpskom narodu. Obavještavani su ljudi da bježe kad bi se saznalo za ustaški nalet. Davane su namirnice i hrana stanovništvu u zbjegovima.“

Organizacija u Kamenici i početak ustanka

U selu Kamenici Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić s političkim rukovodstvom Komunističke Partije organiziraju ustanak 20. srpnja 1941. godine. Sa Gojkom Polovinom iz Gračaca također dogovaraju pokretanje ustanka i na tom području. U pripremi ustanka sudjeluju i Milan Šijan, Vojislav Mileusnić i Milan Tankosić iz Srba. Prije dizanja ustanka nastaju gerilski odredi u selima Podurljaj, Gornji Srb, Ajderovac i drugima, a na sam dan ustanka formira se znatno više gerilskih odreda.
Naredba za ustanak do Srba dolazi 26. srpnja. U 9 sati navečer Đoko Jovanić donosi naredbu Štaba gerilskih odreda za Drvar i okolinu da se digne ustanak. Naredbom se poziva narod na odlučnu borbu protiv ustaša i ostalih neprijatelja do konačne pobjede. Naređuje se zatvaranje prolaza koji je vodio od Knina preko Tiškovca za Drvar. Kasno navečer saziva se odbjegli narod te se i njima objavljuje odluka o dizanju ustanka sljedećeg dana. Ustanak je 27. srpnja buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na kompaktnom teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne. U roku od nekoliko dana prilično veliko područje, od Drvara, Glamoča, Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba bilo je u rukama ustanika. Dominiralo je komunističko vodstvo, ali u ustanku su tih prvih dana sudjelovale i neke grupe pod četničkim utjecajem, koje su odgovorne za ubijanje hrvatskog stanovništva Brotnje, Boričevca, Vrtoča i Krnjeuše. Prema ustaškim izvorima, u tim je selima tih dana ubijeno 170 ljudi.

Najkrvaviji dani

Početak ustanka i njegova širina predstavljali su veliko iznenađenje za ustašku vlast. Uništenjem žandarmerijskih stanica i ustaške vlasti na slobodnoj teritoriji, uništeni su i nosioci obavještajne službe. Ustaše su u svojim procjenama preuveličale snagu partizanskog pokreta te su na ustanak reagirale odmazdom po stanovništvu u nezaštićenim srpskim selima. Započinju masovni pokolji Srba u krajevima koji još nisu bili zahvaćeni ustankom (na Baniji, Kordunu i u dijelovima Like i Bosanske krajine).

U tim krajevima su kraj srpnja i početak kolovoza upamćeni kao najkrvaviji dani četverogodišnje vladavine ustaša u NDH. Neposredna posljedica tih represalija bilo je naglo širenje ustanka iz Like prema Kordunu i Baniji, potom u Dalmaciju i Gorski kotar, Hrvatsko primorje, a zatim postepeno na područje čitave Hrvatske. Partizanske jedinice u Hrvatskoj potkraj 1941. broje 7.000 boraca, od čega ih je čak 3.500 iz Like.

Miješanje partizana i četnika, ubojstva muslimana i Hrvata

Oružane borbe su počele u vidu masovnog narodnog ustanka, a ne partizanskog načina ratovanja. Dakle za razliku od ostalih krajeva Hrvatske i Bosne, u kojima je antifašistički otpor nastajao od malih logora i borbenih grupa do brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak se dogodio stihijski i odjednom, kao općenarodni otpor ustaškim represalijama. Puna kontrola nad postupcima raznih grupa naprosto nije bila moguća, posebno kada se uzme u obzir da je diferenciranje ustanika na pročetnički orijentirane i na tzv. gerilce (partizane) bila proces koji je trajao neko vrijeme.

Sve su to bili uzroci zločina na Hrvatima i muslimanima. Na žalost, takvih je osvetničkih postupaka tokom ustanka bilo na više mjesta. Više je navoda u kojima se spominju zločini koje su počinili četnici i dio partizanskih snaga poput ubojstva 37 članova/ca obitelji Ivezić iz Brotnje 28. srpnja. Njihove kuće su opljačkane i uništene. Unatoč nastojanjima Gojka Polovine da spriječi osvetništvo i upozori Boričevljane, u Boričevcu je 2. avgusta pobijeno 55 Hrvata koji se nisu, poput brojnih svojih sumještana, sklonili u Kulen Vakuf. Pod izlikom da je veći dio stanovnika sela učestvovao u zločinima počinjenim u Suvaji, svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno. Najveća osvetnička ubijanja hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodila su se u septembru, prilikom napada ustanika na Kulen Vakuf.

Sigurno je da bi osvetničkih akcija bilo i više da se većina srpskog stanovništva nije opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom, hrvatsko i muslimansko stanovništvo bi već u toku rata bilo izloženo znatno širim reperkusijama koje su zagovarali veliki dijelovi četničkog pokreta.

Sasvim je jasno da su partizani bili pokretači i glavna snaga ustanka i da je ustanak bio jedini izlaz za srpsko stanovništvo Like, kojem je prijetilo potpuno fizičko uništenje. Unatoč nespornim zločinima koje su počinile četničke formacije i dio partizanskih snaga, ne može se osporiti činjenica da je ustanak u Srbu 27.7.1941. postavio temelje antifašističke borbe u Hrvatskoj. Četiri godine nakon početka ustanka bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i drugih naroda je toj borbi donijelo pobjedu.