"Svi plješću što Vlada vraća Inu, a to je na razini vrtića"

Radimir Čačić komentirao je u Novom danu najave Vlade da će država otkupiti dionice Ine od MOL-a, nakon što je izgubila jedan od dva postupka pred arbitražnim sudovima o Ini.

“Sasvim je jasno da Vlada nema plan, nemam nikakve dvojbe o tome, ipak, insajder sam. Oni plan nemaju, oni su zauzeli stav. To je politička odluka na kojoj se samo dobivaju poeni, a koliko će to koštati – to ćemo vidjeti, hoće li biti dobro ili ne. Svi su pljeskali i kad smo išli na sud s MOL-om, a što je fantastično u tome? Još ćemo imati troškove zbog plinskog biznisa”, kazao je, među ostalim.

Navodi i da je očekivao da ćemo izgubiti arbitražu, jer je protivnik pokretanja takvih postupaka u kojima je mala vjerojatnost da će država, odnosno javni interes, dobiti u postupku za zaštitu privatnog interesa neke kompanije. Za primjer navodi talijanski Astaldi, zbog kojega je Hrvatska također morala platiti odštetu zbog otkazivanja posla na autocesti Zagreb – Goričan 1998. godine. Radilo se o desecima milijuna eura.

“Hrvatska je izgubila sve arbitraže, bilo je malo vjerojatno da će ovo dobiti”, kazao je. Ključan je za upravljačka prava bio sporazum iz 2009., gdje je Sanaderova vlada preuzela plinski biznis na 15 godina po tržišnim cijenama. Ne ulazeći u to je li bio potaknut koruptivnim radnjama, navodi Čačić, “vidite da nismo našli dokaz o korupciji”.

“Mi svi znamo – što to znači? Iako se slažem da znamo”, kaže on o tom nedostatku dokaza, dodajući da je tvrdnju da je MOL koruptivnim radnjama došao do upravljačkih prava srušio Ustavni sud. Ina je davala rezultate dok smo mi držali upravljanje, a to je bilo tako do 2009., bez obzira na pravo veta koje je imao MOL. Do tada se i tvrtka razvijala.

“Stanje je bilo tragično kad sam preuzeo mjesto u Vladi. Ina vođena u interesu Mola i protiv interesa RH”, kazao je. Pritom je hrvatska držala otvorene karte kada su u pitanju istraživanja, vrlo kvalitetno provođena unutar kompanije, ponašajući se kao da je Ina još uvijek državno vlasništvo.

Raskidanje ugovora s MOL-om se, ističe, ne može pokrenuti bez temelja.

“Ako postoji sudski potvrđeno da je u začetku nezakonit i koruptivan, to je temelj za raskid, ali i ono što je presudama redovnih sudova potvrđeno, palo je na Ustavnom sudu”, kazao je. Podsjeća da postoji i korporativni ugovor. Država može cijelim nizom mjera imati dobru poziciju u partnerskom odnosu s privatnom kompanijom, ako radi strateški i ako natjera partnera na ustupke, ali ne na način da ga gazi i da destruira Inu, što se dogodilo, navodi on.

“Nalazimo se u situaciji kad svi plješću što će Vlada to vratiti, ali to je na razini dječjeg vrtića”, ocjenjuje on. MOL-ove dionice su vrijedne 15 milijardi kuna na burzi, no realno je to pola od tog iznosa, s obzirom na prihode i stanje na naftnom tržištu. Čini mu se da Vlada ne zna hoćemo li u kupnju ići ulaskom HEP-a, jesu li fondovi u tome, hoće li se Ina preuzeti zaduženjem kompanije.

“Postoji spektar načina koji utječu ili ne utječu na javni dug. Na javni dug nećete utjecati ako idete putem fondova ili putem inicijalne javne ponude dionica HEP-a”, kazao je Čačić. Opasno ju je vraćati ako će se njome postupati kao prema Petrokemiji, kada smo odbili nekoliko ponuđača, a onda uložili 200 mililijuna dolara i opet nemamo partnera, kaže on, a to nam se može dogoditi i s Inom.

Upitan je i koliko bi trajao ovaj povratak Ine u državne ruke, odnosno bi li RH zaista upravljala njome ili bi se dogodila nova prodaja .

Bilo bi jako dobro da u vlasništvu bude i ozbiljna svjetska kompanija i to iz niza razloga, navodi Čačić. Primarni je da se spriječi država da na dnevnoj razini upravlja i kadrovira.

“Ne postoji ni jedan segment koji pokazuje da je to kvalitetno upravljanje”, kazao je, dodajući da državno vlasništvo može biti prisutno u kompanijama, ali menadžeri moraju biti ti koji donose odluke. Za primjer takvog vlasništva navodi austrijske tvrtke, ali i MOL, u čijem vlasništvu jest država, ali se maknula iz upravljanja.

Na pitanje ima li RH znanje za upravljanje tom komapanijom, odnosno kako bi nabavljali naftu i kako bi se to odrazilo na cijene, smatra da tu ne bi bilo značajne promjene. Dio posla u racionalizciji poslovanja Ine odradio je i MOL, ističe, ali ono što nije napravio jest da nije uložio u naše rafinerije, nego u svoje.

Hrvatska iz vlastitih izvora može proizvesti polovicu svojih potreba, navodi Čačić. Ponešto je dignuta proizvodnja nafte prošle godine, no sporošću i neprosobnošću je propuštena prilika za daljnju eksploataciju, smatra on.

“Sjećate se one strašne priče o eksploataciji Jadrana. A što se dogodilo? Zakasnili smo. Cijela priča je otišla prema Perzijskom zaljevu”, kaže on, pripisujući to relaksaciji odnosa prema Iranu. On smatra da će Hrvatska morati ići na istraživanja i plina i nafte u Jadranu, premda uz najviše ekološke standarde. Odnos naftnih platformi između Italije i Hrvatske je 10 naprema jedan, s tim da je Jadran “zajednička kada”. Stotine tankera ulaze u Jadran, ističe on, i zato se ne može pričati o zaštiti Jadrana na ovaj način, nego će Ina morati odigrati veliku ulozu u povećanju istraživanja izvora u Jadranu. Zato smatra da nam se otvara velika šansa povratkom Ine, a pogotovo uz pomoć pregovora oko polja u Siriji.

No, ističe da bi bilo dobro da kompanija koja bi eventualno ušla u partnerstvo s državom u Inu, ne bi trebala biti u sukobu interesa u geografskom smislu. Upitan bi li bolji partner po toj logici bila nekakva kompanija iz Rusije, kaže: “Bolje nego iz Mađarske ili Italije”.

Na pitanje bi li ulazak ruskih kompanija ugrozio posao oko LNG terminala, odnosno kraj partnerstva kad su u pitanju američke investicije, navodi kako je LNG nezavisan projekt. Plinacro je, podsjeća, nekad bio mali odjel u Ini, i dobro je da su se kanali distribucije izdvojili prije prodaje udjela u Ini, jer bismo imaju problem kao s prodajom HT-a, kada je prodali telekomunikacijsku mrežu. Rusi su, podsjeća, htjeli biti partneri u Petrokemiji, ali su već investirali u RH putem Prvog plinarskog društva (PPD).

“Prema javno objavljenim informacijama koje nisu demantirane, to je u stvari Gazprom, to je taj plin koji ulazi. Dobro bi bilo imati među ponuđačima i Ruse, imati jake ponuđače. Pretpostavka je da u pregovorima znate što hoćete i da imate liniju obrane. Ako to nemate, gotovi ste”, kazao je, zaključujući: “Sigurno je pametno razmišljati o Rusima”.