U intervjuu za tportal hrvatski filozof i publicist Srećko Horvat predstavio je svoju novu knjigu 'Radikalnost ljubavi’, ali se i, bez suzdržavanja, očitovao o čelnim ljudima hrvatskog Ministarstva kulture u prošlom i aktualnom mandatu.

U nastavku prenosimo dio intervjua koji je Horvat dao tportalu.

Knjiga ‘Radikalnost ljubavi’ je prvotno objavljena kod britanskog nakladnika Polity na engleskom jeziku pod naslovom ‘The Radicality of Love’, a za Frakturino izdanje na hrvatski je tekst prevela Dragana Budanko. Kako je bilo pisati na engleskom i koliko se taj proces razlikuje od pisanja na materinjem jeziku?

Unazad nekoliko godina isključivo pišem na engleskom. Naravno da se proces pisanja razlikuje od pisanja na materinjem jeziku, prije svega stoga što ste prisiljeni kondenzirati misli i konciznije se izražavati, ali na neki način to i pridonosi mišljenju, ali i pisanju. A da ne govorim o tome da su mogućnosti da doprete do čitatelja mnogo veće nego kad isključivo pišete na hrvatskom jeziku.

Može li se na ljubav gledati u kontekstu maksime ‘svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama’? Kako bi ljubav izgledala odnosno funkcionirala u komunističkoj utopiji?

Nažalost, kao što pokazujem u knjizi, upravo je u nečemu što je trebala biti komunistička utopija, a to je bio Sovjetski Savez, ljubav završila u najgoroj mogućoj distopiji. Uostalom, kao i taj komunizam. I dok je početak Oktobarske revolucije, prije svega s Aleksandrom Kolontaj, donio neke od najprogresivnijih zakona u vezi seksualnosti, braka, ljubavi, već 20-ih godina dolazi do regresije i Sovjetski Savez vrlo brzo završava u inačici Iranske revolucije, uz prohibiciju želje, pa čak i emocija. Za staljiniste, što možete vidjeti i kod Orwella, koji je izmislio Ministarstvo ljubavi, ali i kod Zamjatina u njegovom romanu ‘Mi’, ljubav je subverzivna, ona je prijetnja režimu. Zato je glavna teza ‘Radikalnosti ljubavi’ to da nema nijedne velike revolucije ukoliko ne dođe i do promjene na polju najintimnije sfere, drugačije rečeno – nema revolucije bez ljubavi.anju. A da ne govorim o tome da su mogućnosti da doprete do čitatelja mnogo veće nego kad isključivo pišete na hrvatskom jeziku.

Zanimljivo je to da hrvatsko izdanje ‘Radikalnosti ljubavi’ nije dobilo potporu Hasanbegovićeva Ministarstva kulture. Imate li neki komentar na to, ujedno na taj cijeli mandat?

Što više dodati na čitavu tu epizodu u novijoj ustaškoj povijesti? Jedino mi je žao mog izdavača Seida Serdarevića i Frakture, a ako tadašnji ministar nije vidio interes u tome da se prevede knjiga koja je do tog trena već bila objavljena na engleskom i prevedena na desetak svjetskih jezika, među njima i korejski i kineski, onda jedino mogu reći da vjerojatno ne udovoljavam kriterijima ‘dobrog Hrvata’. Veći problem od nedavanja potpore toj knjizi vidim u tome da Hasanbegovićevo, pa ni sadašnje ministarstvo ne vidi razloga da podupre Filozofski teatar u HNK-u, koji je u dvije godine uspio dovesti Vanessu Redgrave, Thomasa Pikettyja, Margarethu von Trottu, Juliju Kristevu i mnoge druge intelektualce, glumce, filmaše koji su HNK ucrtali na mapu Europe. Ni lipu Filozofski teatar nije dobio jer očito ni to nije u interesu ‘hrvatske kulture’.

Ništa bolje nije prošao ni FALIŠ na početku mandata Hasanbegovićeve nasljednice Nine Obuljen Koržinek, o čemu ste s ostalim organizatorima objavili i oštro otvoreno pismo. Je li razlika između to dvoje HDZ-ovih ministara kulture tek pitanje stila?

Tu je razliku lijepo sažeo Marko Pogačar u jednom svom stihu, kazavši da je jedina gora stvar od fašizma – umjereni fašizam. Nažalost, trenutna ministrica provodi istu politiku kao Hasanbegović, braneći se pritom legalizmom. Osim FALIŠ-a, ni Le Monde diplomatique nije dobio sredstva, a potpore nisu dobile ni knjige Varufakisa itd. Uz ovakve ministre uskoro neće ostati ništa od hrvatske kulture. No gdje raste represija, jača i otpor. Šibenski FALIŠ je odbio pišljive novce koje je ponudilo ministarstvo gospođe Obuljen Koržinek i jamčimo ministrici da će se festival održati te je pozivamo da nas posjeti i vidi kako to izgleda kada svaki dan na javnom trgu u Šibeniku imamo od 300 do 500 ljudi koji još uvijek vjeruju da je hrvatska kultura izgrađena upravo na antifašizmu. Kad nam uskoro na vlast dođe hrvatska verzija Trumpa, krivce treba tražiti ne toliko kod Hasanbegovića, koliko kod trenutne ministrice, kao i tzv. socijaldemokrata koji su širom otvorili vrata za fašizam.

Druga aktualna tema je kontinuirana kriza Europske unije, a koja se manifestira na više načina. Brexit je jedan od njih. Očekujete li miran razvod Velike Britanije od ostatka EU-a? Treba li EU, kako neki predlažu, ‘kazniti’ Veliku Britaniju i tako drugim članicama dati primjer što ih očekuje ako se odluče na odlazak?

Kad bi EU ‘kaznio’ Veliku Britaniju, mislite li da bi to spriječilo neke od drugih članica da odustanu od izlaska? Upravo suprotno. Samo ove godine pred sobom imamo francuske, njemačke i nizozemske izbore, a u svim tim zemljama možemo očekivati još veći rast desnice, od Le Pen do Wildersa. Sve to upravo je posljedica krize Europske unije, impotentne ekonomske politike koja je desetljećem neoliberalne politike mjera štednje proizvela masovnu nezaposlenost i nezadovoljstvo radničke klase, ekonomske politike koja ne potiče ni zapošljavanje ni investicije. I sada desničari i populisti uspijevaju prodati iluziju da će upravo oni biti ti koji će donijeti nove poslove i prosperitet. Što, naravno, neće.

Čini se da su Brexit i Trump konačni dokazi krize liberalne demokracije naslonjene na neoliberalni kapitalizam, što je zapravo proces koji je eksplodirao na javnu scenu sa svjetskom financijskom krizom 2008. Možemo reći da se urušava ancien régime, ali da je ono što se trenutno nudi kao njegova zamjena (tj. Trump, Marine Le Pen, AfD itd.) mnogo gore. Koja je zadaća ljevice u ovom povijesnom trenutku?

Kad ste već spomenuli ancien régime, mislim da se danas nalazimo upravo u situaciji u kakvoj se svijet nalazio pri tzv. fin de siècle, kada se stari režim urušavao a novi se još nije rodio. Posljedice znate, upravo iz tog urušavanja proizašao je Prvi svjetski rat. Međutim, bilo bi pogrešno na Trumpa gledati kao na suprotnost neoliberalnom establišmentu – trenutni nedemokratski režimi diljem svijeta, od Turske do Mađarske, od SAD-a do Rusije, samo su druga strana iste kovanice. I upravo u tom smislu zadaća ljevice jest boriti se protiv obje te strane kovanice, i protiv Hillary i protiv Trumpa, i protiv Therese May i protiv Nigela Faragea…

Cijeli intervju koji je Srećko Horvat dao tportalu možete pročitati ovdje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.