Andrija Hebrang bio je gost u Novom danu i komentirao aktualne događaje .
Da ste vi ministar Barišić i da se nađete pod tolikim pritiskom, što biste učinili?
Nažalost, ja se bojim da je napad na profesora Barišića posljedica duboke političke i ideološke podjele u hrvatskom društvu. Ja mislim da je ovo politički napad. Profesor Barišić je ugledan znanstvenik. U jednom od svojih radova je zaboravio, zabunom kako je rekao, citirati jednog autora, naknadno je to utvrdio i ispričao se autoru. To je nešto što se u svijetu znanosti događa. Ja nisam imao tih problema, jer je moje znanstveno područje drugačije, ali u društvenim znanostima se to događa. Za mene je to jedan previd koji je premošten. Prijava Etičkom povjerenstvu je došla 2008., raspravljalo se o njoj 2011. godine i u javnost je dospjela tek kad je Barišić postao ministar. Mislim da je to nekorektno. Znanost je nešto što treba ostati intaktno, nedirnuto u političkim sukobima. Ocjenu o validnosti, vrijednosti, nevrijednosti ili plagijatu treba donijeti fakultet ili sveučilište, mi ne smijemo povrijediti autonomiju sveučilišta.
VEZANE VIJESTI
Tu postoji nekoliko problema, nabrojeno je devet različitih točaka u kojima je Barišić plagirao, jedna od njih je doslovno prepisivanje teksta s Wikipedije, sa svim gramatičkim greškama koje su u tom tekstu postojale. Može li sveučilište, koje je ocjenjivalo vjerodostojnost rada, a na čelu vijeća koje je ocjenjivalo bio asistent Barišića, donijeti objektivnu odluku?
Radi se o jednom od niza radova istog uglednog znanstvenika i u tom jednom radu dogodile su se pogreške, za koje se ispričao i koje je ispravio. Nemoguće je napraviti u maloj zemlji da se dogodi da na istom području, u istom sveučilištu, neće raditi netko tko neće biti kum, znanac. To je problem i naših inspekcija, gdje god da dođu, sve znaju. Trebalo bi ovlastiti drugo sveučilište u Hrvatskoj da to procijeni, ako treba i strano sveučilište.
Zašto premijer Plenković i Vlada dosad nisu predložili dodatno vještačenje na nekom drugom sveučilištu?
Ja ne mogu znati što premijer odlučuje, ovo je samo moj prijedlog kao znanstvenika. Kod mene sumnja ne postoji. Ja sam pogledao taj rad, iako to nije moje područje, ali mi je potpuno jasno da je moguće da se dogodi.
Je li nulta tolerancija na plagiranje u Hrvatskoj – floskula?
Negativne tendencije u mladom društvu u nastajanju protežu se i na znanstveno područje. Mi smo imali težak slučaj na sudu časti na Medicinskom fakultetu. To se može iskorijeniti tako da akademska zajednica to riješi sama sa sobom. Treba biti oprezan. Ima plagiranja, ima vrlo sofisticiranih zloupotreba znanosti, gdje se ne može naći plagijat. To su sve problemi koje mora rješavati sama akademska zajednica.
Je li opcija da ministri jednostavno odstupe pri pojavi afera, a kasnije dokazuju nevinost?
Ako je osoba koja je u pitanju svjesna da je to napravila, naravno da mora sama odstupiti, ali ako čovjek osjeća da nije kriv, ako ste u cijelom velikom opusu napravili grešku u jednom radu, onda to nije razlog.
Kako komentirate politički aspekt cijelog slučaja. Premijer Plenković čvrsto ga brani. Je li za premijera veći uteg imati ministra za kojega se vezuju afere ili će za vrjerodostojnost Vlade biti bolje da ga razriješi dužnosti?
Ne mogu govoriti u ime Plenkovića, ali ako sam uvjeren da je član moje vlade nevin, ja bih ga branio do posljednjeg daha, jer principi pravde i pravednosti ne smiju se prekršiti čak ni kad je u pitanju opstanak jedne vlade.
Povucimo paralelu između SDP-ova ministra Željka Jovanovića i ministra Barišića. Jovanović je odstupio na zahtjev vlade i premijera, zašto Barišić ne ode?
Kod ministra Jovanovića, ali i kod nekih HDZ-ovih ministara, koji su napredovali u vrijeme dok su bili ministri, o njima ne želim razgovarati. To se mora riješiti zakonom. Dok si ministar određenog područja, u tom području ne možeš napredovati.
Što mislite da će napraviti Most po ovom pitanju?
Govorimo o političkim strankama koje kroje sudbinu jednom znanstveniku. Ja se nadam da će se Most prikloniti istini i da jedan rad ne može presuditi ni kaijeri ni resoru koji vodi.
Je li situacija u HAVC-u samo vrh ledenoga brijega?
HAVC ima najmanje tri vrha sante. Jedan od vrhova sante je način dodjeljivanja novca u kulturi, mladi redatelji pitaju se kako doći na tu listu, na koju idu samo oni koji se poznaju, pa se mladi pitaju kako do novca. Drugi vrh sante je nepravilnost u postupanju. Imate čitav niz financijskih nepravilnosti, koje je utvrdila državna revizija, onda je to šokantno. Da se tako upotrebljavaju beneficije javnog novca, to je šokantno. Bio sam 25 godina što u vladi, što u Saboru, imao sam kreditnu karticu zastupnika i nikad nijednom nisam platio kavu njome ili parking za vlastiti automobil, a tu vidim da su se itekako kojekakve stvari trošile. Treća santa leda je činjenica da je audiovizualni centar – hrvatski, dakle, mora štititi nacionalne interese – on to ne radi. Financiranje filma o zločinu u Dvoru na Uni je protudržavni posao. U tom filmu je iznesena laž o stravičnom zločinu za vrijeme srpsko – crnogorske okupacije Republike Hrvatske, za koju su optuženi hrvatski branitelji, a koji nisu učinili hrvatski branitelji.
Kako procijeniti nacionalni interes u filmu?
Vrlo lako. Ako financirate tešku laž i vidi se da se to radi državnim novcem, ruši se sama država.
HAVC je izdvojio financiranje filma iz okvira politike. Hoće li se taj projekt vratiti u političke okvire, pa da se procjenjuje koje autore treba financirati?
Ja ne bih volio da se to vrati u okvire države. To tijelo mora biti neovisno, a ne da na njega utječu političke struje, kao da je to političko tijelo. Ovo što se dogodilo u HAVC-u, vidi se da je političko tijelo. Političkog utjecaja na HAVC ne bi trebalo biti, osim nadzora nad radom.
Mogu li izjave Zlatka Hasanbegovića ugroziti Ninu Obuljn Koržinek?
Ja to ne mogu znati, to će se istražiti i vidjeti.
Kako komentirate Hasanbegovićevu prijavu DORH-u?
Postoji institucija koja će o tome odlučiti. Izvješće državne revizije automatski postaje temelj za istragu ako se pojave sumnje u nepravilnsoti.
Koji je vaš komentar na prijedlog izmjena i dopuna Zakona o arhivima i arhivskoj građi, otvaranje arhiva i dosjea koji su bili zatvoreni? Što smatrate pozitivnim u otvaranju komunistčkih arhiva do devedesetih i zašto se ne otvaraju od 1990. do 2000.?
Ja sam tu puno puta izrekao svoje stavove. Svi arhivi moraju biti dostupni avnosti. Osim ratnih arhiva, koji se tiču striktno radnih djelvoanja, to ima svoje razdoblje tajnosti. Bilo bi manje podjela u narodu, znali bi tko je tko. To je neki oblik lustracije koji nas čeka. Mislim da je previše vremena prošlo da bismo vjerovali da su oni potpuni. Bilo je čišćenja prije devedesete, bilo je i nakon devedesete. Ne treba nekoga kažnjavati u bilo kojem političkom ili drugom pogledu, ali birač mora znati što je njegov kandidat radio. Iz osobnog iskustva, ja sam devedesetih tražio arhive o mom ocu, koji je ubijen od komunističke vlasti i nikad mu nismo našli grob. Moj je životni cilj bio da ga nađem. Tražio sam arhive i našao tri kutije u kojima sam vidio samo nevažne podatke, primjerice što je jeo za doručak u zatvoru. On je pročišćen. Nema nijednog podatka o kazni, razlogu ili načinu ubojstva. Uspio sam doći do beogradskog arhiva i kad sam usporedio, potpuno isto – lakrdija od dokumenata. Po tom primjeru vidim da je isto. Danas ćemo naći ostatke ostataka, ali što kaže Leljak, i to je dobro da se otvori i prosudi što se dogodilo. Bez istine nema pomirenja, ja se toga držim.
Leljak je kontroverzan, on je objavio knjigu sa 60.000 ljudi koji su bili suradnici Udbe, a Slovenija je potom zatvorila svoje arhive. Hoće li se Hrvatskoj dogoditi isto?
Sve što Leljak proživljava je tipična postkomunistička jagma za istinom. Leljak je u arhiv ušao na temelju zakona, proučio arhive i objavio što je našao. Podatak da je u Sloveniji bilo 65 tisuća suradnika Udbe, znači da ih je u Hrvatskoj bilo barem dvostruko više. Moramo dekliminarizirati pojam Udbe. Ona je bila kriminalistička organizacija, ali te ljude ne treba kriminalizirati zbog toga što su bili u njoj.
Što je s ljudima koji bi mogli biti kompromitirani, jer su negdje u arhivu navedena njihova imena, kao članova Udbe?
Imate primjer Tomislava Karmarka, za kojega sam siguran da nije bio. Imate niz pripadnika naše Crkve. U Udbu se nije išlo samo dobrovoljno, nego prisilno, pod prijetnjama i ucjenama. Ja se sjećam što su meni podmetali, uđem u bolnicu, u sobu i nađem ustaški list od emigracije. Ako ste bili u stanju boriti se protiv tih njihovih provokacija, a mogli ste ako ste se izvještili, ali netko tko se nije time bavio, mogao je posustati. Tim ljudima treba dati prilike da objasne, zbog čega su unutra i tko ih je prisilio na to. Mislim da su kod nas ta imena i pročišćena i prorijeđena, ali svaki čovjek koji je unutra mora biti u mogućnosti objasniti što je bilo i zašto. Bez istine ćemo još uvijek tapkati u mraku.
Jeste li bili na kavi s Bojanom Glavaševićem?
Bojan Glavašević se nekako ispričao, ja sam to prihvatio, jer mislim da ljudi moraju razgovarati o različitim temama. Nije mi se javio, očekujem da mi se javi za kavu, ja ću platiti. On je mlad, ali očito je bio u rukama krivih edukatora, a ja ću mu rado objasniti istinu o hrvatskoj povijesti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
