Što Radnička fronta nudi Zagrebu?

Vijesti 14. velj 201722:16 > 22:21
Facebook/Milan Bandić

Stranka Radnička fronta pozvala je Zagrepčane da glasaju za njih na nadolazećim loklanim izborima, ali bez obećavanja velikih kapitalnih projekata ili većih izdvajanja u pojedinim resorima. Njihovo obećanje je - uvođenje mehanizma putem kojeg bi građani mogli odlučivati o onome što se događa u njihovoj zajednici, odnosno Gradu ili kvartu.

Prenosimo njihovo priopćenje:

“Sve stranke na lokalnim izborima obećavaju sve i svašta te traže od svojih glasača da ih zaokruže na izborima i onda četiri godine čekaju da vide hoće li se obećavano i ostvariti. Čak i kada je riječ o dobrim programima, oni se najčešće ne ostvare.

Radnička fronta također ima program, međutim mi se ne zalažemo za grad (i općenito društvo) u kojem ćemo mi nešto ponuditi, dobiti glasove i onda četiri godine raditi što nas je volja. Iako imamo vrijednosti do kojih nam je stalo i politike za koje se zalažemo, mi ne želimo obećavati da nam vjerujete da ćemo četiri godine raditi ono što smo obećavali. Naime, jedna je od stvari za koje se zalažemo i mogućnost izravnog odlučivanja društva na svim razinama – zalažemo se za to da svi članovi određene zajednice (npr. grada, gradske četvrti ili mjesnog odbora), kada za tim ima potrebe i želje, mogu sami o sebi odlučivati. Zalažemo se za grad i društvo u kojem o svim važnim stvarima ljudi mogu izravno donositi odluke!

To može zvučati apstraktno na prvi pogled, no upravo smo u Zagrebu zadnjih godina svjedočili nasilju izabranih vlasti koje su provodile poteze i politike kojima se većina, bilo svih Zagrepčana bilo stanovnika određenog kvarta, protivila i koji su se unatoč tome proveli ili se provode. Prvo se nasilno preuređivao Cvjetni trg i rušio velik dio Varšavske ulice uz otvoreno pogodovanje krupnom kapitalu kroz javno financiranje, a na štetu javnog prostora i interesa. Nikakvog referenduma nije bilo – unatoč ogromnom otporu. Zatim se nasilno, zbog pozadinskih mafijaških razloga, pokušavala progurati gradnja crkve usred parka na Savici – unatoč tome što je 77% stanovnika Savice bilo protiv toga. Da bi se to, bar privremeno, spriječilo, moralo se protestirati i organizirati.

Osim toga, svi smo svjedoci toga da u svakom dijelu grada postoje stvari koje bi se mogle drugačije urediti ili popraviti – popravak ulice, parka, nedostatak parkirnih mjesta, problemi s javnim prostorom i sl. Tih su problema najviše svjesni ljudi koji žive na dotičnom mjestu. Međutim, njih najčešće nitko ne pita o tome što misle, niti oni ikako realno mogu utjecati na to kako će njihov kvart ili grad izgledati. Ljudi najčešće ne znaju ni kome se obratiti, a i kada se obrate nemaju nikakve garancije da će se dotični problemi riješiti.

Ono za što se RF zalaže je grad u kojem se ništa ključno neće odlučivati protiv volje i bez izravne odluke samih Zagrepčanki i Zagrepčana – na gradskoj, kvartovskoj ili razini mjesnog odbora. Želimo grad u kojem će ljudi moći – npr. putem referenduma ili putem zborova građana – odlučiti žele li ili ne žele uništavanje dijela Varšavske, gradnju crkve u parku, žele li fontanu na svakom koraku, što žele u svom kvartu, što žele sagraditi ili promijeniti, gdje treba srediti koji problem…

U sadašnjim zakonima već postoje neke mogućnosti kako se to djelomično može ostvariti – npr. preko zborova građana ili lokalnih referenduma. Unatoč formalnom postojanju takvih zakonskih propisa, pomoću kojih se na lokalnoj razini može izravno odlučivati, s obzirom da političkim elitama uglavnom nije u interesu dati ljudima da sami odlučuju, tu u praksi (ali i u samim propisima) ima mnogo problema. Kod zborova građana je problem to što ga sami stanovnici ne mogu sazvati pa tako ovise o „milosti“ onoga tko je na vlasti na lokalnoj razini, dok je kod lokalnih referenduma problem vrlo restriktivan propis o potrebnoj izlaznosti od 50% (koje na državnoj razini više nema!), zbog čega većina tih referenduma propada (kao npr. onaj u Dubrovniku o Srđu).

Što se tu konkretno može učiniti? Radnička fronta bi se na lokalnoj razini, kao jedna od izabranih stranaka (u mjesnim odborima, gradskim četvrtima ili gradskoj skupštini), zalagala za što više takve inicijative odozdo i izravno odlučivanje stanovnika pojedinih dijelova grada kada za time postoji potreba. Ako bi npr. u nekom MO-u ili GČ-u činila opoziciju, nastojala bi iz takvog položaja progurati takve inicijative – bila tu riječ o gradnji crkve na Savici, o pitanju parkinga, uređenju parka ili nečem desetom. Ako bi na određenoj razini činila većinu, RF bi tu vodila politiku u kojoj bi se o svim velikim i ključnim zahvatima – ili tamo gdje postoji interes zajednice (tj. sami stanovnici žele o nečemu izravno sudjelovati u raspravi i odlučivati) – odlučivali svi zainteresirani. To bi isprva nužno bilo u okviru trenutno postojećih (ograničenih) zakona, no u budućnosti bi trebalo zakone i mijenjati (što se može primarno na državnoj razini, tj. iz parlamenta), kako izravno odlučivanje ne bi ovisilo o dobroj volji političke opcije na vlasti, nego o volji samog naroda, tj. lokalne zajednice.

Jedini način da se izborimo za grad (i društvo) po mjeri svih nas je tako da o ključnim stvarima (i o svim stvarima za koje postoji širi interes) odlučujemo svi zajedno, kako bi prevladao javni a ne privatni interes, umjesto da vlast prepuštamo korumpiranim političkim elitama.

Ne dopustimo da nam se dogode novi Cvjetni i nova Savica! Za Zagreb u kojem svi odlučujemo!”