Sve je više pacijenata u Hrvatskoj koji kombiniraju usluge javnog zdravstva i privatnika. Posebno kada je riječ o dijagnostici i specijalističkim pregledima.

Godine debatiranja o fejsliftinzima i jalovim reformama javnog zdravstva iz žarišta su izmaknuli interese pacijenata. Je li solidarno i, uvjetno rečeno, “besplatno” zdravstvo tek utopijski eho socijalizma ili nešto što u Hrvatskoj još uvijek postoji?

Kao novinar, nekoliko sam puta od stručnih ljudi tražio odgovor na ova pitanja. Razgovarao sam i s brojnim pacijentima i predstavnicima udruga koje štite njihova prava, no pravog opipljivog iskustva s hrvatskim zdravstvenim sustavom, srećom, nisam imao, osim što svakoga mjeseca na račun njega uplaćujem nemalu svotu u državni budžet. Jer besplatno, znamo, nije zapravo ništa. Štoviše, gotovo sam 20 godina živio 150 kilometara daleko od svog odabranog liječnika pri čemu sam ga zadnji put vidio u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Pravu sliku kako sustav izgleda iz perspektive pacijenta počeo sam otkrivati u kolovozu 2016. godine. Sasvim slučajni poziv prema tada 69-godišnjoj majci, koja živi u Lici i koju ćemo u nastavku priče zvati Marija, otkrio mi je da se nalazi na hitnom prijemu glavne županijske bolnice. Naime, bolnica u njezinom gradu je zatvorena u jednoj od brojnih reformi sustava, piše Deutsche Welle.

Kod privatnika nema čekanja

Marija se tog dana požalila svom liječniku na jaku bol u prsima, žarenje između lopatica, umor, kratak dah, ukočenost vrata. Kako pri tome pati i od visokog tlaka, liječnik ju je poslao na 40 kilometara udaljeni hitan prijem. „Što se događa?“ pitao sam. „Ne znam, ništa mi ne govore“, odgovorila mi je. Istog dana vraćena je kući uz napomenu kako bi trebala obaviti internistički pregled, ali, očito, ne tog dana. Liječnica specijalizantica koja ju je primila na hitnom prijemu zaključila je da nema „akutnog koronarnog zbivanja“, što je iznenadilo Marijinog obiteljskog liječnika. „Rekla mi je da imam 69 godina, kao da ja to ne znam, da mi je krv ‘gusta’, da se neki valovi na kardiogramu preklapaju, da bi mi internist trebao odrediti terapiju, ali sve u svemu – ništa posebno“, ispričala mi je.

Idućih desetak dana Marija je pokušavala nastaviti s normalnim životom; vrt, okućnica, lagani fizički rad. No, sve je teže disala pa se na kraju nije mogla ni popeti stepenicama na prvi kat kuće. „Nemam vremena i ne želim natrag u našu bolnicu. Dolazim u Zagreb“, poručila mi je pa smo odlučili preskočiti uputnice i čekanja. Odabir je pao na jednu privatnu polikliniku. „Gospodine, Vi nama recite kada je Vama najzgodnije doći, a ja ću Vam zakazati liječnika za to vrijeme. Tako to kod nas ide“, objasnila mi je telefonom ljubazna recepcionarka.

Pojavili smo se u 10 sati. Na hodniku popločanim crvenim mramorom bilo je tek nekoliko pacijenata – stranaca koji su se zatekli u Zagrebu. Marija je do 12 sati obavila pregled, laboratorijske pretrage i EKG nakon čega je liječnik pozvao i mene u ordinaciju. „Gledajte, da se mene pita, ovo je za operaciju. Gospođi sam objasnio nalaze i rizične parametre. Gledajte ovaj broj ovdje, on ukazuje na tešku blokadu žila. Nemojte ići doma, nemojte stajati nigdje, odvezite je odmah na Hitan prijem Kliničke bolnice Dubrava. A ako je ne operiraju, ne dopustite joj da se barem dva tjedna udalji od bolnice. To je sve što vam mogu reći. Javite se na recepciju za plaćanje pregleda“, rekao je liječnik uz par prigodnih savjeta o masnoćama u krvi i nužnosti prestanka pušenja. Iako je, vjerojatno i sam pušač kao i brojni hrvatski liječnici.

Od prometnih nesreća do mačjih ugriza

Četrdeset minuta kasnije ušli smo u veliku modrozelenu zgradu na kraju grada, nekadašnju „vojnu bolnicu”. Hitan prijem se nalazi u podrumu. U čekaonici mirno čeka četrdesetak ljudi, što na potrganim stolcima, što na starim kolicima za transport pacijenata. Nakon trijažnog pregleda, predali smo dokumentaciju iz privatne poliklinike. „Ako te ne pozovu odmah, znači da nije strašno“, govorim joj. Tek što sam to izgovorio, zovu je. Mračan podrum hitnog prijema je protočan. Dovoze žrtve prometne nesreće, muškarac u nesnosnim bolovima viče dok čeka RTG. Drugi muškarac već skuplja brojeve odvjetnika koje će angažirati za utuživanje štete. Preko njih se probija djevojka sa zamotanim prstom. Njezina liječnica, kaže, danas ne radi pa je došla zamoliti da joj previju kažiprst. Prijavljuje se i žena koju je za ruku ugrizao mačak. „Jel’ Vam poznat taj mačak?“ pita administrator na prijemu. „Meni je jako poznat“, odgovara mu ona zbunjeno. Šalteru prilazi i ljutita gospođa s kolicima za tržnicu. Traži natrag svoje dokumente. Da je znala, žali se, da će toliko dugo čekati, ne bi ni dolazila. „Na hitnoj ne postoji redomat, zovu se najteži slučajevi”, objašnjava joj medicinska sestra naučena na razgovor s nezadovoljnim pacijentima. Kaže mi da su svakog dana zatrpani s ovakvim slučajevima koje bi trebali rješavati obiteljski liječnici.

Za to vrijeme Marija je ponovila pretrage koje su pokazale isto što i one obavljene prije nekoliko sati. Oko 17 sati mlađa me liječnica pozvala kako bi mi objasnila da je vrijeme za hospitalizaciju. „Ja bih ju zadržala pa ćemo sutra vidjeti kako dalje. Eto, toliko od mene“, kaže mi dok gleda nalaze stare gospođe na susjednom krevetu. „Bako, malo ste nagluvi, a? Gledajte, imate jaku anemiju. I Vas ću ostaviti. Dat ćemo Vam krv pa će bit sve u redu“, objašnjava joj i odmah prelazi na trećeg pacijenta. Mariju smještaju u kolica i šalju dizalom na kardiologiju. Ne, nije problem da joj donesem stvari iako je vrijeme posjeta završilo, kaže mi ljubazna odjelna sestra.

Najprije operacija, a onda objašnjenje

Drugog dana oko 11 sati majka mi telefonom kaže da ide na koronarografiju, pretragu koja će pokazati koliko je daleko od infarkta. Mobitel opet zvoni u 13 sati. „Čuj, operirali su me i odlično se osjećam. Gle, to ti je mala operacija bez opće anestezije. Iz noge su mi kroz žilu uvukli stent do prsnog koša i otvorili začepljenje. Sve sam gledala na ekranu. To ti je, znaš, rutinska operacija. Ide kao na traci“, priča oduševljeno. Iznenađeno pitam je li znala da ide na operaciju. „Nisam. Vjerojatno su mislili da znam. Samo su mi dali papire da potpišem. Pitala sam liječnika koliko će trajati. Rekao mi je 40 minuta i to je bilo to.” Kasnije su joj, dodaje, ipak objasnili detalje zahvata i kako je prošao. Bolnički opravak je trajao od utorka do nedjelje, nakon čega se Marija vratila potpuno normalnom životu. Prema otpusnom pismu, preživjela je infarkt.

„Zadovoljna sam i sa svojim odabranim liječnikom koji je odmah prepoznao o čemu se radi, a zadovoljna sam i s liječenjem u Zagrebu. Osoblje je korektno, ni ljubazno, ni neljubazno. Nisam očekivala da me maze, već da me izliječe. Ali ipak ne vjerujem liječnicima u našoj županijskoj bolnici“, priča danas Marija. Posebno je zadovoljna državnim dopunskim osiguranjem koje iz svoje nevelike mirovine plaća 70 kuna mjesečno. „Da ga nisam uplaćivala, dobila bih račun za liječenje i bolnički boravak, a to si ne bih mogla priuštiti. Plaćala bih ga i da je poskupjelo na 100 kuna, kako su već najavljivali. Pogotovo sada kada znam što mi se može dogoditi.”

Je li Hrvatsko javno zdravstvo solidarno? Jest. Jer malo tko plaća punu cijenu svog liječenja, a nezaposleni ne plaćaju ništa. No je li dostupno? I ne baš, ako znamo da se ultrazvuk srca čeka mjesecima. „Znate, to vam oni imaju određene kvote koje plaća Zavod za zdravstveno osiguranje pa preko toga ne rade. Inače bi liste čekanja bile kraće. Ovako do podne rade ovdje, a popodne u privatnim ordinacijama”, objasnila mi je jedna od pacijentica iz KB Dubrava. I zato mnogi posežu za uslugama privatnika. Moja majka je za pregled u privatnoj poliklinici platila oko 1.200 kuna, više od polovice prosječne hrvatske mirovine koja iznosi 2.255 kuna. „Ali tko zna što bi se dogodilo sa mnom da nisam na svoju ruku otišla u privatnu kliniku odakle su me poslali dalje? Vjerojatno bih doživjela još jedan infarkt, a tko zna bi li bila i živa. A što je s onima koji ne mogu do Zagreba i privatnika?” pita se Marija.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.