U program N1 telefonskim putem javio se Branko Novak s Ekonomskog fakulteta u Osijeku, koji je 1997. godine predvidio ono što se sada događa s Agrokorom.
U svom radu “Privatizacija – preuzimanje – papirnato poduzetništvo: Sladak osmijeh – kisela bilanca” prije dvadeset godina najavio je da bi se širenje uz pomoć duga, moglo urušiti. Analizirao je, naime, namjeru Agrokora da preuzme Podravku, što je izazvalo, po njemu opravdan, revolt zaposlenika, udruge dioničara, članova uprave i nazornog odbora.
Upitan je kako je znao.
“To vam je kao kada vidite cestu punu zavoja po jakoj kiši i nevremenu i vozača koji prebrzo vozi. Imali smo niz preuzimanja u RH devedesetih godina. Tada su nastale grupe povezanih poduzeća, sjetite se Globus Grupe Miroslava Kutle, Gucića. Tu je bio i Agrokor. To je model širenja uz korištenje duga kao financijske poluge. No, da bi ona uspjela, moraju za to postojati uvjeti. U SAD-u je bilo puno takvih preuzimanja i mnogo njih je bilo neuspješno. Zato ih je danas puno manje nego prije. Uvjeti da bi ono uspjelo jesu da postoji iskusni i kvalitetni menadžment, što je Agrokor zadovoljio, zatim čvrste projekcije toka gotovine, minimalna zaduženost u većini društva, minimalna potreba za kapitalnim ulaganjima u vrijeme otplate dionica”, nabrojao je. Hrvatske su tvrtke imale te elemente koji su dobri, ali i puno ih je trebalo kapitalna ulaganja te su im nedostajali drugi bitni elementi.
VEZANE VIJESTI
Komentirao je i ugovaranje standstill sporazuma. Navodi da se on može činiti kao rješenje za Agrokor, ali će biti u suprotnosti s tzv. lex Agrokorom.
“Vlada misli da se treba umiješati, ali ja mislim da se ona može umiješati kao vjerovnik zbog dugova Agrokora za poreze ili ako se dobavljači nađu u problemima, pa ostanu dužni za poreze… Agrokor d.d. nema nikakvog kapitala, ne postoji vlasničko pravo pojedine osobe, tj. g. Todorića… Ta potreba njegovog odstupanja je sasvim normalna, kao i uprave. To je restrukturiranje menadžmenta, a onda ide financijsko i operativno”, kazao je.
Što je pisao ’97?
U svom je radu istakao da Agrokor pati niska likvidnost, što nije dobro za njegove vjerovnike; da su kapital i dugoročne obveze tvrtke za 85 milijuna nekadašnjih njemačkih maraka manji od dugotrajne imovine, kao i da su kratkoročne obveze za približno isti iznos veće od kratkotrajne imovine.
“A ta razlika je završila u dugotrajnoj financijskoj imovini, odnosno u dionicama društava koje je Agrokor preuzeo. Prema tome, dio vlasničkog portfelja Agrokora stečen je na teret dobavljača i kratkotrajnih zaduženja kod banaka“, stoji u njegovom radu iz 1997., gdje on navodi i da tajkuni u Hrvatskoj nastoje steći što veći dio vlasničkog kolača, koji im se nudi ili čak ne nudi na prodaju.
“Takvih preuzimača ima više i dobro su poznati široj javnosti. Karakteristično je za ova preuzimanja da se uvijek temelje na kreditnim sredstvima, pa se i rizik takvog preuzimanja prenosi na nekog drugog. A pretjerivanje u zaduživanju ne bi smjelo dodavati, nego oduzimati vjerovnicima povjerenje u dužnika. Pa otkud onda da tvrtka čiji je kapital oko 85 milijuna DEM ima hrabrosti da pokuša preuzeti tvrtku čiji je kapital 440 milijuna DEM? ‘U čovjeka se najdublja drskost duše očituje mnogo drskije smiješkom nego riječima’, rekao bi Heine.”, naveo je u tekstu.
Ako se uzme u obzir činjenica da su poduzeća u Hrvatskoj nekoliko godina razdila u uvjetima ni rata ni mira, da su izgubila značajan dio tržišta, tehnološki zaostajala zbog malih ili nikakvih mogućnosti investiranja, zaostajala u razvoju kadrova zbog svih ovih okolnosti, jasno je da ima malo drušava koja udovoljavaju gornjim uvjetima, da bi preuzimanje bilo i uspješno, navodi on te zaključuje:
“Posljedice slučajnog ili namjernog zanemarivanja ovih uvjeta mogu biti kobne za hrvatsko gospodarstvo, jer se privatizacija danas svela na ovakav tip preuzimanja. Piramidalne strukture građene na privatizaciji preuzimanjem uz veliko zaduženje, vrlo su rizične. Odlučniji postupak nekog od velikih vjerovnika u zaštiti vlastitih potraživanja, poljuljat će povjerenje svih, a to može povući u ponor najveći dio takvog sustava. Naravno, tada je gubitak velikog broja radnih mjesta izvjestan, a država će biti na velikim iskušenjima da se u taj proces ne umiješa. I gdje će tada biti priča o privatizaciji? Može se reći da je privatizacija nužnost, ali ona nije sama cilj već sredstvo! Točno je da privatizirana poduzeća stvaraju dvije trećine dobiti hrvatske privrede, ali je isto tako točno da su prvo privatizirana dobra poduzeća. Koliki je utjecaj privatizacije na uspješnost njihovog poslovanja, a koliki utjecaj drugih činitelja, pa i dobre startne osnove koja je nastala prije privatizacije, sada se može utvrditi samo temeljitim istraživanjem. Rijetki su poznati slučajevi preuzimanja i privatizacije loših poduzeća, koja su nakon toga počela uspješno poslovati! Zato je jasan odgovor ‘podravkaša’ bio nužan i potreban. On treba označiti kraj preuzimanjima bez kraja, preuzimanjima svim ‘institucionalnim i vaninstitucionalnim’ sredstvima, preuzimanjima na ‘nivou’ ili ispod svakog nivoa“, napisao je Novak 26. studenog 1997.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
