Goranko Fižulić bivši ministar gospodarstva gostovao je u Novom danu i komentirao stanje u Agrokoru.

Je li Ramljak imao problem u donošenju odluka kome će i koliko isplatiti potraživanja, za koja se dobavljači žale da su nerazmjerno isplaćivana?

Vjerojatno će se u budućnosti pokazati da je članak 40 zakona vjerojatno njegov najsporniji članak, jer on regulira pravo izvanrednoj upravi da može plaćati stare obveze. Ni na jedan način nije rečeno kome, koliko i kada. Kad bi stare obveze bile milijardu ili dvije kuna, onda bi se one mogle i ispuniti, ali prema onome što nam je poznato, one su preko 10 milijardi, a to je nemoguće u cijelosti isplatiti. Čim je to nemoguće isplatiti, otvarate mogućnost žalbi, sudskih tužbi i natezanja i to ne može završiti dobro.

Odakle je isplaćen taj dio?

Ne mogu znati točno koliko je gotovine imala izvanredna uprava na raspolaganju, ali možemo pretpostaviti da se radilo o iznosu od oko milijarde. Nije jasno odnosi li se 370 milijuna na obveze kad su fakture dospjele prije uvođenja izvanredne uprave ili za one koje su dospjele naknadno. Sigurno da je uz sam lex Agrokor to razlog zašto će i vanjski vjerovnici staviti sve to pod lupu i vjerojatno zaključiti da ima elemenata za naknadu štete, ne samo od Agrokora, nego i od Republike Hrvatske.

Koliko je i kojem mehanizmu trebala biti usmjerena odluka HANFA-e i burze da zabrani trgovanje dionicama Agrokora?

To je potpuno drugi problem. Tu regulator nikad nema najbolje rješenje za sve. Da je zabranio trgovinu, onda bi jedan dionik rekao zašto ste mi to učinili, ja se želim riješiti dionica. Te vrijednosti će pasti i ovako i onako, ako su trebale pasti prije, past će još više i kasnije. Regulator nije u poziciji, nitko ne može reći pogriješili su ili nisu pogriješili.

Koliko je izvjesno da postoje fondovi koji bi bili spremni ući s 500 milijuna eura?

Do određenog plafona. Problem je druge naravi, što uzimanje novog kredita, uzmimo za 400 milijuna eura, umanjuje mogućnost naplate starih tražbina, jer imovina uvijek ima istu vrijednost. Netko od vjerovnika sa starim tražbinama neće moći naplatiti tih 400 milijuna eura. Drugo je pitanje na što će se oni potrošiti.

Je li očito da Agrokor nije spreman riješiti svoje obveze tekućim poslovanjem?

Nisam siguran da je to tako. Mislim da se pogriješilo što se pristalo plaćati bilo koje stare obveze. Vlada je politički prodala zakon kao zaštite dobavljača od Agrokora. Dobavljači su očekivali da budu sanirani putem Konzuma, ali to ne može biti uloga nijedne predstečajne nagodbe. Ako u toj masi dobavljača među njima počnete raditi razliku, otvarate mogućnost sudskih sporova. Ako OPG-u platite, a Coca Coli ne, onda možete očekivati samo sudsku tužbu. Druga je stvar što je iznos tražbina toliko velik da ih nije moguće platiti niti iz potraživanja. OPG-ovi i njihove tražbine su trebale biti otkupljene od Agencije za plaćanje u poljoprivredi i ona je trebala postati vjerovnik Agrokora. Na taj bi se način zaštitili mali proizvođači, ali se ne bi ugrožavala pozicija Hrvatske u cijelom poslu i izlagala se nepotrebno. Dio vanjskih vjerovnika smatra da je Republika Hrvatska postala sudužnik Agrokora i to je nagora stvar koja nam se može dogoditi. Politika se koncentrirala na prvi val, umirivanje situacije, a da sutra ne bude niti dobavljača niti Konzuma.

Što se može očekivati s idejom koja se plasira, da kompanije za svoj dug preuzmu pojedine tvrtke unutar koncerna, je li to moguće?

Zakon to izrijekom brani, on ne dozvoljava vjerovnicima. Ovdje moramo čekati nagodbu, ne znamo ni kolike su tražbine, suvišno je raspravljati o tome. Tek ćemo u lipnju saznati koje su tražbine i tko su vjerovnici. Nema happy enda, scenarij je na kraju uvijek loš, postavlja se pitanje samo koliko je loš.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.