Razlika je minimalna. Gotovo nepostojeća. I ne, ne govorim samo o 22 tisuće glasova koliko Ivo Josipović vodi pred Kolindom Grabar Kitarović. I kandidatkinja HDZ-a i aktualni polagač prava, na nikad preko ramena prebačenu, predsjedničku lentu pokušavaju se u posljednjim danima pred drugi krug predsjedničkih izbora svidjeti svima.
Gotovo pa i jedno drugome.
Grabar Kitarović tako hvali Stjepana Mesića, koji podržava Ivu Josipovića, što je izvukao Hrvatsku iz međunarodne izolacije. Izolacija je bila posljedica poratne politike Franje Tuđmana, ali to nitko ne spominje. Ivo Josipović kaže: “Tuđman je imao dobrih i nedobrih poteza”. Bez obzira što ta glupava konstrukcija značila evidentno je da se Josipović ne želi zamjeriti biračima koji su u Tuđmana još uvijek zaljubljeni; poput Kolinde Grabar Kitarović i šefa joj Tomislava Karamarka koji bistu prvog predsjednika nosaju po Hrvatskoj kao onomad Srbi mošti cara Lazara i pred njima se zaklinju da će zemlju vratiti na njegov nepogrešivi put. Josipović se, valjda, na početku mandata u Bosni i Hercegovini ispričavao zbog Tuđmanovih “nedobrih poteza”.
Oni mogu sve jer su dosad pokazali ništa
Oboje su zapasali najvećom mogućom mrežom, od ljevice do desnice i nadaju se da će uloviti kojeg birača, a da im kroz gusto oko neće pobjeći oni koji su im dali glas u prvom krugu. Popularna uzrečica kaže da je nemoguće svidjeti se svima ili kada se pokušavaš svidjeti svima ne sviđaš se nikome. No to je u ovoj prilici nevažno. I kandidat i kandidatkinja su toliko lišeni sadržaja da se mogu predstavljati kao bilo što. Oni mogu sve, upravo jer su u prošlosti pokazali ništa. Niti je Josipović u pet godina mandata imao ijedan veliki potez po kojem ćemo ga pamtiti, niti je Kolinda Grabar Kitarović bila ministrica vanjskih poslova, pa ambasadorica u Americi, pomoćnica šefa NATO-a i na koncu predsjednička kandidatkinja HDZ-a zato što se ičim isticala.
Ivo Josipović kaže: “Tuđman je imao dobrih i nedobrih poteza”. Bez obzira što ta glupava konstrukcija značila evidentno je da se Josipović ne želi zamjeriti biračima koji su u Tuđmana još uvijek zaljubljeni
Strah od sudbine Ruperta Allasona
Nije čudno što se pokušavaju svidjeti baš svakome. Kad je razlika tako mala svaki je glas bitan. Doslovno. Na umu im je valjda sudbina Ruperta Allasona, nekadašnjeg torijevskog parlamentarnog zastupnika. Konzervativniji od većine konzervativaca deset godina je čvrsto držao Torbay u svojim rukama. Jedini je član svoje stranke koji je glasao protiv sporazuma iz Maastrichta, snažno se zalagao za smrtnu kaznu i vikao protiv islamske opasnosti godinama prije nego što je za Osamu bin Ladena čuo itko osim operativaca CIA-e.
Zalomila mu se, međutim, preljubnička afera i konzervativniji birači su ostali kući. No, ni to ga nije stajalo mjesta u Parlamentu. Liberalni demokrati su osvojili Torbay jer Allason nije konobarici dao napojnicu! Potužila se konobarica svojim kolegama i članovima obitelji, sveukupno njih 14, da je bio silno zahtjevan, a da nije ni penija ostavio povrh računa. Svi su joj obećali da će umjesto za njega glasati za liberalnog demokrata Adriana Sandersa. Rupert Allason je izgubio za 12 glasova.
Blato i uvrede s jedne, nasmiješena lica s druge strane
I dok nam aspiranti na petogodišnje osluškivanje krikova paunova s Pantovčaka pokazuju nasmiješeno, svima dopadljivo lice, njihovi stranački i koalicijski operativci nabacuju se blatom i uvredama. Hadezeovci i njihovi partneri s desnice prozivaju jugosmradove i traže imena 76 izdajnika koji su u Šestanovcu dali glas nekom Yusipoviću.
Siroti riječki član HDZ-a Patrik Šegota, koji se usudio reći da kandidatkinjom upravljaju Tomislav Karamarko i Milijan “ne zovite ga Vaso jer mu se to ne sviđa” Brkić, ustrašen prijetnjama otkazao je konferenciju za medije i pobjegao iz zemlje.
Ni Josipovićevi nisu ništa bolji, samo imaju druge metode i ciljeve. Na društvenim mrežama unisono ismijavaju Kolindu Grabar Kitarović i upozoravaju da je bila članica najkorumpiranije hrvatske vlade. Izvlače joj svaku i najbezazleniju pogrešku i od nje prave kraval. Pokušavaju pokazati, ali to ne smiju reći jer ipak su oni pristojni, moderni, i nikad im takvo što ne bi palo na pamet, a kamoli na jezik, da je Kolinda Grabar Kitarović samo glupa plavušica koja nema pojma o Hrvatskoj, o politici, o životu, o ičemu čemu je nisu poučili Karamarko i Brkić.
Josipovićevi operativci više ne vjeruju ni u rad na terenu, predsjednika tamo gdje prije tjedan dana nije osvojio većinu ne dočekuje nitko, pa su se koncentrirali na medije. Uz rijetke iznimke novine, televizije i čitaniji portali u proteklih su pet i pol godina obožavali Josipovića. S nesigurnom budućnošću pomalo se mijenja i njihov stav prema njemu, a to se podzemnim akcijama na sve načine pokušava spriječiti. Ako treba i obećavajući usluge, pa i one neispunjive kad Josipović ponovno pobijedi.
Željni bilo koje ‘Kalinićeve ideje’
Neizvjesna je sudbina tih pristupa kampanji. Birači, osim onih najtvrđih ili najustrašenijih su rezignirani. Prvi krug je pokazao da se polovini živo fućka tko će biti predsjednik i nema puno toga što bi ih moglo izvući na birališta. Možda bi kandidati mogli pokušati s nekom velikom gestom kako redovno savjetuju strani marketinški stručnjaci kada ih naši političari ustravljeni izborima pozovu u pomoć. Izraelci koje je netko, vjerojatno Pavle Kalinić, prije pet godina pozvao da pomognu Milanu Bandiću savjetovali su mu da u kampanji za drugi krug obeća Hrvatima da će dovesti Olimpijske igre u Zagreb. Lako je moguće da i ovogodišnji kandidati upravo slušaju takve savjete. Nadam se da će ih prihvatiti. Nikad dosta idiotskih obećanja.
